Plenkovićeva dominacija i buđenje opozicije iz kliničke smrti

Premijer i Hrvatska demokratska zajednica, uprkos dubokoj ekonomskoj, socijalnoj i društvenoj krizi, uživaju stabilnu podršku 30 posto birača.

Sva moć u državi u ovom je trenutku i dalje koncentrirana u Plenkovićevim rukama, piše autorica (Slavko Midžor / Pixsell)

Presuda Hrvatskoj demokratskoj zajednici za izvlačenje novca iz državnih tvrtki i iznenadni povratak opozicije iz kliničke smrti vratili su hrvatskog premijera Andreja Plenkovića iz političkog raja u uznemirujuću stvarnost, a Hrvatsku, barem privremeno, spasili od još jednog potonuća u autokraciju.

Nakon presude protiv HDZ-a, opozicija se ujedinila i doslovno tijelima spriječila protuzakonito postavljanje novog ravnatelja Hrvatske radio-televizije, medijske kuće pod apsolutnom kontrolom vladajuće stranke HDZ, koju silom financiraju svi hrvatski građani s radio ili TV prijemnikom.

Korupcija, klijentelizam i nepotizam

No, hoće li to iznenadno okupljanje opozicije zbog HRT-a značiti i stvaranje velikog političkog bloka protiv HDZ-a teško je reći, jer je put od povratka iz kliničke smrti do oporavka i ozdravljenja jako dug, a hrvatska opozicija bila je na samrti.

Rasap Socijaldemokratske partije, nekad najveće opozicijske stranke, koja je dvaput uspjela nakratko prekinuti kontinuitet HDZ-ove vladavine, pogodio je Hrvatsku usred ekonomske krize produbljene pandemijom korona virusa i potresima u Zagrebu i na Baniji, koji su desetke tisuća ljudi ostavili bez domova. Nije ovo prvi put da se SDP, usred krize i loše vladavine HDZ-a, bavi sam sobom – tako je još od smrti Ivice Račana, kad je SDP bio preuzeo Zoran Milanović.

Upravo su previranja u SDP-u svojevremeno i omogućila osuđeniku za državni kriminal Ivi Sanaderu dva čvrsta premijerska mandata, u kojima će se nesmiljena korupcija, klijentelizam i nepotizam armirati kao model vladanja. Milanović će izbore 2011. godine i osvojiti samo zato što su birači odlučili kazniti HDZ zbog Sanadera, a ne zato što je SDP u tom času bio sjajna opcija.

Tri SDP-ove gracije će još sačekati

Stranka se pod vodstvom Peđe Grbina ovih dana raskolila u parlamentu na dva dijela, pri čemu je manji dio saborskih zastupnika (14) ostao u stranci, pa je sad najbrojnija opozicijska skupina novoosnovani klub 18 socijaldemokrata. Time bi se trebala okončati drama koja u SDP-u traje još od izbornog poraza 2015. godine i odlaska Zorana Milanovića, ali to je malo vjerojatno, jer SDP predugo ne uspijeva pronaći lidera koji bi mogao konkurirati Plenkoviću.

Da Plenkovićeva i HDZ-ova vladavina nije obilježena stalnim korupcijskim aferama, izostankom reformi i partitokratskim zarobljavanjem državnih institucija, raskol u SDP-u bio bi možda i dobra vijest, jer bi to značilo da se u tri naredne godine do izbora iz svega može izroditi dobra opozicijska stranka lijevog centra. Ali, ovako s krizom kojoj se ne nazire kraj te HDZ-om i Plenkovićem koji nas ubrzano vraćaju autokraciji, još tri godine lutanja ljevice luksuz je koji si Hrvatska ne može priuštiti.

SDP u ovom trenutku još uvijek ima tri gracije koje bi trebale preuzeti stranku – Mirelu Ahmetović, Biljanu Borzan i Sabinu Glasovac, od kojih bi svaka mogla konkurirati Plenkoviću, ali je vjerojatnost da će ijedna od njih tri preuzeti kormilo stranke u ovom času jednaka vjerojatnosti da će se odmetnuti/izbačeni socijaldemokrati vratiti matici.

Prosta želja za osvajanjem pozicija

Desna opozicija razbijena je odlaskom Miroslava Škore iz Domovinskog pokreta, koji je okupljao najveći broj desničara u parlamentu, pa oporbeni konzervativci i desničari sad lutaju između tri posvađane opcije: DP-a (kojeg je preuzeo Ivan Penava), Suverenista (kojima je prešao Škoro) i Mosta. Do presude protiv HDZ-a zajednička im je svima bila prosta želja za osvajanjem pozicija u Plenkovićevoj vladi, pa tek trebamo vidjeti jesu li u stanju s crveno-zeleno-liberalnim opcijama uspostaviti suradnju koja bi mogla rezultirati prijevremenim izborima.

Socijaldemokrati su rascijepljeni, a zeleno-lijevo-liberalne opcije su rascjepkane i malobrojne, a oni koji poput Možemo! i Centra imaju potencijala, nemaju dovoljno upravljačkih kadrova i naprosto moraju kalkulirati, jer su osvojili dva najveća grada – Zagreb (Možemo!) i Split (Centar) s pravim planinama problema koji se neće riješiti bez financijske pomoći Plenkovićeve vlade.

A Plenković i HDZ, unatoč dubokoj ekonomskoj, socijalnoj i društvenoj krizi, uživaju stabilnu podršku oko 30 posto birača. Riječ je mahom o članovima stranke ili članovima obitelji članova stranke, odnosno uhljebima čija je egzistencija čvrsto povezana s HDZ-ovim trajanjem na vlasti. Tih 30 posto HDZ već 30 godina ima što god radio ili ne radio, ali s obzirom na strašnu nesposobnost i lutanja stranaka opozicije, bez problema će skupiti barem još 10 posto, što je u Hrvatskoj, uz apstinenciju 50 posto svih birača, sasvim dovoljno za dugotrajan ostanak na vlasti.

Svjedočiti ćemo sve bahatijem HDZ-u

Iako mu je dominacija uzdrmana presudom protiv HDZ-a i buđenjem opozicije, koalicija sa Samostalnom demokratskom srpskom strankom osigurava Plenkoviću prilično stabilnu poziciju na desnom centru, na kojem se udobno smjestio i predsjednik Zoran Milanović, bez ikakve stvarne namjere za pružanjem otpora moćnom premijeru i HDZ-u. Cilj povremenih svađa i razmjena uvreda s premijerom nije poboljšanje općih uvjeta života građana, nego osvajanje pojedinih institucija i osiguranje privilegija koje Milanović sa svitom s Pantovčaka uživa na poziciji predsjednika.

Unatoč presudi protiv HDZ-a, zbog kakve bi u razvijenim demokracijama vlada pala, i unatoč iznenadnom ujedinjenju opozicije, sva moć u državi u ovom je trenutku i dalje koncentrirana u Plenkovićevim rukama. Kad znamo da stižu milijarde eura pomoći iz Europske unije, a prevladava ortački kapitalizam te da o državi ovise gotovo svi segmenti života u Hrvatskoj, izvjesno je da ćemo u narednom razdoblju svjedočiti sve bahatijem HDZ-u; daljnjem urušavanju demokratskih institucija, ekonomskih, medijskih i novinarskih sloboda, siromašenju i nastavku ubrzanog iseljavanja stanovništva.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera