Rasprodajom protiv ‘uhljebizma’

Evo kako je potpredsjednica Vlade Republike Hrvatske Martina Dalić, donedavna zaposlenica Međunarodnog monetarnog fonda, obrazložila Vladinu odluku o prodaji 25 posto državnog udjela u vrlo profitabilnoj Hrvatskoj elektroprivredi da bi tim novcem država otkupila 49 posto dionica u ovdašnjoj naftnoj kompaniji INA-i od mađarskog MOL-a, te tako – uz 44 posto dionica koje već posjeduje – zagospodarila s više od 90 posto te posrnule naftne tvrtke:

„Ponudom 25 posto minus jedne dionice HEP-a kroz inicijalnu javnu ponudu omogućava se istovremeno nekoliko važnih pozitivnih učinaka na poslovanje HEP-a. Ti se učinci tiču transparentnijeg poslovanja, kvalitetnijeg i profesionalnijeg upravljanja kompanijom i, ako dopuštate da upotrijebim nešto manje formalan rječnik, uklonit će se prostor za ‘uhljebništvo’, jer kompanije izlistane na burzi moraju poštivati više standarde poslovanja, uključujući i standarde zapošljavanja.“

Ukratko, potpredsjednica Vlade kaže da Vlada nije sposobna organizirati transparentno i kvalitetno vođenje HEP-a, pa stoga prodaje 25 posto te kompanije, ali će novac od prodaje udjela u HEP-u iskoristiti za nacionalizaciju INA-e, odnosno za stavljanje INA-e pod punu Vladinu kontrolu: U proteklih 15-ak godina prepreka punoj državnoj kontroli nad ovom naftnom tvrtkom bio je vlasnički udio mađarskog MOL-a.

Vlada, poručuje potpredsjednica Dalić, ne može pronaći mehanizam da zaustavi „uhljebljivanje“ po političkoj liniji u HEP-u, osim da proda četvrtinu vlasništva u toj firmi. Kako će se naći rješenje za sprječavanje političkog zapošljavanja u podržavljenoj INA-i, ako se ne može pronaći u HEP-u, to potpredsjednica nije objasnila.

Ili misli da „uhljebljivanje“ u INA-i – u kojoj je njezin suprug Niko Dalić već godinama član Uprave – nije problematično, za razliku od iste prakse u HEP-u?

Logičke vratolomije

Nećemo se ovdje, međutim, baviti logičkim vratolomijama koje poduzimaju istaknuti članovi Vlade, predvođeni premijerom Andrejom Plenkovićem i potpredsjednicom Dalić, u pokušaju da uvjere javnost u genijalnost i nasušnu potrebu otkupa MOL-ovih dionica u INA-i: Ionako je jasno da je riječ o neodgovornom, nepripremljenom i, u osnovi, populističkom zalijetanju u transakcije koje mogu dodatno ugroziti krhku hrvatsku ekonomiju.

Ovdje su tema „uhljebi“ i „uhljebništvo“, to jest „bauk uhljebizma“ koji unatrag tri-četiri godine intenzivno kruži Hrvatskom.

S jedne strane, radi se o već apsurdnim razmjerima verbalne hajke na sve zaposlene u državnoj upravi, javnim službama, lokalnoj i regionalnoj samoupravi, te državnim i javnim poduzećima, jer ima dosta svijeta koji se i dalje ne srami svog mišljenja po kojem nitko ne bi trebao primati plaću iz državnog budžeta, i po kojem bi trebalo ukinuti plaćanje poreza, rasprodati svu državnu imovinu i doslovno sve prepustiti samoregulirajućem tržištu.

S druge strane, vlasti uporno ne poduzimaju skoro pa ništa da u praksi suzbiju ili iskorijene zapošljavanje o javnom trošku po partijskom ključu i nepotističkim linijama, osim što se, poput potpredsjednice Dalić, vole pridružiti hajci kad im to odgovara iz nekih trenutačnih, i sumnjivih, razloga.

S treće, pak, strane, nitko se nije potrudio objektivno i znanstveno utemeljeno istražiti koliko je bilo zapošljavanja mimo kriterija stručnosti i realne potrebe, niti postoje relevantne studije o odnosu broja zaposlenih, troška za zaposlene i produktivnosti u državnim i javnim tvrtkama, kao što ne postoje ni egzaktni podaci o relaciji između broja zaposlenih u državnoj upravi, njihovih plaća i njihove efikasnosti.

Niko ništa ne zna

Jedino što postoji jest istraživanje dr. Maruške Vizek sa zagrebačkog Ekonomskog instituta: Prema tom istraživanju, vladajuća politička garnitura ima u četverogodišnjem mandatu priliku da zaposli oko 20.000 „svojih“ ljudi samo u državnim i javnim poduzećima. U kojoj mjeri se iskoristi ta prilika – to nije poznato.

Situacija je, dakle, ovakva: Svima je jasno da „uhljebi“ postoje i da opterećuju državne financije, no izuzev nekoliko slučajeva koji su bili javno razglašeni, nitko ne zna ništa precizno o toj zloćudnoj pojavi, Vlada i cjelokupna politička kasta ne znaju, ili ne žele, uhvatiti se ukoštac s tim problemom, a svejedno je lomača za „uhljebe“ odavno zapaljena po ovdašnjim medijima i političkim govornicama i traje natjecanje u dolijevanju benzina na taj otvoreni plamen.

Sad se, eto, tom natjecanju pridružila i potpredsjednica Vlade Martina Dalić, doduše, samo stoga da bi imala nekakav argument u prilog svojoj mutnoj zamisli o prodaji udjela u HEP-u da bi se kupila i druga polovina INA-e.

I dobro da se potpredsjednica pridružila, jer je, kad je riječ o „uhljebima“ i „uhljebništvu“, razotkrila veću opasnost za ovu zemlju i ovo društvo od svega onog što proizlazi iz zapošljavanja u državnim i javnim firmama i tijelima po političkoj ili rodbinskoj vezi, mimo smisla i potrebe.

Ta veća opasnost je iskorištavanje „uhljebizma“ – o čijim se razmjerima, ponovimo, ne zna ništa precizno i koje naprosto ne mora biti automatska posljedica državnog vlasništva u poduzećima – kao alibija za rasprodaju i preostalih državnih resursa koji mogu pronaći kakvog-takvog kupca.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera