Le Monde: 2020. je godina u kojoj se Bliski istok promijenio
Nova 2021. godina će vjerovatno biti obilježena pogoršanjem rivalstva među regionalnim silama, s vrlo ozbiljnim rizikom od novih vojnih pustolovina, piše ‘Le Monde’.
Nema sumnje da je udaljavanje između Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Bliskog istoka nepovratno i da je već dovelo do dubokog restrukturiranja regije, a neki od vidljivih rezultata su uspon Turske i strateško zbližavanje Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE).
Ovim sažetkom francuski list Le Monde započinje članak autora Jean-Pierrea Filiua u rubrici Blog, u kojem kaže da haotične aktivnosti odlazećeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, posebno nakon poraza od novizabranog predsjednika Joea Bidena, ne mogu dopustiti nikome da zaboravi glavnu lekciju iz 2020. godine na Bliskom istoku.
Ova lekcija je, smatra Filiu, američko odvajanje od Bliskog istoka, koje je započelo za vrijeme mandata predsjednika Baracka Obame, a sada je postalo nepovratno, što je već dovelo do dubokih prekomponiranja regije.
Na osnovu toga, strateško zbližavanje Izraela i UAE-a, prema Filiu, predstavlja potvrdu da ova dva nova partnera idu naprijed u borbi protiv duple prijetnje – Irana i Muslimanske braće, bez obzira na buduće usmjerenje Bijele kuće. Što se tiče Turske, ona je ojačala svoju prisutnost u sjevernoj Siriji.
Sporazum bez budućnosti
Trump se u januaru 2020. pohvalio da je postigao “sporazum stoljeća” zbog izraelsko-palestinskog mira. Sporazum, koji je najavio dok je izraelski premijer Benjamin Netanyahu stajao pored njega, doveo bi do uspostave krnje države Palestine, dok bi okupator pripojio veći dio Zapadne obale, smatra Filiu.
Bijela kuća smatra da desetke milijardi dolara potrebnih za finansiranje ovog “mirovnog plana” moraju osigurati Evropa i zemlje proizvođači nafte s kojima se u tom pogledu nije konsultirala. Također, priroda projekta utemeljena na nepravednoj raspodjeli navodi palestinsku stranu da odbije bilo kakav oblik rasprave o tome. Trump se tako našao zarobljenim u svom jednostranom djelovanju i nesposoban da provede bilo koju odredbu svoga plana.
Filiu naglašava da su se Sjedinjene Američke Države suzdržale reagirati, neposredno prije proglašenja “sporazuma stoljeća”, na bombaške napade na svoje vojne baze u Iraku. Doduše, Washington je na samom početku 2020. godine izveo atentat na legendarnog komandanta Iranske revolucionarne garde Qassema Soleimanija u Bagdadu, da bi nakon toga odlučio nereagirati na ranjavanje desetaka američkih vojnika u pucnjavi proiranskih milicija.
Pokazalo se da su jedinice koje su Sjedinjene Američke Države rasporedile u Iraku nesposobne da se suprotstave rastućem utjecaju Irana u toj zemlji i da se nisu u stanju zaštititi od udara iranskih lojalista, navodi autor.
Ovo žestoko ponižavanje američke moći uvjerilo je Izrael i UAE, prema Filiu, da formaliziraju svoje partnerstvo kroz “mirovni sporazum” kojem bi Sjedinjene Američke Države bile samo “svjedok”. Mohammed bin Zayed, moćnik UAE-a, čak se i suzdržao se da tom prilikom ode u Washington.
Rivalstvo regionalnih sila
Filiu smatra da se izraelsko-emiratski dogovor razlikuje po svojoj strateškoj dimenziji od ostalih sporazuma o normalizaciji odnosa koji su nedavno postignuti. Maroko je dobio podršku Washingtona za svoje pitanje u Zapadnoj Sahari, Sudan je uklonjen sa “crne liste” država koje podržavaju terorizam, a Bahrein se sada kladi na američku popustljivost prema njegovog višeobraznoj represiji.
Izrael i UAE, mimo brojnih ekonomskih projekata, teže efikasnoj saradnji svojih specijalnih snaga i obavještajnih službi, na način koji će ići u prilog i jednim i drugim, pogotovo jer je UAE, koji već djeluje u Libiji i Jemenu, razvio mrežu pomorskih baza u Crvenom moru i na ulazu u Indijski okean.
Ova izraelsko-emiratska osovina želi se suprotstaviti iranskim ciljevima u regiji i stati ispred snažnog uspona Turske, koja je porazila Emirate u Libiji u proljeće 2020. godine, kako kaže pisac.
U tom razdoblju, Sjedinjene Američke Države, koje su dokazale svoju nesposobnost da riješe palestinsko pitanje, već su bile marginalizirane u krizama u Siriji, Jemenu i Libiji. Zahvaljujući svojim destruktivnim sposobnostima Trump nije uspio učiniti ništa drugo nego potkopati francusku inicijativu u Libanu.
Rusija, uprkos njenoj umiješanosti u Siriji, i Kina, uprkos sveobuhvatnim ulaganjima, nisu uspjele popuniti strateški vakuum koji je SAD ostavio u regiji. To je zato što nijedna od njih nije u stanju pružiti cjelovit sistem moći koji ne ovisi samo o vojnoj sili, kao što je slučaj s Moskvom, niti samo o ekonomskom utjecaju, kao što je to slučaj s Pekingom.
Što se tiče Evropske unije, ona bi možda mogla biti nositelj takvog projekta, utemeljenoga na pravnim kriterijima vladavine prava i ekonomskog razvoja, ali se još uvijek pokušava iskazati kao sila, pa se stoga mora dokazati u problematičnoj regiji.
Što se tiče ljudi na Bliskom istoku, pandemija korona virusa olakšala je režimima potiskivanje njihovih težnji. Međutim, stabilnost i prosperitet u regiji neće se postići bez priznavanja njihovog prava na slobodu.
Do tada će, zaključuje Filiu, 2021. godina vjerovatno biti obilježena pogoršanjem rivalstva među regionalnim silama, s vrlo ozbiljnim rizikom od novih vojnih pustolovina.