NI: Khameneijeve nuklearne ambicije i američko ‘mirovanje’

Washington priznaje da nema jednostavnog puta nazad do prvobitnog nuklearnog sporazuma s Iranom, ali manjak održive alternative ostavlja administraciju Joea Bidena naizgled bez kormila.

Vrijeme je na strani ajatolaha Alija Khameneija, piše Saeed Ghasseminejad u članku objavljenom u 'National Interestu' (Reuters)

Na radnom sastanku o Iranu, održanom iza zatvorenih vrata u maju, zvaničnici administracije predsjednika SAD-a Joea Bidena obavijestili su Senat o brzom napredovanju nuklearnog programa Teherana.

Senatori koji su izašli sa ovog sastanka nisu mogli ukazati ni na kakve jasne planove koje administracija ima da zaustavi Iran od približavanja pragu nuklearnog oružja.

Pregovori su u zastoju, ali Bijeloj kući nedostaje plan da pojača pritisak.

Administracija odaje utisak da je zadovoljna što odlaže suočavanje s ovim teškim pitanjem, a to je strategija koja bi uskoro mogla postati neodrživa, jer se nuklearne sposbnosti Teherana približavaju kritičnoj raskrsnici – nakon izvjesne tačke, sankcije i diplomatski pritisak neće biti u stanju odvratiti Iran od gradnje bombe, piše Saeed Ghasseminejad u National Interestu (NI).

Inercija preovladava u Bijeloj kući, iako administracija insistira da je potpuno posvećena sprečavanju Irana da dobije bombu.

Ruska agresija na Ukrajinu i Tajvan ‘odvlače’ pažnju

Bidenov naglasak na konkurenciji između velikih sila obuhvata fokus na Kinu i Rusiju, a ne Iran.

Njegov prioritet na Bliskom istoku je izbjegavanje bilo kakve nove vojne intervencije.

Nafta iz Zaljeva nekada je zaokupljala pažnju Washingtona, ali revolucija škriljevca učinila je SAD najvećim svjetskim proizvođačem nafte i plina, pa je manji pritisak da se u bliskoistočnoj regiji igra aktivna uloga.

Bidenova administracija ne može obuhvatiti ni sva vanjskopolitička pitanja.

Rat u Ukrajini i bojazan zbog mogućnosti konfrontacije zbog Tajvana odvlače pažnju visokih dužnosnika.

Jasno je da bi Bijela kuća željela zaključiti novi nuklearni sporazum s Iranom, ali izmijenjena priroda nuklearnog programa Teherana čini nemogućim povratak prvobitnom sporazumu iz kojeg se prethodni američki predsjednikl Donald Trump povukao 2018. godine.

Iranski režim obogatio je uranij do mnogo većih nivoa nego ikada ranije, približivši se  proizvodnji materijala za oružje koji bi se mogao iskoristiti u bojevoj glavi.

Većina ovog napretka desila se nakon što je Biden jasno dao do znanja da želi novi sporazum – Teheran je shvatio da to znači da će Bijela kuća tolerirati nove provokacije.

Vrijeme je na strani iranskog vrhovnog vođe

Washington priznaje da nema jednostavnog puta nazad do prvobitnog nuklearnog sporazuma i da je potreban duži i snažniji sporazum.

Pa ipak, manjak održive alternative ostavlja Bidenovu administraciju naizgled bez kormila.

Umjesto toga, izgleda da Bijela kuća odugovlači, nadajući se da će neka neočekivana sreća riješiti njenu nuklearnu dilemu.

Ali, odgađanje odlučnog djelovanja uskoro bi moglo postati nepraktično.

Vrijeme je na strani iranskog vrhovnog vođe, ajatolaha Alija Khameneija.

Uskoro neće postojati kombinacija diplomatskog pritiska i ekonomskih sankcija koja će biti dovoljna da ga zaustavi ako odluči da želi bombu.

Iranska ekonomija se i dalje suočava s problemima, ali je Bidenova odluka da ne pooštrava sankcije osnažila Khameneija.

Iranski režim se bori s veoma visokom inflacijom, velikom devalvacijom valute i sporim rastom.

No, ova država i dalje ima znatne prihode od izvoza zahvaljujući nenametanju sankcija.

U 1401. godini perzijskog kalendara (od aprila 2022. do marta 2023. godine) Teheran je izvezao nenaftnih dobara u vrijednosti od 53 milijarde dolara.

U prvoj polovini te godine (od aprila do oktobra) Teheran je izvezo nafte, plina i kondenzata u vrijednosti od 29,4 milijarde dolara, prema podacima Centralne banke Irana.

‘Plan B’ vraća ekonomski, diplomatski i vojni pritisak

Radi usporedbe, od aprila 2020. do oktobra iste godine Teheran je uspio izvesti tu robu u vrijednosti od svega 8,6 milijardi dolara.

Većina iranske sirove nafte ide u Kinu, kojoj je drago da pomogne umanjiti američku prednost.

Diplomatija s odmetničkim državama rijetko rezultira razoružavanjem.

Čak se i Sjeverna Koreja, s daleko slabijim prirodnim resursima od Teherana, pokazala sposobnom podnijeti kombinaciju ekonomskog i diplomatskog pritiska.

Vodila je pregovore tokom više desetljeća, sve vrijeme gradeći svoj nuklearni arsenal.

Libija jeste pristala rasformirati svoj nuklearni program, ali tek kada je alternativa bila američka vojna intervencija.

Za razliku od toga, izraelski zračni napadi su uništili i sirijske, i iračke reaktore.

Umjesto trenutne politike (ili njenog manjka), SAD treba “plan B“, koji vraća ekonomski, diplomatski i vojni pritisak na Teheran.

Iranski nuklearni program dostigao je tačku na kojoj suzbijanje nije dovoljno; umjesto toga, SAD treba preokrenuti napretke koje je ovaj program ostvario u protekle dvije i po godine.

Prihvatanje nuklearno naoružanog radikalnog režima?

Prvi korak je vraćanje kredibiliteta američke vojne opcije kroz hrabre akcije, kao što je eliminacija Qassema Soleimanija 2020. godine ili uništavanje brodova koji prave probleme američkoj mornarici u Zaljevu.

Washington bi mogao nametnuti oštre sankcije, uključujući korištenje mornarice, da zaustavi teheranski izvoz sankcioniranih roba kao što su sirova nafta i petrohemijski proizvodi.

Ako sve drugo ne uspije, a Teheran jasno stavi do znanja da će dobiti bombu bez obzira na sve, onda ono što preostaje jeste provedba sveobuhvatnog plana za podršku revolucionarnom pokretu koji nastoji zbaciti iranski režim.

Jedina alternativa “planu B” je prihvatiti pojavu nuklearno naoružanog radikalnog režima.

Izvor: Agencije