S ponistre se vidi nafta

Naraštajima koji će doći iza nas moramo ostaviti čisto jadransko plavetnilo, piše autor (Al Jazeera)

Piše: Dean Skok

I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more, dobro jutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o, dobro jutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša, sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobro jutro kažem more zlato
i dobro jutro more, more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se, smijemo se moru.

Josip Pupačić

“S ponistre se vidi naftaaa… žmiga svitlo na platforma-maaa…”
Tako bi se otprilike u budućnosti mogao osmisliti remake legendarne Oliverove pjesme o ponistri i Šolti. Da je kojim slučajem uspio pompezno najavljen vizionarski plan tadašnjeg ministra gospodarstva Republike Hrvatske Ivana Vrdoljaka i njegovog tima.

“Hrvatska – energetska meka, raj za investitore”, “Izvozit ćemo naftu i plin”, “Zaposlit ćemo tisuće ljudi u naftnom biznisu”, “Hrvatska će postati mala Norveška” – bile su neke od najprodornijih parola u periodu euforičnih prezentacija “nove stranice u povijesti hrvatskog gospodarstva”.

Ali, uz uobičajeno bahati gard, nitko od odgovornih, a ponajmanje ministar, nije odgovarao već na prva, najosnovnija i logična pitanja javnosti, pa je već u samom početku posao između Ministarstva gospodarstva i norveške tvrtke Spectrum mirisao na aferu prilično velikih razmjera, s mogućim katastrofalnim posljedicama.

Sudski epilog ili uvertira

Nedavno je, na svu sreću, najavljeno kako će nova Vlada provesti moratorij na dosadašnji projekt istraživanja i eksploatacije ugljikovodika u Jadranu, a afera Spectrum dobila je i sudski epilog.
Ili možda sudsku uvertiru, vidjet ćemo.

Naime, odlukom Upravnog suda ugovor između Ministarstva gospodarstva i Spectruma potpisan u ljeto 2013. proglašen je javnim dokumentom. Napori Zelene akcije, Koalicije udruga S.O.S. za Jadran, uz veliku pomoć bivše ministrice zaštite okoliša Mirele Holy, naposlijetku su ipak rezultirali; ugovor je transparentan i sada je bjelodano da je ovakav poslovni aranžman izuzetno dobar za Spectrum, a izuzetno loš za Hrvatsku.

Što je sporno u ugovoru?
Gotovo sve. Proveden je bez javnog natječaja i bez valjane studije utjecaja na okoliš, što je za ovako dugoročan posao velikog obima i visokog rizika apsolutno neuobičajeno i neprihvatljivo. Aktivisti za zaštitu okoliša – čak i uz pomoć Mirele Holy koja je u Saboru u više navrata postavljala pitanja i tražila odgovore koje javnost ima pravo znati – nisu mogli dobiti ni potvrdu da ugovor uopće postoji.
Zbog „posla stoljeća“ po hitnom postupku su mijenjani i zakoni, bez bilo kakve javne rasprave.

Spectrum je seizmička istraživanja vršio pomoću dozvoljene, ali vrlo oštro kritizirane „2D tehnologije“. Radi se o istraživanju zvukom prilikom kojeg se iz zvučnih topova u morsko dno šalje zvuk snage 240 decibela.

Možda najsporniji dio je ustupanje istraživanja Ina Naftaplina na korištenje Spectrumu. Radi se o istraživanjima od prije tridesetak godina, znatno većeg opsega od istraživanja koje je proveo Spectrum, i na koje je Ina potrošila oko milijardu dolara. Što će uopće Spectrumu istraživanja Ine, ako su toliko vješti istraživači? Kako to da su rezultati gotovo identični? Zašto se u ugovoru i pripadajućim aneksima spominju istraživanja u znanstvene svrhe kad Spectrum vrši istraživanja isključivo u komercijalne svrhe? Pitanja ima bezbroj, a suvislih odgovora još nema.

I ono najvažnije; zašto se meritum čitave priče toliko grčevito i uporno sakrivao od očiju javnosti? Opravdanje kako će se ovakvim uvidima u ugovore razjuriti potencijalni investitori, prelabavo je čak i za trećerazredne, lokalne političke genije.

Ili, ako bismo htjeli objasniti sasvim banalnim diskursom, Ministarstvo gospodarstva je radilo u javnom interesu, a onda ta ista javnost teškom mukom, tek uz pomoć suda, uspijeva saznati što to uopće ministarstvo radi u našem interesu.

U našem je interesu da i dalje imamo možda i najvažniji resurs – čisto more.

Što bi se sve moglo desiti u slučaju da prilikom vađenja nafte nešto pođe po zlu, teško je i zamisliti. Havarija u Meksičkom zaljevu 2010. odličan je primjer, ali valja napomenuti kako je Jadransko more jedno od najplićih i vrlo zatvoreno, stoga i zatvorenog ekosustava.

Površina Meksičkog zaljeva desetak puta je veća, a prosječna dubina i više od desetak. Čak i znatno manja količina nafte prouzročila bi neusporedivo veću štetu u moru i priobalju. Morske struje su takve ( jug-sjever) da bi nafta sa bilo kojeg mjesta gmizala duž čitave obale.

No, još veći problem je kamena obala. Takva konfiguracija obale praktički ostaje zagađena zauvijek. U podmorju ima dosta anhidridnih stijena što u reakciji sa ugljikovodicima može prouzročiti stvaranje vrlo opasnog, smrtonosnog sumporovodika. Buka s platformi, tankeri, manji incidenti kakvih uvijek ima – zauvijek bi naštetili ekosustavu, čak i da se veća havarija i ne desi.

Opći interes čovječanstva

O eventualnoj ekonomskoj šteti u turizmu nepotrebno je i govoriti.

Kad kažem „u našem interesu“, ne mislim samo na hrvatski nacionalni interes, već mnogo šire. Na interese svih čije obale zapljuskuju umiljati valovi Jadrana, kao i na sve one koji su uokolo, a nisu formalni vlasnici mora. Jer more zapravo vlasnika nema niti ga može imati. More je opći interes čovječanstva i civilizacije.

Zbog toga je odlično da je pokrenuta aktivistička akcija u čitavoj regiji. Uz čudnu koincidenciju pojaviše se slične ponude, po istoj špranci, za „posao stoljeća“ i u Crnoj Gori, Albaniji, Sloveniji, pa i u Italiji, na čijoj strani Jadrana, doduše, već postoji pozamašan broj bušotina. I taj se argument, dakako, želi iskoristiti; „Pa to već odavno rade u Italiji“. Nastavak bi mogao biti – pa to već odavno rade u Hrvatskoj, pa u Sloveniji…pa bismo tom logikom mogli doći i do Grenlanda.

Budući da prijetnje i opasnosti nadilaze državne granice, kao što ih more nadilazi i uopće za njih ne mari, briga za očuvanje ljepote i čistoće Jadrana dužnost je i pravo svih nas.

Naraštajima koji će doći iza nas moramo ostaviti čisto jadransko plavetnilo, baš onakvo kakvo je grlio Pupačić; blago, plaho, toplo, sa mnoštvom čudnovatih, prekrasnih živih bića.
I bez prokletih naftnih mrlja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera