National Interest: Tinjajuća kriza na iranskom sjevernom krilu

Strateška oluja sprema se na granici Južnog Kavkaza i sjevernog ruba Bliskog istoka. Uključuje etničku azerbejdžansku populaciju s druge strane granice koja čini većinu u Azerbejdžanu i najveća je manjinska grupa u Iranu. Pobjeda Bakua u sukobu sa Armenijom u Nagorno-Karabahu 2020, koja je rezultirala time da Azerbejdžan ima daleku dužu granicu s Iranom, i nemiri koji ubrzavaju evoluciju režima u Islamskoj Republici mogli bi kreirati krizu na sjevernom krilu Irana. Teheran se suočava sa znatnim izazovom od svojih etničkih azerbejdžanskih građana koje je diskriminisao decenijama, piše Kamran Bokhari, direktor analitičkog razvoja na Institutu New Lines za strategiju i politiku u Washingtonu, za The National Interest.

Odnosi Bakua i Teherana su na najnižem nivou nakon što je naoružani muškarac ubio šefa sigurnosti azerbejdžanske ambasade u Teheranu u januaru. Uslijedila je odmazda. Iran je protjerao četvoricu azerbejdžanskih diplomata 5. maja, što je bilo u odgovoru na potez Bakua od 6. aprila da protjera četvoricu iranskih diplomata kao odmazdu za pokušaj atentata na jednog od njegovih istaknutih poslanika Fazila Mustafu 29. marta. Tenzije između ove dvije države doživjele su još jedan skok nakon otvaranja azerbejdžanske ambasade u Tel Avivu nakon događaja od 29. marta. Nekoliko dana nakon posjete izraelskog ministra vanjskih poslova Elija Cohena Bakuu 19. aprila, trideset dva izraelska poslanika poslala su pismo Cohenovom uredu u kojem izražavaju podršku iranskoj etničkoj azerbejdžanskoj manjini. Igrom slučaja, Izrael je 20. aprila otvorio svoju ambasadu u Turkmenistanu.

Posljednji podatak je vrijedan pažnje. Nakon što je napravio značajan prodor u arapskom svijetu, sa Sirijom, Libanom i Gazom koji služe kao lansirna platforma za njegove operacije protiv Izraela, Iran je sada sve zabrinutiji zbog onoga što smatra rastućim izraelskim prisustvom na svom sjevernom krilu. Ovo je dodatak činjenici da je njen historijski sunitski muslimanski konkurent, Turska, također napravio velike prodore u transkaspijsku regiju, gdje Ankara pokušava stvoriti strateški turski koridor.

Slabljenje ruskog utjecaja velika briga Irana

Najduže se Teheran tješio činjenicom da je njegov regionalni saveznik Armenija služio kao kočnica Azerbejdžanu, a Rusija je upravljala ravnotežom snaga na Južnom Kavkazu. Sve veći utjecaj Turske u onome što je bila ruska sfera utjecaja od 2020. godine, praćen vojnim i ekonomskim slabljenjem Kremlja nakon rata protiv Ukrajine 2022, uzrok je velike zabrinutosti Irana.

Historijski gledano, veći dio Južnog Kavkaza, zajedno sa dijelovima Dagestana na Sjevernom Kavkazu, bio je pod perzijskom kontrolom, a potom su ga preuzeli Rusi početkom 1800-ih. Sjeverne granice Irana uspostavljene su u tri sporazuma sa Moskvom tokom većeg dijela 19. stoljeća. Veći dio 20. stoljeća, iranska prozapadna monarhija Pahlavi predstavljala je državu na prvoj liniji koja je graničila sa Sovjetskim savezom. Čak i nakon svrgavanja monarhije 1979. godine i uspostavljanja islamističkog režima, Teheran nije bio u poziciji da pokuša povratiti utjecaj na Južnom Kavkazu.

Tek nakon sovjetske implozije 1991, Iran je bio u stanju upotrijebiti šiitski islamizam da projektuje moć u tada tek suvereni Azerbejdžan, sekularnu turkijsku naciju sa šiitskom većinom, piše Bokhari. To nije bila samo ofanzivna, već i defanzivna strategija: nezavisni Azerbejdžan je sada mogao učiniti obrnuto, koristeći azerbejdžanski etnonacionalizam da oslabi klerikalni režim – cilj oko kojeg se Azerbejdžan i Izrael slažu.

Iako se očekuje da će iranski režim optužiti Izrael da podržava azerbejdžanski separatizam u Iranu, istu tvrdnju iznio je Reza Pahlavi, sin pokojnog šaha. Osim tog, tokom posjete Izraelu sredinom aprila, Pahlavi je natjerao neke izraelske parlamentarce da povuku svoj potpise sa pisma Kneseta u znak podrške iranskim etničkim Azerbejdžancima.

Sada kada je Teheran suočen sa znatnim domaćim nemirima, sve se više plaši etničkih manjima koje su perzijanizirane lingvistički. Postoji zabrinutost da bi nefarsi grupe mogle kulturološki ustati protiv teokratskog poretka – posebno etnički Azerbejdžanci, koji čine oko četvrtinu od 88 miliona stanovnika zemlje.

Azerbejdžanski aktivisti vodeći faktor protesta

U eri nakon Khameneija, koja se brzo približava, Korpus islamske revolucionarne garde (IRGC) će vjerovatno dovršiti proces zamjene sveštenstva kao glavnog centra moći u Islamskoj Republici. Ali IRGC se neće moći osloniti samo na sredstva prisile kao način da osigura da manjinske zajednice kao što su Azerbejdžanci, kao i Beludžije, Kurdi i Arapi, ostanu odane režimu koji se mijenja.

Azerbejdžanci su bili na čeku protesta koji su izbili nakon smrti Mahse Amini, mlade kurdske žene koja je preminula u pritvoru prošle godine, nakon što ju je policija za moral uhapsila jer nije poštovala stroga pravila o hidžabu. „Sloboda, pravda i nacionalna vlada“ bio je najčešći slogan na ulicama Tabriza, Urmije i Ardabila, tri najveća centra sa azerbejdžanskom populacijom na sjeverozapadu Irana. Azerbejdžanski aktivisti postali su vodeći faktor u iranskom protestnom pokretu. Osam različitih protestnih organizacija ujedinilo se oko Telegram kanala AZFRONT, sa sjedištem u gradu Tabrizu. Ubrzana evolucija režima prilika je za etničke Azerbejdžance da ožive svoj etnolingvistički turkijski identitet. Tokom posjete Turskoj 2011. godine, Ali Akbar Salehi, bivši iranski ministar vanjskih poslova, priznao je da čak 40 posto svih Iranaca govori azerbejdžanski.

Kako njegov vjerski utjecaj i dalje slabi, režim će pokušati iskoristiti iranski nacionalizam kao sredstvo za održavanje jedinstva među masama. Ovo neće uspjeti – samo oko polovina zemlje su etnički Perzijanci. Iranski vladari će morati sklopiti novi društveni ugovor sa manjinama u zemlji, posebno etničkim Azerbejdžancima – ili će se suočiti sa strašnim posljedicama po nacionalnu koherentnost, zaključuje se u tekstu National Interesta.