NI: Amerika na nuklearnom ‘radaru’ Rusije i Kine

Piše: Zachary Keck

Nastojanja Kine na ostvarivanju nuklearnog pariteta sa Sjedinjenim Američkim Državama i Rusijom transformiraju međunarodnu stratešku stabilnost.

Dok Washington razmišlja o tome kako se pozabaviti dvjema nuklearnim silama, neki tvrde da je SAD-u potreban veći nuklearni arsenal od kombiniranih strateških snaga Kine i Rusije.

To bi bila tragična greška, piše autor za The National Interest (NI).

Veliko nagomilavanje nuklearnog arsenala smanjilo bi odvraćanje i sigurnost tako što bi uništilo američke konvencionalne snage.

Umjesto toga, Washington mora realno procijeniti opasnost i pronaći isplative metode za jačanje odvraćanja.

Kao krajnji garant sigurnosti nacije, nuklearno oružje općenito pruža odličan povrat ulaganja.

To, međutim, ne znači da je jeftino.

SAD i Rusija imaju 1.550 komada nuklearnog oružja

SAD trenutno modernizira cjelokupne nuklearne snage, uključujući bojeve glave, podmornice s balističkim projektilima (SSBN), strateške bombardere i kopnene interkontinentalne balističke rakete.

Nestranački Kongresni ured za budžet (CBO) nedavno je procijenio da će taj napor koštati 634 milijarde dolara za desetogodišnji period, počevši od 2021. godine.

CBO predviđa da će do 2030. godine nuklearna modernizacija činiti 12 posto budžeta Ministarstva odbrane (DOD).

Ako Kina postigne nuklearni paritet sa SAD-om i Rusijom, Washington bi trebao udvostručiti veličinu arsenala kako bi se izjednačio s kombiniranim snagama Pekinga i Moskve.

SAD i Rusija trenutno imaju oko 1.550 komada nuklearnog oružja.

CBO je 2020. godine procijenio da bi izgradnja američkog nuklearnog arsenala na 3.000 do 3.500 bojevih glava na održiv način koštala čak 172 milijarde dolara samo za kupovinu sistema za isporuku.

To je više od cjelokupnog budžeta Ministarstva odbrane za nabavke ove godine.

Ta brojka isključuje troškove izgradnje dodatnih bojevih glava kao i troškove održavanja, od kojih bi potonji mogli biti dodatnih osam milijardi dolara godišnje (ili gotovo jedan posto trenutnog budžeta Ministarstva odbrane).

Peking ima najveću mornaricu na svijetu

Čak je i ovo pretjerano optimistična procjena; praćenje Rusije i Kine kada je u pitanju nuklearni arsenal bilo bi mnogo teže i skuplje.

Problemi u lancu snabdijevanja već odgađaju američke trenutne planove nuklearne modernizacije.

Odbrambena industrijska baza bi se borila da udvostruči veličinu američkog arsenala, a nenuklearne vojne investicije bi gotovo sigurno pritom stradale.

Moskva i Peking ne bi stajali besposleni kada bi Washington poduzeo ovo nuklearno širenje.

Umjesto toga, proširili bi svoje arsenale, zahtijevajući od Washingtona da potroši još više vremena i resursa na izgradnju dodatnih nuklearnih sposobnosti.

Ništa od ovoga nije isplativo u vrijeme kada se SAD suočava s ruskom agresijom u Ukrajini i neviđenim kineskim nagomilavanjem snaga u Indo-Pacifiku.

Odvraćanje Kine je posebno zastrašujući izazov, s obzirom na tempo njene vojne ekspanzije.

Peking se već može pohvaliti najvećom mornaricom na svijetu i sofisticiranim skupom konvencionalnih sposobnosti dizajniranih upravo da odvrate ili poraze američke zajedničke snage.

Jednostavno rečeno, izdvajanje više novca za nuklearno oružje ostavilo bi SAD i saveznike nadmašenim u Indo-Pacifiku.

Srećom, SAD ne mora voditi ovu samoporažavajuću politiku.

Najbliži saveznici neće odustati od nuklearnih dugmadi

Uprkos svim pričama o partnerstvu “bez ograničenja“, ujedinjeni kinesko-ruski nuklearni napad je nezamisliv u doglednoj budućnosti.

Kao što pišem u svojoj knjizi Atomic Friends: How America Deals With Nuclear-Armed Allies kombiniranje nuklearnih arsenala više nacija u jednu silu je izuzetan izazov.

U najmanju ruku, to bi zahtijevalo da Kina i Rusija imaju jedinstvenu vojnu komandu.

Kao što pokazuje iskustvo NATO-a, ovo je neophodan, ali ne i dovoljan uslov.

Ujedinjene nuklearne snage zahtijevaju da jedna nacija ustupi dio kontrole nad svojim strateškim oružjem drugima.

S obzirom na posljedice nuklearnog rata, čak ni najbliži saveznici neće odustati od svojih nuklearnih dugmadi.

Tokom 1950-ih i 1960-ih SAD je gurao Veliku Britaniju i Francusku da stave svoje atomsko oružje pod komandu NATO-a.

Budući da NATO vodi američki general, to je u suštini značilo kontrolu SAD-a.

Iako je Velika Britanija nominalno pristala na ovo, britanski premijer je zadržao ekskluzivno pravo da odluči kada hoće, a kada neće koristiti nuklearno oružje Londona.

Francuska nije htjela ni razmotriti tu ideju.

Podmornice s balističkim projektilima ostaju neotkrivene

Nijedan ruski ili kineski lider neće predati svoje nuklearno oružje drugoj strani, posebno s obzirom na potencijalnu dobit od prekida nuklearne razmjene sa SAD-om.

U najboljem slučaju, američki arsenal treba biti sposoban izdržati nuklearni napad Rusije ili Kine, uzvratiti Moskvi te zadržati dovoljno snaga da odvrati Peking.

Ovo ne bi trebao biti problem, s obzirom na to da američke podmornice s balističkim projektilima (SSBN) ostaju neotkrivene i – prema Ministarstvu odbrane – svaka nosi 20 balističkih projektila lansiranih s podmornica s više neovisno ciljanih bojevih glava.

Jedan ili dva SSBN-a bi trebali biti dovoljni da odvrate preostalog protivnika nakon nuklearne razmjene.

Postoje i jeftinije opcije za zaštitu.

Kako SAD obnavlja svoj novi strateški bombarder B-21, može zadržati postojeće nuklearno sposobne bombardere B-2, baš kao što ima B-52, koji je prvi put raspoređen 1961. godine.

Isto tako, može se proširiti broj baza koje mogu primiti strateške bombardere.

Tokom krize bombarderi se mogu raspršiti na više područja, što otežava neprijatelju da ih eliminira u prvom napadu.

Nadolazeća era nuklearnog tripolariteta

Američke kopnene interkontinentalne balističke rakete (ICBM) se, također, mogu relativno jeftino učiniti izdržljivijim i moćnijim.

Umjesto da gradi više projektila, SAD bi jednostavno mogao izgraditi više silosa gdje bi ih smjestio.

S obzirom na to da Kina i Rusija nisu mogle biti sigurne koji silosi imaju ICBM u nekom trenutku, bilo koja zemlja bi morala potrošiti više nuklearnog oružja u prvom napadu.

Nadalje, kako bi poboljšao snagu svake rakete, SAD bi mogao ponovno staviti više bojevih glava na svaku raketu, što je prestao raditi tek nakon Pregleda nuklearnog položaja iz 2010. godine.

Nadolazeća era nuklearnog tripolariteta predstavlja značajne izazove.

U rješavanju promijenjenog strateškog okruženja Washington mora pronaći kreativna rješenja za izazove, umjesto da provodi skupu, robotsku politiku koja ostavlja Ameriku i njene saveznike ranjivijim ispod nuklearnog praga.