Rimino putovanje: Sirijka s amputiranom nogom nakon potresa ostvaruje životne snove

Pišu: Husam Hezaber i Ali Haj Suleiman

Azaz, Sirija – Sa svojim osmijehom blistavim kao i uvijek, 15-godišnja Rima Haj Hussein nervozno ulazi u Ataa centar za rehabilitaciju i protetiku udova za žrtve potresa i rata u Azazu, gradu u pokrajini Aleppo na sjeveru Sirije.

Nedavno je proslavila polaganje pripremnih ispita, a očit je njen ponos što je uspjela nakon što je izgubila nogu u snažnim potresima koji su prije šest mjeseci pogodili južnu Tursku i sjevernu Siriju.

“Kada su objavljeni rezultati ispita, bila sam posebno sretna što sam ispunila dio očeve želje. Uvijek me poticao da nastavim školovanje”, rekla je.

Rima je provela dva mjeseca u bolnici blizu turske granice, pitajući svoju preživjelu porodicu gdje joj je otac.

“Neprestano sam pitala zašto me ne dođe posjetiti u bolnici, a oni su izbjegavali pitanje govoreći da ga njegovo zdravstveno stanje sprečava da dođe. Sve dok nisam izašla iz bolnice i rekli su mi. Šok tog trenutka me nikada neće napustiti”, rekla je Rima nakon što je saznala da joj je otac poginuo u potresu.

Bijeg u potresno područje

Rima i njena porodica, porijeklom iz grada Qalaat al-Madiq u sjevernoj Hami, pobjegli su u Jandaris pod kontrolom opozicije u ruralnom dijelu Aleppa 2019, nakon što su snage sirijske vlade preuzele kontrolu nad njihovim rodnim gradom.

Nešto više od tri godine kasnije, Jandaris je bio sirijski grad koji je najviše pogođen potresima, zabilježivši najveći broj stradalih u Siriji od 513 poginulih i 831 povrijeđenog, prema podacima Sirijske civilne zaštite. U Siriji je poginulo više od 8.400 ljudi, a još 50.000 u Turskoj.

Kada se u ranim jutarnjim satima 6. februara desio zemljotres, ona i njena porodica nisu mogli na vrijeme otvoriti vrata svog stana i našli su se zatrpani u ruševinama kada se zgrada urušila.

“Nakon 30 sati straha, zatrpani ispod ruševina naše kuće, okruženi susjedima koji su poginuli, spasilačke ekipe i moji stričevi uspjeli su pronaći prolaz kroz ruševine i doći do mene”, rekla je.

Rima je za Al Jazeeru ispričala kako su je spasilačke ekipe i njeni stričevi pokušavali na sve načine izvući ispod ruševina, ali nisu uspjeli zbog njene noge koja je bila zarobljena. Na kraju joj je liječnički tim morao amputirati nogu prije nego što je mogla biti oslobođena.

“Imala sam dva izbora: ili izgubiti život ispod ruševina ili izgubiti nogu. Odabrala sam gubitak noge”, rekla je Rima.

Nakon što je konačno uspjela napustiti bolnicu i još uvijek pogođena zbog vijesti o očevoj smrti, Rima se morala vratiti na još jednu operaciju, ovaj put za uklanjanje žučnog mjehura.

Ipak, uspjela je skupiti snage i učiti za ispite koji su bili za samo 10 dana, dok je tim u Ataa centru radio na izradi proteze po mjeri za nju.

“Rimina otpornost, kao i njena odlučnost da nastavi s učenjem i polaže ispit, bili su veliki izvor inspiracije za sve nas tokom ovog razdoblja”, rekao je 54-godišnji Khalid Haj Hussein, Rimin ujak i profesor matematike.

Haj Hussein je za Al Jazeeru rekao da je Rima često govorila da želi postati doktorica, posebno dok je bila u bolnici, pa je podučavao matematici za ispit i zamolio svoje kolege da joj pomognu oko drugih predmeta.

“Radost i ponos koje sam osjetio kad je moja nećakinja Rima uspjela bili su veći od svega što sam doživio tokom svoje 33 godine podučavanja. Postigla je nemoguće“, rekao je.

Slijediti san

Rimine pocrvenjele oči ukazuju na neprospavanu noć tjeskobe i iščekivanja, ali njena je radost očigledna dok stavlja svoju protetičku nogu i isprobava je prvi put.

“Putovanje naprijed-natrag do Azaza nije bilo lako, ali smo to učinili u ovom trenutku, jer je ona željno iščekivala da ponovno ustane”, rekao je Haj Hussein.

“Njeno uzbuđenje je ogromno i stalno mi govori da će uskoro biti kao i svi ostali i slijediti svoj san da postane liječnica, baš kao što je njen otac želio.”

Jedan od ljudi koji je radio na Riminom slučaju je Ahmed Hashem, koordinator društvenih projekata u Atai. Iako centar pati od nedostatka sredstava i nestašice materijala, rekao je, važno im je da što više sirijskih amputiraca opremi protetikom koja im je potrebna.

Hashem je rekao za Al Jazeeru da je centar uspio ugraditi proteze za 30 žrtava potresa koje su se registrirale putem centra za one koji su izgubili gornje ili donje udove.

Proces montaže je mukotrpan i postaje složeniji zbog nedostatka napredne tehnologije modeliranja, ostavljajući tim da se oslanja na kliničko posmatranje i mjerenje te pažljivu ručnu izradu kalupa.

“Povećanje broja amputacija u regiji nakon potresa izvršilo je veliki pritisak na centar, zbog čega je postalo izazovno osigurati proteze za sve povrijeđene”, rekao je Hashem.

“Nadamo se da ćemo s vremenom pronaći ono što nam je potrebno za izradu protetike za sve povrijeđene i proširiti naš rad na postavljanje pametnih i mehaničkih protetika”, dodao je Hashem.

Prije potresa u Siriji i Turskoj, broj sirijskih amputiraca je 2017. bio dokumentiran na 86.000, prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, čiji izvještaj kaže da se već tada dugo čekalo na pomoć. Uz te brojke su i Sirijci koji žive s trajnim invaliditetom, kojih ima najmanje 1,5 milion.

Ali na jedan dan postoji radost u jednom domaćinstvu jer Rima, ozarena, izlazi iz centra Ataa nakon što je stigla u svojim invalidskim kolicima, čineći prve korake na svojoj potpuno novoj nozi, koračajući naprijed prema svom sljedećem izazovu.