Crna Gora – čardak ni na nebu ni na zemlji

Sa vladom u ostavci, nefunkcionalnim parlamentom i bez Ustavnog suda, nažalost, država kakva je Crna Gora trenutno u Evropi ne postoji.

Crna Gora je došla u situaciju da kada god mislite da nešto ne može da se više zakomplikuje, politička situacija zahvaljući dinamici političkog života, dobije na složenosti, piše autor (Anadolija)

Crna Gora je došla u situaciju da kada god mislite da nešto ne može da se više zakomplikuje, politička situacija postane još složenija. Upravo se to desilo sa novim pokušajem da se u Crnoj Gori predloži novi mandatar za sastav vlade, nakon što je vladi Dritana Abazovića nedavno izglasano nepovjerenje u parlamentu.

Parlamentarna većina od 41 od 81 poslanika u skupštini Crne Gore koja je prije skoro dvije godine podržala vladu Zdravka Krivokapića je pokušala da se resetuje. Pregovori su od samog početka bili teški. Tri politička bloka su se maksimalno napadala među sobom i stalno jedni drugima postavljali nove uslove za podršku vladi. Dugo su trajala i špekulacije o  imenu novog mandatara.

Na kraj je izbor pao na Miodraga Lekića. Van svake sumnje da se  radi o osobi sa releventnim profesionalnim referencama. Miodrag Lekić je bio ministar vanjskih poslova Crne Gore u jednoj od vlada koje je vodio Milo Đukanović. Takođe, niz godina je bio ambasador u Rimu (Savezne republike Jugoslavije) i kasnije profesor na fakultetu političkih nauka. Sa druge strane, kao i većini političara na političkoj sceni Crne Gore, ne može mu se baš pripisati ideološka i politička dosljednost. Tako je devedesetih godina u vlasti Crne Gore koja je važila za prosrpsku, baš Lekić bio taj koji je sumnjičen za procrnogorske stavove. Kasnije je zagovaro opstanak Crne Gore u zajednici sa Srbijom.

Ali, iako se mandataru ne može puno šta zamjeriti u profesionalnom smislu, pred Lekićevu premijersku funckiju su se pojavile dvije prepreke. Prva je ta da prijedlog da se Lekiću da mandat nisu u istom trenutku potpisali svih 41 poslanik. URA  je saopštila da verbalno podržava Lekića. Drugi hendikep je to što nesuđeni mandatar ima 75 godina, a po zakonima države Crne Gore premijeru prestaje funkcija kada stekne jedan od uslova za penziju. Zamislite samo situaciju da je Lekić kojim slučajem postao mandatar, a inspektor za rad i radne odnose slučajno naleti u zgradu vlade i premijeru uruči rješenje o prestanku radnog odnosa.

Institucionalna kriza

Ali tu nije kraj komplikacija. To je samo početak. Zaplet je dobio novi tok kada je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović odlučio da umjesto mandata Lekiću predloži Skupštini skraćenje mandata i raspisivanje vanrednih izbora. Predsjednik je rekao da samo koristi svoja ustavna ovlašćenja. Ubrzo je stigla reakcija i Đukanovićevih političkih oponenata. Uz tvrdnje da predsjednik prekršio ustav Crne Gore, 41 poslanik je potpisao inicijativu o pokretanju Đukanovićevog opoziva.

E ovdje situacija dobija na dramatičnosti.

Da bi se razumjelo u kakvoj se krizi nalazi Crna Gora i njene institucije treba znati samo jednu stvar. Od najviših državnih institucija u zemlji trenutno u punom kapacitetu funkcioniše samo institucija predsjednika države.

Ustav Crne Gore jasno kaže da parlament ima pravo opozvati predsjednika, ali da taj opoziv stupa na snagu onog trenutka kada Ustavni sud Crne Gore utvrdi da se predsjednik ogriješio o isti. Ništa sporno, izuzev jedne sitnice: Crna Gora već duže vrijeme nema Ustavni sud.

Kako su za izbor sudija potrebne kvalifikovane većine (tri petine odnosno dvije trećine poslanika) poslanici nikako da se usaglase oko izbora sudija.

Dakle, vrlo je moguće da se desi sljedeća situacija: da parlament izglasa opoziv Đukanovića, a da Đukanović raspusti parlament. I tu se potencijalno stvara opasnost od potpune blokade svih institucija u Crnoj Gori.

Istina je da je treća grana vlasti u Crnoj Gori (sudska) bila uvijek pod jakim političkim uticajem, ali da je ipak bila funkcionalna u određenim kritičnim situacijama za društvo. Sada taj mehanizam nije moguće koristiti.

Jer, kako da neko bude u pravu, ako ne postoji niko ovlašćen dati potvrdu za to.

Ovo je potencijalno možda najopasniji trenutak u Crnoj Gori od 30. avgusta 2020. godine. Očigledno je da među političkim grupacijama u Crnoj Gori ne može da se nađe kompromis. U svjetlu neprekidnog zaoštavanja prilika u svijetu i regiji, jasno je i da slabi međunarodna pažnja i mogućnost adekvatnog reagovanja na krizu.

Bez upliva ambasada nema kompromisa

Sva je prilika, a volio bih da nisam u pravu, da se bez jakog diplomatskog angažmana zapadnih ambasada u Podgorici, ne može doći ni do kakvog kompromisa.

To je za sada jedino i naravno loše rješenje.

Loše iz najmanje dva razloga. Prvi je zato što Crna Gora kao i još neke države Zapadnog Balkana postaje pacijent na aparatima kojeg  održava vještačko disanje sa strane. Ono neće dopustiti pacijentu da umre, ali ni da živi punim plućima.

Drugo, bilo kakav sporazum da se postigne, on će biti kratkog daha.

I siguran sam da se ne može očekivati prije kraja oktobra dok ne prođu lokalni izbori zakazani za 23. oktobar. Tada se održavaju lokalni izbori u skoro svim većim gradovima u Crnoj Gori uključujući i Podgoricu gdje će se voditi ključna politička bitka. Nakon toga će mnogo stvari biti jasnije.

Do tada, Crna Gora će nastaviti da funkcioniše kao čardak ni na nebu ni na zemlji. Sa vladom u ostavci, nefunkcionalnim parlamentom i bez Ustavnog suda. Nažalost, takva država trenutno u Evropi ne postoji.

Postavlja se jedno logično pitanje: Kome je i u Crnoj Gori i van nje u interesu da se uruši kompletan institucionalni okvir koji čini državu Crnu Goru. Ma šta mislili o Đukanoviću, osporavali ga ili kovali u zvijezde, činjenica je da je još jedino funkcija koju on obnaša opstala u punoj funkcionalnosti.

Urušavanjem i predsjedničke funkcije doći će do potpune blokade institucija države.

A kada nema institucija jedino logično što se može pitati je, a zvuči strašno:

– Ima li države više?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera