NI: Udružuju li se Kina i Iran protiv Amerike?

Iran se neće u potpunosti okrenuti prema istoku ako može postići sporazum sa Zapadom. Međutim, ako ne postigne dogovor sa Zapadom, Teheran će se u potpunosti posvetiti Kini.

Iran i Kina sklopili su strateški pakt (Reuters)

Hoće li Kina i Iran uskoro postati strateški partneri? Ili Zapad nema razloga za zabrinutost? Ono što bi moglo biti znak za uzbunu jeste to što su Iran i Kina sklopili strateški pakt koji ih obavezuje na četvrt stoljeća dugu saradnju u brojnim segmentima, ne samo u domeni nafte i plina, već obavještajnih podataka te kineske Inicijative Pojas i put, piše Lyes Mauni Jalali u analizi koju je objavio National Interest.

Iranski “zaokret prema istoku” predstavlja trajnu promjenu u njegovom strateškom stajalištu, te ulazi u novu eru takmičenja sa Zapadom. Osnova ovog stajališta je Memorandum o razumijevanju čiji je sadržaj procurio u javnost u junu 2020. godine, a koji navodno predstavlja sveobuhvatni plan strateškog partnerstva između iranske i kineske vlade. Ovaj dogovor vrijedan 400 milijardi dolara službeno je objavljen krajem marta 2021.

Drugo stajalište moglo bi se okarakterisati kao “umirujuće” jer prema njemu nije u toku nikakvo približavanje Kine i irana. To je uobičajeno u svijetu politike velikih sila, a kineskim liderima je najvažnija normalizacija trgovinskih odnosa sa SAD-om (550 milijardi dolara godišnje naspram 25 milijardi dolara godišnje u slučaju odnosa sa Iranom). Što se tiče sporazuma “Kina-Iran”, ovo je samo pokušaj utjecaja iranskih vlasti da uvjeri svoje građane da postoje i druge opcije, osim SAD-a.

U skladu s ovim stajalištima, pojavljuju se slične putanje politike – svaka je za povratak na Zajednički sveobuhvatni plan djelovanja (JCPOA) iz 2015. Godine. Implikacija prvog stave je da Teheran i Peking (i Moskva također) imaju zajednički strateški interes u suprotstavljanju vojnoj nadmoći SAD-a.

Prema drugom stajalištu, s obzirom na to da se ne radi na trajnom strateškom partnerstvu, najbolje je odustati od JCPOA-e i pregovarati o novim sigurnosnim uvjetima.

Vjerovatnost dugoročnih poteškoća između SAD-a i Irana

Ovi svjetonazori, pored toga što ometaju nuklearnu diplomatiju, iznačavaju vjerovatnost dugoročnih poteškoća između Washingtona i Teherana. Zaista, ako uzmemo da Peking upravlja Teheranom, patologije američkog nacionalnog sigurnosnog establišmenta neće imati drugih opcija nego se osloniti na ratoborne prijetnje i manje ustupke.

Blagoslovljeni decenijama prosperiteta i sigurnosti, izgubili smo tradiciju geopolitičkog razmišljanja o međunarodnoj politici (kako su to prakticirali Alfred Mahan, Walter Lippmann, George Kennan i Henry Kissinger). Upravo je takav pristup bio potreban u procjeni Irana – svijest o prirodi promjena u globalnoj politici i osjećaj kakve se prilike i poteškoće u skladu s tim predstavljaju.

O ovom pristupu postoji i treće stajalište koje proizlazi iz srednjeg shvatanja iransko-kineskog strateškog konteksta, a koje sugerira da se Iran nije u potpunosti posvetio “Istočnom zaokretu”, niti će to uraditi ukoliko bude mogao postići sporazum sa Zapadom. No, ako ne postigne sporazum sa Zapadom, Teheran će se u potpunosti posvetiti Kini.

Autor ove analize tvrdi da je najvažnija razborita diplomatija prema Iranu, odnosno da je najvažnije izbjeći rizik od daljeg guranja Irana u naručje Kine te da je povratak u JCPOA prvom prilikom najbolje rješenje.

Samo u tom slučaju može doći do pomaka u rješavanju reagionalne nestabilnosti. Od većeg je značaja to što bi to označilo početak, a ne kraj redefiniranja odnosa SAD-a i Irana, navodi Lyes Mauni Jalali.

Rusija kao prepreka kineskim ambicijama

Da bismo razumjeli strateški interes Kine za Iran, prvo moramo uzeti širu sliku o velikim strateškim ciljevima Kine u regiji. Kineski redsjednik Xi Jinping je 2013. najavio kinesku inicijativu Pojas i put te istakao prioritete Kine u regiji u smislu rastućih ekonomskih veza, proširenja pristupa pomorskim trgovačkim koridorima, uspostavljanja sigurnosnih odnosa i olakšavanja kulturne razmjene. Najznačajnije je, međutim, ogroman broj kineskih infrastrukturnih projekata – željeznice, autoceste, morske luke, granični prelazi – kako na zapadu, kroz planinske bivše sovjetske republike, tako i na jugu, do jugoistočne Azije. Kineska ambicija je zapanjujuća. Trenutno je više od šezdeset nacija (koji predstavljaju dvije trećine svjetske populacije) potpisalo projekte vezane za ovu inicijativu.

Međutim, regionalne kineske ambicije suočene su s jasnom preprekom u odnosu na Rusiju jer je svaki Xijev uspješan angažman na Bliskom istoku prepušten na milost i nemilost Rusije.

Rusija je i dalje ključni posrednik u regiji, održavajući odnose s tri glavna dijela: Izraelom, Iranom i arapskim državama. Zbog toga Peking vidi Rusiju kao “pravog strateškog partnera” koji bi mogao odvratiti SAD od potkopavanja njihove domaće i globalne pozicije. Ali čak se i ova pekinško-moskovska “autoritarna internacionala” suočava sa svojim izazovima.

Kineski pakt s Pakistanom bio je izuzetan uspjeh za Kinu. Ali Pakistan nije dovoljan, a bez Irana ne može biti smislene infiltracije na Bliski istok.

Iz ove perspektive, jasno je da Iran za Kinu predstavlja umanjivanje utjecaja Rusije u centralnoj Aziji, te popločavanje puta za Inicijativu Put i razvoj. I u geografskom i političko-ekonomskom smislu, Iran predstavlja niz mogućnosti za unapređenje ove inicijative.

Zapad bolja opcija za Iran

Iz perspektive Irana, jasno je da “nije zlato sve što sija”. Iako Memorandum o razumijevanju s Kinom ne sadrži nikakve novčane brojke, nezavisni izvor procjenjuje da će investicija iznositi 400 milijardi dolara u razdoblju od 25 godina, u petogodišnjim fazama. S obzirom na to da su kineska ulaganja u Iran skromna, postavlja se pitanje zašto Iran ne pristane na to.

S obzirom na to da je dokument o kojem je riječ memorandum o razumijevanjuu, a ne recept za izvedive projekte – nejasno je u kojoj bi ga mjeri Kina zapravo provodila dok je američki režim sankcija Iranu na snazi.

Dakle, brojni su razlozi zbog kojih bi Iran radije sklopio dogovor sa Zapadom nego se obavezao na Peking. I iz kineske perspektive, strateški odnos s Iranom je u najboljem slučaju dvosmislen s obzirom na to da, kako je bivši iranski diplomata Seyed Hossein Mousavian primijetio u februaru, “Peking ne zna je li odnos Irana s Kinom funkcija njegovog sukoba s Zapad ili [istinski interes za Kinu].”

No, kako god bilo, iz iranske perspektive – ako diplomatija s Washingtonom ne uspije, Peking će biti dovoljan. Uprkos zamkama MOU-a, strateško partnerstvo s Pekingom ipak će prikupiti konkretnija ulaganja koja će Teheranu pomoći da oživi svoju posrnulu ekomomiju. Iran i Kina imaju koristi od formalizacije dugoročnog partnerstva koje organizira njihove bilateralne odnose.

Ono što je najviše zabrinjavajuće sa stajališta američkog globalnog vodstva jeste to što kontinuirani uspon Kine označava dolazak novog sinocentričnog političko-ekonomskog poretka. Uspješan razvoj Kine u veliku velesilu predstavlja alternativu zapadnom modelu demokratske tržišne ekonomije.

Koji god bili kratkoročni i srednjoročni koraci prema Iranu, dugoročni izgledi su da će Iran ili biti u taboru Zapada kao kamen spoticanja kineskoj euroazijskoj agendi, ili će biti dio tog tabora koji će pogoršati politiku obuzdavanja Kine u SAD-u.

Vrijeme je ključni faktor

Ono što je od posebne važnosti za američke dužnosnike trenutno je to što kooperativni Iran može biti ključni partner nakon povlačenja američkih snaga u Afganistanu. Iako je ironično, iranski ciljevi u Afganistanu gotovo su savršeno usklađeni s poslijeratnim interesima SAD-a Ova se tačka izgubila u suvremenim raspravama. Vrijedi se prisjetiti da je Iran odigrao ključnu ulogu moćnika u predratnom Afganistanu kada je uvjerio Sjeverni savez da podrži Hamida Karzaija.

Međutim, geostrateške prednosti približavanja Washingtona i Teherana nisu ograničene samo na euroazijsko kopno. Naizgled neumoljivi Vladimir Putin uveliko je iskoristio izolirani Iran. Iran i Rusija prirodni su konkurenti na globalnom tržištu roba i takmiče se i za tržišni udio i za resurse kao, na primjer, u Kaspijskom moru. Uskraćivanje Moskvi punopravnog saveznika rebalansiralo bi regionalne centre moći u korist interesa SAD-a.

Što se tiče Irana, vanjska politika usmjerena prema budućnosti bi Iran smatrala euroazijskom, a ne bliskoistočnom zemljom. Kina shvata da je Iran glavna regionalna sila koja se nalazi na križanju Bliskog istoka i centralne Azije – područja koje je važno za Inicijativu put i razvoj. SAD bi trebale izbjeći obustavu pregovora, smatraju analitičari.

Strateški kontekst jasno pokazuje da je vrijeme ključni faktor. Ako u jeku socijalnih tenzija Iran ne uspije postići dogovor sa SAD-om, vrlo vjerovatno je da će se okrenuti Kini kao drugoj opciji. Ukoliko se okrenu Kini postoji strah od toga da će biti pod kineskom kontrolom, dok u slučaju nastavka pregovora sa SAD-om vrlo vjerovarno da će SAD tražiti smanjivanje iranskog nuklearnog programa.

Izvor: The National Interest