Kako se SAD i Britanija planiraju suprotstaviti vojnoj ambiciji Rusije?

Pišu: Ayoub al-Rimi i Mohamed Elmenshawy

Britanska zračna baza ”Fairford” dočekala je posebne goste, američke strateške bombardere B-52, koji mogu nositi nuklearne rakete.

Čuveni američki vojni avioni stigli su u Britaniju u kontekstu napetosti između Zapada i Moskve, što naglašava opseg vojne koordinacije između Londona i Washingtona, koji, čini se, nose najveći teret u suočavanju s Rusijom, budući da Francuska i Njemačka naginju smirivanju situacije.

Britanija je druga država nakon Sjedinjenih Američkih Država (SAD), po premještanju vojnika u istočnoevropske zemlje i opskrbljivanju ukrajinske vojske oružjem. Također, njen diskurs se podudara s Washingtonovim u upozoravanju Moskve na strašne posljedice u slučaju invazije.

Ukrajinska kriza još jednom pokazuje razmjere britansko-američke vojne saradnje, koja se pokazala u više navrata, a može se reći da je najpoznatiji primjer te saradnje u proteklim decenijama bila invazija na Afganistan i Irak. Otkako je London napustio Evropsku uniju 31. januara 2020., značaj koji Washington ima za Ujedinjeno Kraljevstvo višestruko se povećao. Britanija teži postizanju ambicioznog sporazuma o slobodnoj trgovini između dvije zemlje, kako bi se ojačao trgovinski aspekt ovih odnosa.

Koja je specifičnost britansko-američkih odnosa?

Na web stranici američkog State Departmenta stoji da nema “bližeg partnera” od Ujedinjenog Kraljevstva. Izraz “posebni odnos” između dvije zemlje prvi put se pojavio u javnosti u govoru bivšeg britanskog premijera Winstona Churchilla 1946. godine.

Pojam je od tada korišten za opisivanje navodno jedinstvenog saveza između Washingtona i Londona. Ovaj odnos, potkrijepljen jezikom, poviješću i zajedničkim vrijednostima, izdržao je u narednih sedam decenija. Postao je jedinstvena i posebna veza na koju nisu utjecale stranke ili ideologije stanovnika Bijele kuće ili Downing Streeta 10.

Odbrambeni i obavještajni odnosi dominiraju suštinom bilateralnog partnerstva Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a, a njihov značaj se pokazuje tokom svake krize koja se tiče evropske sigurnosti, kao u sadašnjoj krizi u Ukrajini. Dvije zemlje djeluju u takozvanom “Five Eyes” savezu (Pet očiju). Riječ je o savezu pet zemalja engleskog govornog područja: Australiji, Kanadi, Novom Zelandu, Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Američkim Državama, koji je započeo 1943. godine s isključivom jednim ciljem, a to je razmjena obavještajnih podataka.

Poseban odnos Londona s Washingtonom bio je kamen temeljac britanske vanjske politike. Status Britanije kao bliskog saveznika SAD-a pomogao je u jačanju njenog globalnog utjecaja. Zauzvrat, britanska podrška je u mnogim slučajevima doprinosila u davanju međunarodnog kredibiliteta i težine američkim politikama i inicijativama. Blisko partnerstvo dvije zemlje služilo je njihovim zajedničkim interesima u tijelima kao što su Ujedinjene nacije (UN), Sjevernoatlantski savez (NATO) i druge multilateralne institucije.

Prilikom svoje prve posjete Bijeloj kući, kako bi se sastao s predsjednikom Joeom Bidenom, britanski premijer Boris Johnson rekao je novinarima da je “zadatak svakog britanskog premijera održavati izuzetne odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama”. Ovakav izraz može se opisati kao doktrina koja pokreće britansko političko i vojno ponašanje prema SAD-u.

Ova doktrina se može razumjeti osvrtanjem na izvještaj Odbora za odbranu britanskog parlamenta o vojnim odnosima, koji je objavljen 2018. godine. Izvještaj pokazuje u kojoj mjeri je britanska vojska imala koristi od posebnog položaja u svom odnosu s američkim kolegom, budući da joj ovaj odnos osigurava ukupno 38 milijardi dolara godišnje.

Razlog je taj što Britanija preuzima vodstvo u mnogim vojnim projektima i naprednim mehanizmima te sudjeluje u najnovijim vojnim programima. Izvještaj britanskog parlamenta govori o potrebi povećanja vojnih izdataka kako bi se odgovorilo na američke zahtjeve, te o potrebi razvoja vojske i njene opreme.

Zašto Amerika želi povećati britansku vojnu potrošnju?

Američki odbrambeni planeri često smatraju Ujedinjeno Kraljevstvo jednim od najjačih evropskih saveznika u vojnom smislu, ako ne i najjačim, koji je u stanju rasporediti snage širom svijeta.

London je od početka novog milenijuma vodio politiku smanjenja vojnih izdataka, što se Amerikancima nije svidjelo, počevši od predsjednika Baracka Obame, koji je otvoreno pozvao Britance na povećanje vojnih izdataka, do bivšeg ministra odbrane Jamesa Mattisa, koji je naglasio da bi Britanija trebala povećati svoje vojne izdatke na tri posto BDP-a.

Zaista, London će odgovoriti na opetovane američke zahtjeve, najavom najvećeg plana vojne potrošnje, s povećanjem od 23 milijarde dolara do 2023. godine. Britanija će tako do 2025. postati evropska država s najvećom potrošnjom na obranu.

Što se tiče razloga zbog kojih je Washington insistirao na povećanju britanske vojne potrošnje, Amerika želi učiniti svog saveznika sposobnim da se suprotstavi Rusiji u zamjenu za to da se SAD posveti važnijem sukobu s Kinom.

I zaista, 15. septembra 2021. Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo i Australija formirale su Savez AUKUS, novo indo-pacifičko sigurnosno partnerstvo s ciljem produbljivanja saradnje i pomoći Australiji da izgradi novu podmornicu na nuklearni pogon radi suprotstavljanja Kini.

Kako se London i Washington planiraju suprotstaviti Moskvi?

Godišnje vojne procjene u Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu slažu se da se Rusija stavi na popis prijetnji s kojima se obje zemlje suočavaju.

Procjene američkih i britanskih obavještajnih službi slažu se u tome da je ruska invazija još uvijek moguća. Pojedini saveznici Washingtona, poput Francuske, Njemačke i Norveške, ponavljaju da Rusija može napasti Ukrajinu, ali te zemlje ne znaju tajming i nisu sigurne u to da je predsjednik Vladimir Putin donio konačnu odluku, stoga bi mogao prihvatiti neku vrstu diplomatske nagodbe koja može spriječiti invaziju na Ukrajinu.

Kako bi se suprotstavilo toj prijetnji, dogovoren je vojni plan u pet pravaca. Prvi je pravljenje plana za brzo preraspoređivanje snaga NATO-a u Istočnoj Evropi, a drugi je jačanje pomorskih kretanja u Crnom moru i Pacifiku.

Što se tiče trećeg, u pitanju je podizanje spremnosti specijalnih snaga, a izrađen je i plan za mobilizaciju stotina britanskih elitnih snaga za desantne operacije u Ukrajini, u slučaju ruske invazije na tu zemlju. Četvrta stvar je jačanje nuklearne podmorničke flote, posebno u pacifičkoj regiji, i peto: obuzdavanje ruskih vojnih aktivnosti u sjevernom Atlantiku.