Riječ stručnjaka: Koliko je tekstilna industrija štetna po okoliš?

Količina prodane odjeće u Evropi porasla je za 40 odsto u protekle četiri decenije. Nakon kratkog prekida tokom pandemije, vodeći ljudi modne industrije očekuju rast prodaje tekstilnih proizvoda. Procjene ukazuju da se oko pet odsto budžeta EU domaćinstava troši na kupovinu odjeće i obuće koja po odlaganju obično završi u miješanom otpadu na smetljištima, čime se povećavaju ne samo tone smeća već su potrebne sve veće površine zemljišta da posluže kao otpad. No, zašto raste prodaja tekstilnih proizvoda?

Tri su ključna trenda doprinijela rastu kupovine i korištenja tekstilnih proizvoda. Prvo, pad cijena tekstilnih proizvoda. Smatra se da su cijene odjeće smanjenje za trećinu u posljednjih 20 godina zbog smanjenja troškova proizvodnje i transporta. Drugo, pojava brze mode koja se bazira na konceptu preuzimanja idejnih rješenja sa modnih pisti i u brzom roku pretvaranje istih u odjeću masovne potrošnje. Modna industrija je kroz koncept brze mode doživjela procvat zbog multinacionalnih lanaca trgovine, masovne proizvodnje, niskih troškova proizvodnje, niskih cijena i ogromnih količina prodanih proizvoda tekstilne industrije. Kako bi se postigla brzina prelaska ideje sa modne piste do trgovine, uz povoljne cijene, koriste se uglavnom niskokvalitetni (čitaj: niskotroškovni) materijali.

Prije 20 godina su evropski proizvođači odjeće nudili jednu kolekciju godišnje; 2011. godine je to bilo pet kolekcija; danas se to kreće između 16 i 24 kolekcija godišnje. To je rezultiralo izmjenom potrošačkih obrazaca, sa novim mladim potrošačima čija kupovna moć raste, a koji odjeću vide kao potrošnu robu koju odlažu nakon što je nošena u prosjeku sedam ili osam puta. Treći trend je liberalizacija trgovine, koja je dovela do snažnog rasta uvoza odjeće u zemlje EU, tako da danas većina tih proizvoda potiče iz Kine, Indije, Bangladeša i Turske.

Uticaj na okoliš u svim fazama proizvodnje

Od ukupne potrošnje EU koja utiče na okoliš, procjene su da 10 odsto otpada na tekstilne proizvode – odjeću i obuću. Taj uticaj je najvidljiviji u zemljama trećeg svijeta, gdje se većina proizvodnje i odvija. Za te zemlje to nije samo problem zagađenja okoliša, već i otežavanja napretka i izvlačenja iz opšteg siromaštva s obzirom da se uništavaju resursi koji bi mogli poslužiti za brži i kvalitetniji ekonomski rast.

A uticaj na okoliš je višestruk i dešava se u svim fazama, od proizvodnje do korištenja tekstilnih proizvoda. Ogromne količine pesticida su potrebne za uzgoj prirodnih materijala koji se koriste u proizvodnji odjeće, kao što je pamuk. Iako je pamuk ekološki prihvatljiviji jer je prirodan materijal, problem se javlja u njegovom procesu prerade koji zahtijeva ogromne količine hemikalija i vode, te emisiju polutanata u zrak.

Rješenje se vidjelo u poliesteru za čiju obradu je bilo potrebno manje vode, manje hemikalija i manje emisije gasova. No, njegov štetan uticaj je veći tokom korištenja tekstilnih proizvoda, kao i u fazi njihovog odlaganja, s obzirom na to da je uočeno kako pranje odjeće sa poliesterom otpušta mikroplastiku u vodu.

Više od 1.900 hemikalija se koristi u proizvodnji odjeće, od čega je njih 165 EU označila kao opasne za zdravlje i okoliš. Ogromne količine vode i struje su potrebne za bojenje i obradu. S obzirom na to da se proces proizvodnje odvija u zemljama niskog životnog standarda u kojim nerijetko postoje nedostaci pitke vode i energije, te gdje su prisutni niski standardi proizvodnje, zagađena voda se uglavnom bez filtera pušta u ekosistem.

Transport tekstilnih proizvoda također ima značajan štetan uticaj zbog korištenja fosilnih goriva, te korištenja materijala za pakovanje koji također nerijetko koriste štetne materijale i uzrokuju emisiju polutanata u zrak.

Ipak, studije pokazuju da tokom životnog ciklusa tekstilnih proizvoda – od proizvodnje, transporta do korištenja – korištenje iste ima najveći negativan uticaj na okoliš. Konstantno pranje, sušenje, peglanje, podrazumijeva korištenje vode, struje, te otpuštanje hemikalija i mikroplastike u ekosistem.

Odlaganje proizvoda je najmanje poznata faza korištenja tekstilnih proizvoda. Procjene govore da se samo polovina korištene odjeće prodaje kao second hand, a samo jedan posto se reciklira. Iako se dio daje u dobrotvorne svrhe, ipak se najveći dio korištene robe baca u nesortirano smeće, te završava na smetljištima. Tu se tokom procesa raspada ispušta metan. Davanje odjeće u dobrotvorne svrhe je i kulturološko pitanje. Naprimjer, 2015. godine je 11 posto korištene odjeće u Italiji dato u dobrotvorne svrhe, dok je u Njemačkoj taj procenat iznosio čak 70 posto.

Budućnost tekstilnih proizvoda

Evropska unija je 2018. godine usvojila paket cirkularne ekonomije koji podrazumijeva da će se do 2025. godine odjeća kao otpad prikupljati odvojeno od ostalih materijala. To će omogućiti recikliranje ili, idealno, kreiranje cirkularne mode. Taj paket cirkularne ekonomije dolazi kao neka vrsta unaprijeđene faze reciklažne ekonomije.

No, rastući problem prekomjerne proizvodnje tekstilnih proizvoda je potrebno adresirati sa više aspekata: od mijenjanja poslovnih modela, preko promjene tehnologija proizvodnje, do prilagođavanja obrazaca potrošnje. Ovo posljednje je posebno značajno budući da su upravo potrošački trendovi ti koji uzrokuju cjelokupan lanac snabdijevanja da funkcioniše na ekološki štetan način. Neophodno je prije svega podizanje svijesti o ovom rastućem problemu. Konkretne promjene u ponašanju potrošača su smanjenje temperature pranja odjeće, pranje sa punim mašinama, izbjegavanje korištenja sušilica kada je to moguće, kupovina odjeće napravljene od ekološki prihvatljivih materijala, doniranje odjeće koja se ne koristi, izbjegavanje bacanja odjeće, kupovina kvalitetnije odjeće koja se može duže koristiti, izbjegavanje pranja odjeće kada prozračivanje može donijeti isti efekat, te izbjegavanje nepotrebnog peglanja.

Potencijalna rješenja kod proizvodnje se vide u korištenju održivih materijala koji su još uvijek u fazi testiranja, kao što je biološki poliester, ljudski proizvedena celuloza, i sl. I kod tehnologije proizvodnje se naziru potencijalna rješenja, kao što je bojenje bez vode, šivanje bez kreiranja viškova, škarta, itd.

Produženje životnog ciklusa odjeće kao proizvoda je također značajan put naprijed. Spora moda, iznajmljivanje odjeće, promocija second hand odjeće, smart i instant moda predstavljaju rješenja na strani ponude koja bi trebala pomoći u zaštiti okoliša. Cirkularna i reciklažna ekonomija, zakonsko obavezivanje proizvođača i trgovaca da prikupljaju viškove odjeće, predstavljaju neka od zakonskih rješenja koja će u narednom periodu biti primijenjena.

EU je već napravio značajne korake u pravcu zaštite okoliša od tekstilne industrije. Počevši aktivnostima podizanja svijesti o problemu, potom usvajanjem paketa cirkularne ekonomije, te brojnih rezolucija i direktiva, nameću se održivi trendovi u proizvodnji, distribuciji i korištenju tekstilnih proizvoda. No, upućenost proizvođača i potrošača tekstilnih proizvoda na Balkanu u problem zagađenja okoliša je izuzetno niska. Stoga su potrebne opširne i sistematične aktivnosti kako bi se prije svega problem osvijestio.