Kako su tajne službe izašle iz sjene

Piše: Tom Engelhardt

Zar to nisu bili odlični dani ako ste bili uključeni u američke špijunske igre? Vlade su padale u Gvatemali i Iraku zahvaljujući vama. U udaljenoj Indoneziji, Laosu i Vijetnamu, kakvu ste samo ulogu odigrali! Čak i taj nered od invazije na Kubu nije bila sitnica. Nažalost, tih dana vi – posebno vi koji ste bili u CIA-i – niste dobijali zaslužena priznanja.

Morali ste da živite skromno sa svojim uspjesima. Ponekad, kao u slučaju Zaljeva svinja, greške su vas poslije proganjale (kao i u slučaju Irana, vašeg nazovi “uspjeha”, iako mnogo godina kasnije), ali niste mogli javno da se hvalite šta ste vi, u svom tajnovitom svijetu, uradili ili niste mogli da gledate filmove i TV serije snimljene nedugo nakon vaših akcija, koji prikazuju vaše trijumfe.

Ne biste mogli pokrenuti “tajni” zračni rat o kojem se izvještavalo, uglavnom pozitivno, skoro svake sedmice, ili ne biste uživali u javnim izjavama vašeg direktora koji je rekao da je to “jedina igra u gradu”. Vi ne biste mogli izaći iz onog što smo nekada zvali “sjene”, da uživate u svoj pažnji, da vas smatraju herojima, da zajedno sa ostalim Amerikancima gledate neku (maštovitu) verziju vaših napora svake sedmice na televiziji, ili da dobijete zasluge za bilo šta.

Ništa od toga nije bilo moguće, bar ne dok dva novinara, David Wise i Thomas B. Ross, nisu posvijetlili te duboke sjene i nazvali vas dijelom “nevidljive Vlade”, te vas opisali na način koji je kod vas izazvao veliku nelagodu.

Nevidljiva vlada

Njihova knjiga, sa tim zapanjujućim naslovom “Nevidljiva vlada” je objavljena 1964, a bila je revolucionarna – uklanjala je sjene i bila je poučna. Izazvala je metež od svog prvog pasusa, koji je tada izazvao pravi šok: “U Sjedinjenim Američkim Državama danas postoje dvije vlade. Jedna je vidljiva. Druga je nevidljiva.”

Iskreno, šta su Amerikanci tada znali o nevidljivoj vladi koju čak ni predsjednik nije kontrolirao, koja je bila duboko ukorijenjena u vladu koju su izabrali?

Wise i Ross su dalje napisali: “Prva vlada je vlada o kojoj građani čitaju u novinama i o kojoj djeca uče u svojim knjigama o društvu. Druga vlada je upletena, skrivena mašinerija koja provodi politiku SAD-a tokom Hladnog rata. Druga, nevidljiva vlada prikuplja informacije, špijunira, planira i provodi tajne operacije širom planete.”

“Nevidljiva vlada” je izašla u vrijeme kada je period poznat kao “Šezdesete” zaista počeo, u trenutku kada su iznenadno osvijetljeni prethodno mračni američki ćoškovi. Tada sam imao 20 godina i nekada bih u to doba čitao njihovu knjigu sa odgovarajućim osjećajem zebnje, iste kao i kad sam čitao školske knjige u kojim su Marsovci sletjeli na glavnu ulicu u nekom “tipičnom” američkom gradiću da bi ih mi podučili našem načinu života i da bi oni bili oduševljeni našim Ustavom, da ne govorimo o tim fantastičnim aparatima za provjeru i kontroliranje vlade, koji su zamislili naši Očevi utemeljitelji, i drugim vrijednostima demokratije.

Nisam bio jedini koji je pročitao “Nevidljivu vladu”. Knjiga je bila bestseler, a direktor CIA-e John McCone je navodno pročitao rukopis, koji je tajno dobio od izdavačke kuće Random House.

On je tražio brisanje.  Kada ga je izdavač odbio, razmišljao je da kupi kompletno prvo izdanje. Na kraju, pokušao je organizirati da knjiga dobije negativne kritike.

Tajne operacije

Do 1964, “Američka obavještajna zajednica”, odnosno IC, imala je devet članica, među kojim su bili CIA, Odbrambena obavještajna agencija (DIA) i Nacionalna agencija za sigurnost (NSA). Kako su ih Wise i Ross predstavili, IC je već bila labirint pun tajni koji je svakodnevno dobijao na moći.

Bili su u stanju pokrenuti tajne operacije širom svijeta, sa “širokim dijapazonom domaćih operacija”, bili su u stanju srušiti strane vlade, imali su određen utjecaj na oblikovanje predsjedničkih kampanja, te su imali mogućnost da planiraju operacije bez znanja Kongresa, ili bez pune predsjedničke kontrole.

Kombinirani budžet Obavještajne zajednice, koji je u najvećoj tajnosti navodno narastao do najmanje 44 milijarde dolara 2005… do sada se skoro udvostručio na zvaničnih 75 milijardi dolara.

“Niko van te zajednice”, zaključili su oni, “ne može reći da je ova aktivnost neophodna, ili čak zakonita. Niko van te zajednice nema pravo odlučiti da li će ili ne u budućnosti te aktivnosti možda biti interna opasnost za slobodno društvo”.

Dosta skromno su pozvali Amerikance da se suoče sa ovim problemom i da stave pod kontrolu “tajnu vlast”. (“Ako griješimo kao društvo, neka te greške prave oni koji imaju vlast.”)

Zamislite da je vremeplov H.G. Wellsa bio dostupan u vrijeme kada je knjiga objavljena. Zamislite da je prebacila te novinare, u njihovim tridesetim, i mladog Toma Engelhardta u trenutak nekih 48 godina u budućnosti da vide kako se završila njihova upozoravajuća priča o tome kako je velika demokratska i republikanska nacija skrenula sa šina i izgubila kontrolu.

Prvu stvar koji bi mogli primijetiti korištenjem obične računice jeste da se Obavještajna zajednica iz 2012. godine, sa svojih 17 članica, skoro udvostručila. Ipak, prava veličina i moć tog tajnog svijeta je u svakom mogućem pogledu zapanjujuće narasla i više od toga.

Uzmite jednu članicu, koja je sada dio IC-a, a koja nije postojala 1964 – Nacionalnu geoprostornu obavještajnu agenciju. Sa godišnjim budžetom blizu pet milijardi dolara, nedavno su napravili džinovsko sjedište vrijedno 1,8 milijardi dolara – “treću najveću građevinu u području Washingtona, koja se veličinom skoro može porediti sa Pentagonom” – za svojih 16.000 uposlenika.

‘Potencijalna streljana’

Ova agencija bukvalno “na oku” drži planetu na način koji bi prije pola stoljeća potpadao pod naučnu fantastiku, a zaduženje im je da budu “glavni državni izvor za geoprostorne obavještajne informacije, odnosno GEOINT”. (Ne pitajte me šta to tačno znači, iako ima neke veze sa doslovnim slikanjem planete i svakog njenog dijela – ili da budemo manje uljudni, pretvaranjem svakog djelića Zemlje u potencijalnu streljanu.)

Ili, uzmite u obzir članicu koja je tada postojala: Nacionalnu agenciju za sigurnost NSA (nekada poznatu kao “no such agency”, odnosno “agencija koja ne postoji”, zbog svoje velike tajnosti).

Kao i njen geoprostorni rođak, ta agencija doživjela je  period eksplozivnog rasta, budžetskog i svakog drugog, čiji je vrhunac bila izgradnja “jako utvrđenog” centra za obradu podataka u Bluffdaleu, u saveznoj državi Utah, vrijednog dvije milijarde dolara.

Prema izvještaju stručnjaka NSA Jamesa Bamforda, kada se završi 2013. godine, taj će centar “presresti, dešifrirati, analizirati i pohraniti ogromne količine svjetskih komunikacija koje jure između satelita i koje jure kroz podzemne i podvodne kablove međunarodnih, stranih i domaćih mreža”.

On je dodao: “Kretat će se između servera i routera i u skoro neograničenim bazama podataka bit će smješteni svi oblici komunikacija, uključujući sadržaje privatnih emailova, sadržaje poziva mobilnim telefonima i pretrage na Googleu, kao i svaki oblik ličnih tragova – račune za parking, putne rute, kupovine obavljene u knjižarama i druge oblike digitalnog ‘džepnog smeća”.

Ovdje ne govorimo samo o stranim teroristima, već i o unosu i vječnom skladištenju ogromne količine materijala koja pripada američkih građanima.

Ili, uzmite u obzir malo znanu kreaciju nastalu poslije 11. septembra, Nacionalni antiteroristički centar (NCTC), koji nije ni zasebna agencija u IC-u, već dio ureda Direktora Nacionalne obavještajne službe.

Prema Wall Street Journalu, Obamina administracija je pretvorila tu organizaciju u “Vladinu mrežu, koja prikuplja milione bilješki o američkim građanima, čak i onima koji nisu osumnjičeni za neki zločin”.

Kriminalno ponašanje

NCTC je dobio dozvolu da, između ostalog, “ispituje Vladine datoteke o američkim građanima za moguće kriminalno ponašanje, iako nema razloga da budu osumnjičeni… da kopiraju kompletne Vladine baze podataka – evidenciju letova, listu uposlenika u kockarnicama, imena Amerikanaca kod kojih su smješteni strani studenti koji su na razmjeni, kao i mnoge druge.

Agencija ima novu ovlast da zadrži podatke o nevinim američkim građanima u periodu od pet godina, te da ih analizira na uzorke sumnjivog ponašanja. Prethodno su te dvije stvari bile zabranjene.”

Ili uzmite u obzir Odbrambenu obavještajnu agenciju DIA-u, koja je osnovana 1961, te koja je počela sa radom u godini kada je knjiga objavljena. Prije skoro pola stoljeća, kao što su Wise i Ross rekli svojim čitateljima, imali su 2.500 uposlenika i relativno skromna zaduženja.

Do kraja Hladnog rata, imali su 7.500 uposlenika. Dvije decenije kasnije, još jedna priča o eksplozivnom rastu: DIA ima 16.000 uposlenika.

U feljtonu Washington Posta iz 2010, pod naslovom “Super tajna Amerika”, novinari Dana Priest i William Arkin su prikazali duh nesmetanog širenja u periodu nakon 11. septembra, koji je bez sumnje zapanjio tu dvojicu autora koji su tražili “kontrolu” tajnog svijeta:

“U Washingtonu i okolnom području, nakon septembra 2001. u izgradnji je, ili je napravljeno 33 građevinska kompleksa koji će služiti vrhunskim tajnim agencijama. Zajedno zauzimaju ekvivalent od skoro tri Pentagona ili 22 zgrade Capitola – otprilike 5,6 miliona kvadratnih metara prostora.”

Slično tome, kombinirani budžet Obavještajne zajednice, koji je u najvećoj tajnosti navodno narastao do najmanje 44 milijarde dolara 2005, ( sve ove cifre se moraju uzeti sa ogromnom rezervom), do sada se skoro udvostručio na zvaničnih 75 milijardi dolara.

Dodajmo još jedan futuristički šok za naše vremenske putnike. Neko bi im rekao da je 1991. Sovjetski Savez, ta velika imperijalna sila i zli protivnik nevidljive vlade, sa svojom ogromnom armijom, tajnom policijom, sistemom gulaga i monstruoznim nuklearnim arsenalom nestao sa lica zemlje uglavnom nenasilnim putem, te da se od tada nije pojavila nijedna sila koja bi se mogla suprotstaviti vojsci SAD-a.

Klimave sile

Nakon toga, taj zapanjujući budžet za američke obavještajce, eksplozija novih gradnji, strmi rast u ljudstvu, sve se to dogodilo u svijetu u kojem se SAD suočava sa nekoliko klimavih regionalnih sila (Iran i Sjeverna Koreja), manjom pobunom u Afganistanu, rastućom ekonomskom silom (Kina) sa svojom i dalje skromnom vojnom silom, te vjerovatno nekoliko hiljada ekstremnih muslimanskih fundamentalista i onih koji bi htjeli da budu Al-Kaida, koji se nalaze širom svijeta.

Neko bi im morao reći da, zahvaljujući jednom zastrašujućem događaju, terorističkom ispadu koji sada kratko nazivamo “9/11”, i unatoč smanjenju globalnih neprijatelja, već ogromna IC se neprestano širi u zemlji zahvaćenoj napadima straha i paranoje.

Zapanjeni veličinom nevidljive vlade koju su jednom secirali, dva novinara bi mogla biti iznenađena i drugim razvojem: načinom na koji se u naše vrijeme “špijunaža” militarizirala, u vrijeme kada je američka vojska zakoračila u sjene.

Naravno, sada je svima poznato da je CIA, civilna obavještajna agencija kojom je donedavno rukovodio general sa četiri zvjezdice, bila paramilitizirana i da troši dosta energije na vođenje stalno širećeg niza “tajnih” ratova bespilotnim letjelicama u  većem dijelu Bliskog istoka.

U međuvremenu, od doba administracije Georgea W. Busha, američka vojska namjerava preuzeti dio zaduženja koja su pripadali CIA-i.

Nedugo nakon napada 11. septembra, tadašnji sekretar odbrane Donald Rumsfeld je gurao Pentagon ka obavještajnim aktivnostima koje su sličile CIA-i, “puni dijapazon ‘ljudob’ [ljudskih obavještajnih] operacija” – da se “pripreme” za buduća “bojna polja”. Taj proces nikada nije završen.

U aprilu 2012, primjera radi, Pentagon je objavio da je u procesu osnivanja nove špijunske agencije nazvane Tajni odbrambeni servis (DCS). Njeno zaduženje: globaliziranje vojnih “obavještajnih službi”, tako što bi one bile pomjerene iza očitih ratnih zona. DCS je agencija također zadužena za blisku saradnju sa CIA-om (kojoj je istovremeno trebala biti rival).

Čvrsti stavovi

Greg Miller iz Washington Posta je objavio: “Kreiranje novog servisa se također poklapa sa imenovanjem nekoliko viših zvaničnika u Pentagonu koji imaju veliko iskustvo u obavještajnim djelatnostima i imaju čvrst stav o tome gdje su vojni špijunski programi – koje su ljudi iz CIA-e često smatrali bijednim – pogriješili”.

Sada je bar lakše razumjeti zašto, od Londona do Bagdada pa do Islamabada, SAD gradi ogromne ambasade utvrđene kao drevne dvorce, veličine carskih palata, za do sada neviđeni broj “diplomatskog” osoblja. Među tim osobljem će sigurno biti agenata CIA-e, DIA-e ili možda i DCS-a, između ostalog, koji će raditi pod diplomatskim “okriljem”.

A onda je ovog mjeseca glavni čovjek Odbrambene obavještajne agencije, originalnog mjesta  za analiziranje i koordinaciju, najavio na konferenciji da će se njegova agencija proširiti u “ljudob” i to  značajno i da će u ambasade širom svijeta biti raspoređeni tajni operativci koji imaju diplomatski ili neki drugi “identitet”.

On je govorio o raspoređivanju 1.600 “skupljača” koje bi obučili CIA i koji bi često radili sa Zajedničkom komandom za specijalne operacije. Drugim riječima, zemlja ne bi nikada imala više “diplomata” koji ne znaju ništa o diplomatiji.

Iako je Senat ustuknuo da prihvati finansiranje rasta Tajnog odbrambenog servisa, sve to predstavlja značajno premještanje onog što je nazvano “obavještajni svijet”, ali je u stvari samo oblik malog ratovanja na globalnoj sceni i stalna ekspanzija američkog tajnog svijeta na nivo koji je do sada bio nezamisliv, a sve u ime “državne sigurnosti”.

Sada je bar lakše razumjeti zašto, od Londona do Bagdada pa do Islamabada, SAD gradi ogromne ambasade utvrđene kao drevne dvorce, veličine carskih palata, za do sada neviđeni broj “diplomatskog” osoblja. Među tim osobljem će sigurno biti agenata CIA-e, DIA-e ili možda i DCS-a, između ostalog, koji će raditi pod diplomatskim “okriljem”.

U ovu skupinu treba uključiti još jednu članicu koja bi bila nepoznata Wiseu i Rossu, ali s obzirom na publicitet koji je Šesta specijalna jedinica marinaca (SEAL Team Six) dobila zbog ubistva Osame Bin Ladena i drugih aktivnosti, to je jedinica s kojom će većina Amerikanaca biti bar djelomično upoznata.

Još veću ulogu u tajnom svijetu sada igra vojna organizacija koja je davno otišla u sjenu, Zajednička komanda za specijalne operacije, odnosno JSOC. Godine 2009. dopisnik New Yorkera Seymour Hersh ih je nazvao “izvršnim atentatorskim krugom” (posebno u Iraku) koji “nije podnosio izvještaje nikome, osim u doba Busha i Cheneyja … direktno Cheneyjevom uredu”.

Žiža javnosti

U stvari, JSOC je dospio u žižu javnosti tek onda kada je jedan od njihovih glavnih  operativaca u Iraku, general Stanley McChrystal, postavljen za američkog ratnog zapovjednika u Afganistanu.

Nalaze se u centru pažnje otkako su se upustili u nešto što je nekada mogla biti paramilitarna operacija na steroidima u stilu CIA-e, otkako su povećali svoje kapacitete za prikupljanje informacija, otkako vode vlastite ratove bespilotnim letjelicama i otkako su napravili svoj novi zapovjedni centar u Washingtonu, prikladno udaljen 15 minuta od Bijele kuće.

Na najvišem nivou, šefovi  CIA-e, DIA-e i JSOC-a sada su izmiješani u magli skoro pa vojnih jedinica, koje su sve više na konstantnoj ratnoj nozi. Na ovaj način, stara umijeća špijunaže, nadzora i atentata postala su visoko finansiran način života, te se tako širom svijeta ratovi odvijaju u tajnosti i bez kontrole.

Na najnižem nivou, pripadnici CIA-e, DIA-e, JSOC-a (pretpostavlja se da će im se jednog dana pridružiti i pripadnici DCS-a), treniraju zajedno, rade u timovima i u tandemu i sarađuju, ali i upadaju jedni drugima na teren.

Danas bi bilo teško napisati jednu knjigu s naslovom “Nevidljiva vlada”. Takva knjiga trebala bi imati nekoliko tomova. A, kada bi pisali takvu knjigu – ovo bi nesumnjivo zapanjilo Wisea i Rossa – možda bi  trebala biti preimenovana u nešto poput “Vidljive vlade”.

Nemojte me pogrešno razumjeti: Amerikanci sada imaju (ili, tačnije, preokupirani su) ogromnom “špijunskom” birokratijom duboko u sjeni, čije su aktivnosti masa “poznatih nepoznanica i nepoznatih nepoznanica” onima izvana. Ona je više nego ogromna.

Nema načina da se ocijeni koliko je ona korisna, te da li je imalo “obavještajna” (iako bi se moglo reći da bi SAD-u bilo i mnogo bolje da ima jednu ili dvije špijunske agencije bez utjecaja paravojske, a ne cijelo jato onih koje su izbjegavale paranoju i uglavnom se oslanjale na otvorene izvore informacija).

Otkako je predsjednik Ronald Reagan vodio američke Kontra ratove 1980-tih, definicija “tajnog” se promijenila. To više ne znači biti skriven od očiju, nego van svake odgovornosti.

Ali, ništa od ovoga nije važno. To sada predstavlja nepovratan način života, koji je sve vidljiviji i koji se sve više slavi u ovoj zemlji. To je također dio naizgled beskrajnog rasta imperijalne moći Bijele kuće na način koji bi Wise i Ross 1964. smatrali nezamislivim, mimo svake odgovornosti ili kontrole kad se radi o američkom narodu.

Ona je također spremna da prima javna priznanja za svoje “uspjehe”. Nekad davno, smrt agenta CIA-e u nekoj tajnoj misiji ne bi bila zabilježena. Do 1970-tih, zvijezda u znak sjećanja na tog agenta ili agenticu bila bi ugravirana u zid u hodniku u sjedištu CIA-e, ali niko van te agencije ne bi znao za njihovu sudbinu.

Sada, oni koji ginu u našim “tajnim” operacijama, ili akcijama lansiranih protiv naših “nevidljivih” agenata mogu postati javne ličnosti i proslavljeni “heroji”.

Ovo bi sigurno iznenadilo Wisea i Rossa.

Poznati likovi

A onda, ne bi bili ništa manje iznenađeni kada bi otkrili da su agenti CIA-e i drugih tajnih službi (ili njihovih izmišljenih dvojnika) – od Jacka Ryana i Jasona Bournea do “Syriane”, filmova “Nemoguća misija” – postali poznati likovi u američkim kino dvoranama.

Ni mali ekrani, na kojima se prikazuju serije “24” i “Homeland”, nisu imuni na ovu invaziju vidljivosti. Ili, razmislite o ovome –  tek godinu i po nakon što se završila super-tajna operacija hapšenja i ubistva Bin Ladena, koju je izvela Šesta jedinica SEALsa, već je snimljen “Zero Dark Thirty”, unaprijed hvaljen (i kontroverzan) film, kandidat za Oscara sa glavnim ženskim likom zasnovanom na stvarnoj agentici CIA-e, čija je fotografija objavljena.

Štaviše, navodno su producentima ovog filma pomogli, ili ih barem podstakli, CIA, Pentagon i Bijela kuća, baš kao što su i SEALs pomogli pri snimanju filma “Herojski čin” (“elitni tim SEALsa …u tajnoj misiji pokušava spasiti kidnapiranog agenta CIA-e), tako što su pravi, ali neimenovani pripadnici SEALsa glumili u filmu, a zatim padobranom stigli na crveni tepih na holivudskoj premijeri.

Istini na volju, u vrijeme kada je objavljena “Nevidljiva vlada”, prva dva filma o Jamesu Bondu već su ostvarila uspjeh, a za samo dvije godine emitiran je i televizijski serijal “Nemoguća misija”, ali zapanjujući je način na koji je nevidljivi svijet od tada izašao iz sjene i postao stalna tema u popularnoj kulturi.

Ne mislite da se samo radi o nekoj slučajnosti. Nakon svega, 1960-tih, smjeli reporteri morali su ispitivati članove tih nevidljivih agencija kako bi otkrili bilo šta o tome šta oni rade. Tada je CIA vodila tajni rat u Laosu, u kojem su učestvovale zračne snage i pješadija, a koji je pokušavala sakriti bez obzira na njegovu veličinu.

Curenje informacija

S druge strane, danas ta agencija vodi ono što zovemo “tajnim” ratovima bespilotnim letjelicama u Pakistanu, Jemenu i Somaliji. Mediji skoro odmah izvještavaju o većini takvih napada. Administracija je jasno procurila informacije koje je željela da budu objavljene u New York Timesu o predsjednikovoj ulozi u odabiranju onih koji će umrijeti u napadima.

U prošlosti, američki predsjednici “vjerodostojno su negirali” planove za atentate ljudi poput kongoanskog vođe Patricea Lumumbe, kubanskog lidera Fidela Castra i Ngo Dinh Diema iz Vijetnama. Jasno je da se sada atentati smatraju polujavnim dijelom predsjedničkog posla. Oni su kodificirani, birokratizirani i regulirani (iako samo u Bijeloj kući) i nevjerovatno javni.

Sve ovo je postalo dio javnog svijeta (ili barem ogromne kampanje za publicitet). Danas nema potrebe da nam neko poput Wisea ili Rossa to kaže. Otkako je predsjednik Ronald Reagan vodio američke Kontra ratove 1980-tih, definicija “tajnog” se promijenila. To više ne znači biti skriven od očiju, nego van svake odgovornosti.

Sad je to učtiv način da se američkom narodu kaže: “to nije vaša stvar”. Da, vi možete o tome znati, budite slobodni da to hvalite, ali nemate veze s tim.

U 48 godina otkako je objavljena njihova knjiga, nevidljiva vlada Wisea i Rossa pobijedila je vidljivu. Postala je opcija izbora u ovoj zemlji. Na određeni način, također postaje najvidljiviji i najvažniji dio te Vlade, ogromnog zdanja koje nadzire, arhivira, špijunira i ubija, koje nam daje ono što sada zovemo “sigurnošću”, ostavlja nas da teroriziramo svijet, nikad ne prestaje rasti i sve slobodnije prikuplja informacije o vama koje koristi kako želi.

Nakon 48 godina, mnogo je jasnije da je poduhvat Wisea i Rossa bio donkihotovski, bez obizira na to koliko su oni bili impresivni. Dovesti “tajnu silu” pod kontrolu? Učiniti je odgovornom? Nastavite sanjati – ali budite pažljivi, ovih dana bi čak i vaši snovi mogli završiti u dosjeu.

Verzija ovog teksta prvobitno je objavljena na TomDispatch.com.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera