Grčka nije ruski trojanski konj

Piše: Emmanuel Karagiannis

Većina grčkih premijera posjetila je Moskvu tokom svog mandata. Međutim, posjeta Alexisa Tsiprasa izazvala je veliku pažnju javnosti i medija. Da li je razlog njegova ljevičarska orijentacija? Da, jednim dijelom.

Očekivano je da posjeta prvog evropskog ljevičarskog vođe prijestolnici bivšeg SSSR-a pokrene neka pitanja. Pa ipak, Tsipras nije jedini evropski vođa koji se susreo sa ruskim predsjednikom u proteklih nekoliko mjeseci. Štaviše, bivši premijer Kostas Karamanlis, konzervativni političar, imao je viziju uspostavljanja „posebnog odnosa“ između Atine i Moskve tokom 2000-ih.

Glavni razlog zbog kojeg je ovaj događaj privukao veliku pažnju je sumnja da je Grčka „trojanski konj“ za ruske interese na Starom kontinentu, baš kao i Srbija i ostale države sa pravoslavnom većinom u istočnoj Evropi.

Ovo je novi oblik neoorijentalizma koji je u suprotnosti sa konvencionalnom logikom međunarodnih odnosa.

Pravoslavno jedinstvo?

Istina je da njegova posjeta nema nikakve veze sa „zajedničkim pravoslavnim naslijeđem“ ili „historijskim vezama“. U pravoslavnom svijetu, podjela je češća od jedinstva.

Historijski gledano, Ekumenski patrijarhat grčkog govornog područja i Moskovski patrijarhat, vodili su žestoke bitke za srca 300 miliona pravoslavnih kršćana.

Ukrajina je jedna od bivših sovjetskih republika u kojoj se grčke i ruske vjerske vođe nadmeću za utjecaj. Osim tog, Tsipras i neki njegovi ministri su samoproglašeni ateisti. Nadalje, Grčka nikada nije bila bliska Rusiji u pogledu politike. Grčka vanjska politika pokazuje prozapadnjačku orijentaciju od 1830. kada je ova država stekla nezavisnost od Osmanskog carstva. Da ne spominjemo kako je Rusija, a onda i Sovjetski savez slijedio panslavensku politiku na Balkanu koja je izolovala Grke jer nemaju slavensko porijeklo.

Rusija je glavni trgovački partner Grčke u bivšem Sovjetskom savezu; bilateralna trgovina je dosegla iznos od nekoliko milijardi eura.

I pored svih gore navedenih činjenica, ove dvije države imaju zajedničke interese i ciljeve. Za početak, grčko-ruska zajednica je odigrala značajnu ulogu u gajenju bilateralnih odnosa. Ova zajednica broji blizu 100 000 ljudi. Ovo je utjecajna i dobro organizovana, premda relativno malobrojna zajednica. Oni su poput mosta između dvije države, nešto slično kao ruski Jevreji u Izraelu.

Štaviše, Rusija je glavni zalagač u Vijeću sigurnosti UN-a za Republiku Kipar koju kontroliše Grčka. Naposljetku, Rusija je glavni trgovački partner Grčke u bivšem Sovjetskom savezu; bilateralna trgovina je dosegla iznos od nekoliko milijardi eura.

Planovi Kremlja

Šta dakle Tsipras želi od ruske vlade? Grčka ekonomija je blizu kolapsa i očajnički joj trebaju strane investicije. Ruske državne kompanije odavno su zainteresovane za investiranje u određene sektore grčke ekonomije (npr. energetski, saobraćajni), ali dugogodišnje sumnje EU u vezi planova Kremlja na Balkanu nagnale su Atinu da izbjegava ruski novac.

To se može promijeniti. Grčka javnost je u toj mjeri nezadovoljna nekim liderima u EU da se tiho isključenje ruskih investitora ne može lako opravdati. Tsiprasova vlada također traži jeftinu energiju i svoju ulogu u ruskim planovima za gasovode. Međutim Atina ne može očekivati značajnu finansijsku dobit od jače veze sa Moskvom s obzirom na trenutni status ruske ekonomije.

Moskva nije u poziciji da ponudi veliku pomoć u rješavanju finansijskih problema Grčke, ali šta god Tspiras uspije dobiti od Putina moglo bi poboljšati njegovu pregovaračku poziciju u trenutnim pregovorima sa tzv. trojkom.

Očigledni nedostatak volje EU da riješi ovu finansijsku krizu natjerao je grčko društvo da razmišlja o pronalasku novih prijatelja i saveznika. 

Međutim, to nije sve. Grčka ekonomija je u recesiji već pet godina. Finansijska kriza je prerasla u krizu identiteta. Grčka je mala i relativno siromašna država sa veoma bogatim naslijeđem s kojim se ne može nositi s lahkoćom. Grčka odaje utisak pretjeranog samopouzdanja zbog svoje kulture, što stalno stoji na putu formulisanju realističnih politka kao odgovor na krizu.

Grčko „europejstvo“

Uvođenje eura kao nacionalne valute trebalo je ojačati osjećaj grčke pripadnosti Evropi, a ne ojačati njenu posebnost, kakvom se Grčka doživljava. To za posljedicu ima da ekonomska kriza mijenja način na koji grčki državljani doživljavaju EU. Jednostavnijim jezikom rečeno, ova država je zarobljena između slavne prošlosti i jadne sadašnjosti.

Zato grčka javnosti sada zahtijeva novu, autonomniju vanjsku politiku. Tsipras je posjetio Moskvu da odgovori na frustracije javnosti zbog načina na koji EU tretira krizu u Grčkoj. Očigledni nedostatak volje EU da riješi ovu finansijsku krizu natjerao je grčko društvo da razmišlja o pronalasku novih prijatelja i saveznika. Usput rečeno, mnogi Grci sada Kinu doživljavaju kao prijateljsku državu iako nemaju nikakvih zajedničkih tačaka u pogledu kulture.

Pa ipak, male su šanse da Grčka promijeni svoje geopolitičko usmjerenje. Ova država je potpuno integrisana u zapadnu zajednicu nacija. Međutim, tzv. „Grexit“ bi sve promijenio. Neprestana priča o riziku da „Evropa izgubi Grčku zbog Rusije“, čini da ovaj scenario postane tzv. samoispunjavajuće proročanstvo. Vrijeme je da EU pokaže solidarnost prema grčkom društvu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera