Istina i lažiranja u Rusiji

Dok sam pratio kako rezultati polako pristižu, čitajući postove na Twitteru i političkim blogovima, stekao sam utisak da izbori za Dumu 2011. neće biti baš neko iznenađenje.

Vladajući stranka, Jedinstvena Rusija, dobija između 40 i 50 posto glasova – dosta niže od očekivanog, pošto su sva značajnija ispitivanja javnog mnijenja provedena prethodnih mjeseci predviđala da će dobiti više od 50 posto. To bi bio veliki pad u odnosu na pobjedu sa 64 posto osvojenih glasova 2007, kada je ekonomija Rusije rasla brzinom “azijskih tigrova”, a povjerenje bilo na vrhuncu. No, s obzirom na daleko skromniji rezultat od 37 posto glasova u 2003., teško da je ovo katastrofalan gubitak, kao što mnogi tvrde da jeste.

Ah, tu će biti uobičajenih nezadovoljnika. Spontani miting na Trijumfalnom trgu na kojem novinari brojno nadmašuju demonstrante, sa nekim od značajnih starijih ličnosti ruske liberalne politike koji reporteru BBC-ja objašnjava beskrajno padanje zemlje u “lopovski totalitarizam”. Izrazi “zabrinutosti” State Departmenta i raznih organizacija za ljudska prava u vezi sa kršenjem izborne procedure ubrzo se zaboravljaju, prije nego se, kao i obično, ne nastavi poslovanje … Ah čekaj, šta?

Ruska zima se zagrijava. Nije baš dovoljno topla za Moskvu da bi nikle palme i da bi se usvojio grčki alfabet, no možda bi Fox Newsu mogli oprostiti grešku u  trenutku uzbuđenja dok su stizali brojni izvještaji preko Runeta (skup blogova, društvenih medija i dnevnih listova koje često posjećuje trenutno najveća evropska internetska populacija) i dok su se hiljade demonstranata okupljale kako bi iskazali bijes protiv mašine Kremlja. Policijski bataljoni i oklopna vozila preplavili su ulice. “Dragi Vlad, Arapsko proljeće stiže u tvoje obližnje susjedstvo”, objavio je na Twitteru senator John McCain.

Debata o legitimitetu

McCainov ispad odrazio je duh tog trenutka. Hillary Clinton opisala je izbore kao “ni slobodne ni poštene”; liberali poput Nemcova i Gorbačova zatražili su njihovo poništavanje. Komentari su bili prožeti dosadnim međusobnim klevetama između predstavnika “partije varalica i lopova” (tj. Jedinstvene Rusije) i plaćenika GosDepa (američkog State Departmenta). Britanski novinari smjenjivali su se u poređenju Putina sa neugodnim bićima poput pacova i gremlina.

Da bi se sudilo o cijelom izbornom procesu, statistički je nepismeno izvlačiti zaključke iz malih i pristrasnih primjera – bilo da je to nekoliko glasačkih mjesta ili nečiji (neizbježno uzak) krug poznanika.

Na malo višem intelektualnom nivou, obje strane su imale validne argumente. Liberali su tvrdili da je pravi udio glasova Jedinstvene Rusije 40 posto, ili čak 25 posto, i da je stoga njen mandat nelegitiman. Pogledajte samo hiljade prekršaja koje je prijavio Golos, organizacija za praćenje izbora toliko maltretirana i progonjena od Kremlja. Pristalice Kremlja oštro su odgovorile da su rezultati blisko povezani sa predizbornim anketama kao i izlaznim anketama, tako da bi bilo kakve neregularnosti morale biti minimalne; osim toga, zar Golos sa iznosima od više miliona dolara godišnje ne sponzoriraju američke grupe “za promicanje slobode”, ti užasni huškači obojenih  revolucija?

Pošto internetskim prostorom i moskovskim kafićima retorički vrućeg zraka struji već dovoljno za nekoliko izbornih ciklusa unaprijed, malo toga se može postići od daljeg napuhivanja situacije. Krajnje je vrijeme da prestanemo misliti na brojke i statistiku.

