Putinov pit bul u ruskoj igri moći

Kada je Evropski parlament prošlog mjeseca izglasao osudu Rusije kao „državnog sponzora terorizma“, Jevgenij Prigožin odlučio je poslati poruku.

Čelnik ruske privatne vojne kompanije Wagner i osoba od povjerenja ruskog predsjednika Vladimira Putina najavio je da će parlamentarcima u Briselu isporučiti malj – prikazan u videu s ugraviranim Wagnerovim logom, umrljanim krvlju.

Ova sablasna poruka urućena je samo dvije sedmice nakon što je Prigožin objavio video snimak na kojem se prikazuje pogubljenje navodnog Wagnerovog dezertera upravo takvim maljem.

Prigožin se također hvalio da će se Wagnerova vojska online trolova nastaviti miješati u izbore na Zapadu.

“Miješali smo se, miješamo se i nastavit ćemo se miješati” u izbore u SAD-u, rekao je Prigožin.

Prigožinovi javni nastupi naizgled su bili usmjereni na Zapad, ali njegova prava meta nalazi se u Moskvi: ministar odbrane Sergej Šojgu, kaže se u analizi koju je objavio portal Foreign Policy.

Putin vojsci dao razlog da ga prezire

Prigožin je dugo bio Putinov pit bul, koji je vodio tajne operacije od Afrike do Bliskog istoka. Sada vidi mogućnost za veću političku moć. Budući da je Putinova invazija na Ukrajinu propala na cijelom frontu od oko 1.280 kilometara, ruski čelnik traži krivce, a u toku je bitka između različitih frakcija.

Kad bi Prigožin pobijedio i pojavio se kao sljedeći ministar odbrane, ili kada bi samo dobio veću ulogu u ruskom ratu u Ukrajini, to bi nagovijestilo još prijeteći zaokret u Moskvi. To je zato što Prigožin predvodi novu generaciju tvrdolinijaša koji u svojoj agresiji nadmašuju čak i Putinovu staru gardu. Svaki će imati riječ u postputinovskoj borbi za vlast, ili u slučaju da se Ruska Federacija raspadne.

Putinova dominacija nad ruskim oružanim snagama nikada nije bila apsolutna i ruski lider se ne može pozivati na široku lojalnost unutar vojske.

Štaviše, dok su tokom sovjetske ere vojni generali bili članovi Komunističke partije, današnja ruska vojska relativno je apolitična. Putin je ponovno uveo vojno-političku upravu iz sovjetske ere 2018. kako bi indoktrinirao vojsku u putinizam, ali u ruskim oružanim snagama nema političkih komesara kao u sovjetsko vrijeme.

U tom kontekstu, kolaps ruske vojske u Ukrajini Putinu zasigurno stvara nelagodu. Invazijom na Ukrajinu, Putin je instituciji u kojoj mu lojalnost nije na virokom nivou, dao razlog da ga prezire. U samo 10 mjeseci rata, ruska vojska je izgubila više generala i visokih oficira nego što je izgubila u sedam godina u Siriji ili koliko su Sovjeti izgubili tokom cijelog desetogodišnjeg rata u Afganistanu.

Što je još gore, ovi gubici potiču iz najbolje obučenih, najelitnijih jedinica: zračno-desantnih, mornaričke pješadije jedinica s kombiniranim naoružanjem.

Sve dok Zapad nastavlja unapređivati ukrajinsku vojsku, a oslabljene snage Moskve okreću se oružju iz naftalina kao što je tenk T-62 (prvi put predstavljen 1961. godine), ruski gubici samo će rasti. Nagađa se da je Putin izgubio povjerenje i u Šojgua i u načelnika Glavnog štaba Valerija Gerasimova.

Dva Rusa koja imaju sopstvene vojske

Osjećajući rast mogućnosti, Prigožin je krenuo u akciju. Blizak Putinov saradnik od puštanja iz zatvora prije nekoliko decenija, 61-godišnji Prigožin jedan od od samo dva Rusa koji imaju sopstvene vojske. Drugi, je čečenski lider Ramzan Kadirov, kojem je Kremlj u jeku brutalnih ratova u Čečeniji dozvolio da komanduje sopstvenim vojnim jedinicama, od kojih su neke aktivne i u Ukrajini.

Iako je formalno dio Rosgvardije, Nacionalne garde Rusije koju je Putin formirao 2016. da bi zaštitio svoju vladavinu, Kadirova vojska od 20.000 ljudi lojalna je čečenskom lideru. Taj privilegirani status Kadirovu dozvoljava više autonomije nego ijednom drugom ruskom komandantu.

Čini se da su Prigožin i Kadirov sada sklopili prešutni savez protiv ruske vojne hijerarhije. U oktobru su kritizirali rusko vojno vodstvo zbog lošeg rezultata u Ukrajini. Prigožinove Wagnerove jedinice sada se bore oko grada Bahmuta pod ukrajinskom kontrolom, posljednjeg fronta na kojem je Rusija bila u ofanzivi,  čak i ako se radi o malim i strateški ne toliko značajnim napredovanjima uz velike žrtve.

Prigožinova vojska trolova prikazuje svog vođu kao sposobnog komandanta na prvoj liniji, aktivno zagovarajući njega kao alternativu Šojguu.

Kadirov Prigožina naziva “dragim bratom” i hrabri svoje sljedbenike da “obrate pažnju” na ono što Prigožin govori. Nasuprot tome, Kadirov uprno kritizira rusko vojno vodstvo, upoređujući svoje komandante, koji su navodno blizu prve linije ratišta s onima koji sjede “u toplim štabovima desetcima kilometara daleko”.

Ako je Prigožinova nagrada Ministarstvo odbrane, Kadirovljev cilj bi mogao biti da se nametne kao pretorijanski zaštitnik režima. Što više Kremlj ovisi o njemu, to je njegova sloboda djelovanja u Čečeniji veća.

Uvidjevši priliku nakon što je ratni plan regularne vojske propao, Prigožin sada pretvara Wagnerovu grupu u stvarnu vojsku u sjeni. U poređenju sa ruskom vojskom koja je sve ograničenija snabdijevanjem, Wagner ima odličan pristup naprednom oružju i platformama, poput jurišnih aviona Su-25 i tenkova T-90. Također zapošljava posade za upravljanje naprednim sistemima koji su inače ograničeni na redovnu vojsku, kao što su raketni sistemmi S-300, protuzračna obrana Pancir, teška artiljerija od 203 mm i raketni bacači TOS-1A. Nijedna druga privatna vojna kompanija na svijetu ne upravlja strateškim raketnim sistemima poput S-300.

U dvije ruske regije u blizini Ukrajine, Belgorodu i Kursku, Prigožin je uspostavio paralelne vojne strukture, uključujući objekte za obuku i centre za regrutaciju. Ranije ovog mjeseca, otvorio je veliki centar odbrambene tehnologije u Sankt Petersburgu.

Nejasno je u kojoj su mjeri Prigožin i Kadirov slobodni agenti ili direktno rade po Putinovom nalogu. Ali obojica igraju igru moći i prešli su ono što je još od sovjetskih vremena bila jasno nacrtana crvena linija, a to je da su zvaničnici trebali umanjivati vojne neuspjehe, a ne ih isticati kao što to čine ova dva čovjeka.

Trokut tvrdolinijaša čiji uticaj raste

Niti jedan od njih nije se suočio s pritiskom Kremlja za svoje grijehe, ističu autori analize u FP-u.

Umjesto toga, Prigožin i Kadirov istiskuju ključno osoblje. Komandant Centralnog vojnog okruga Rusije, general Aleksander Lapin, navodno je smijenjen samo nekoliko sedmica nakon što su ga Kadirov i Prigožin pozivali na odlazak, javno ga zasipajući kritikama. U međuvremenu, njihov preferirani zapovjednik general Sergej Surovikin (poznat kao “sirijski koljač” zbog nemilosrdnog bombardiranja tamošnjih civila), postavljen je za glavnog zapovjednika ruskih snaga u Ukrajini. Prigožin je proslavio taj potez nazvavši Surovikina “legendarnom figurom… rođenom da vjerno služi svojoj domovini”.

To je zbog toga što je Surovikin doista san tvrdolinijaša. Kao mladi zapovjednik bataljona, Surovikin je sudjelovao u pokušaju vojnog udara za svrgavanje sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova u avgustu 1991. Surovikin je u Siriji demonstrirao sklonost gađanju civila, čišćenju teritorija i uništavanju kritične infrastrukture.

Kao glavni komandant za rat u Ukrajini, Surovikin bi mogao naslijediti Gerasimova na mjestu načelnika Glavnog štaba. Njegovi manje brutalni suparnici za to mjesto, general Aleksander Žuravljov, bivši komdant Zapadnog vojnog okruga, i general Aleksander Dvornikov, bivši zapovjednik ruskih snaga u Ukrajini, sve su više u nemilosti Kremlja. Surovikin, Prigožin i Kadirov čine trokut tvrdolinijaša čije bogatstvo raste.

Putin i dalje neometano sjedi na vrhu ruske hijerarhije, ne samo zato što se pobrinuo da sve linije lojalnosti vode direktno do Kremlja. Dok se rat u Ukrajini razvlači i ubrzava neočekivane promjene u dinamici ruske moći, trojac Prigožin, Kadirov i Surovikin mogao bi biti najznačajnija poveznica nove moći. Možda još ne najavljuju izazov Putinovoj vladavini, no, zajedniki rast uticaja tri tvrdolinijaša trebao bi zapadne kreatore politike pozvati na uzbunu.