Igra brojevima

U savršenom svijetu, čak i jedan prekršaj bi bio previše – a po svemu sudeći na ovim izborima je bilo mnogo, mnogo neregularnosti: ubacivanje lažnih glasačkih listića, prisilno glasanje … No, svijet nije savršen, a izbori nikada nisu u potpunosti besprijekorni, čak ni u naprednim demokratskim zemljama poput SAD-a.

Na primjer, predsjedničke izbore u SAD-u 2004. obilježili su skandali, neispravne glasačke mašine u državi Ohio, izlaznost iznad 100 posto u nekim okruzima na Aljasci. Međutim, malo ko bi tvrdio da je Bushova pobjeda u osnovi bila nelegitimna, jer u konačnici, zvanični rezultati su odraz volje biračkog tijela.

I zašto bi standardi bili strožiji za Ruse? Sami po sebi, zrnasti videosnimci na YouTubeu i Golosova lista neregularnosti ne predstavljaju dokaz nezakonitosti. Da bi se sudilo o cijelom izbornom procesu, statistički je nepismeno izvlačiti zaključke iz malih i pristrasnih primjera – bilo da je to nekoliko glasačkih mjesta ili nečiji (neizbježno uzak) krug poznanika.

Niti je to Ukrajina uoči Narandžaste revolucije: Nema nijedne ličnosti ili intrigantne priče, poput šarmantne Timošenko i zlokobnog trovanja, da okupi narod. Ono što zapadni mediji obično predstavljaju kao “jedinom pravom i nezavisnom” opozicijom Putinu uglavnom su desničarski, prozapadni liberali (Nemtsov, Kasparov, Kasjanov i dr.) koji su izborno ako ne i ideološki u suštini jednaki grupama poput Komunističke partije ili Crnih pantera u SAD-u. Bez obzira na njihov politički stav, većina Rusa ih ne vidi kao patriote ili lojalne, te im smetaju i sumnjičavi su u vezi sa motivima stranih političara koji ih podržavaju.

Ako želite dokaz, samo posjetite inosmi.ru, popularni website koji na ruski prevodi članke iz stranih medija. Da li ga zamišljate kao leglo prozapadnog liberalizma željnog da čuje posljednju riječ iz svetih zemalja slobode medija? Ne. Ono što čitaoci Inosmija vide su stvari poput policije koja razbija proteste “Okupirajmo Wall Street”, nakon čega slijedi McCain koji napada Rusiju jer ne dozvoljava slobodu okupljanja. Teško je ne biti ciničan nakon toga – a po pravilu, cinici se ne mogu zamarati pravljenjem revolucija.

Nema sumnje da su glasovi brojnih Moskovljana, stvarno, ukradeni 4. decembra, i da su ljudi razumljivo ljuti zbog toga. U tom smislu, identificiram se sa demonstrantima na Trgu Bolotnaja prošle subote. Također je istina da će dugoročno dominacija politike jedne stranke stvoriti korupciju, samozadovoljstvo i nestabilnost.

Osim toga, većina Rusa snažnije podržava evolutivne reforme nego “ruski puč, krvav i nemilosrdan” (kako je opisao jedan veliki ruski pjesnik). Niti je “obojena revolucija” poželjna, s obzirom na ne baš zavidno naslijeđe u Gruziji, Ukrajini i Kirgistanu. Zbog toga, pravi značaj ovih izbora nisu toliko protesti koji su uslijedili, već iznenađujuće pojavljivanje Pravedne Rusije kao velike političke sile – razvoj događaja koji i sam Surkov slavi, na osnovu toga da su otvoreni sistemi stabilniji od zatvorenih – i “oživljavanja ljevičara” uopće. Oni i komunisti uskoro će kontrolirati trećinu Dume, nasuprot smanjenoj – iako još opasnoj – Jedinstvenoj Rusiji. Proteklih godina ovi izbori bi se mogli vidjeti kao postavljanje temelja za istinski višestranačku politiku nakon sljedećih izbora zakonodavne vlasti 2017.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera