Odmjeravanje snaga muškaraca u odijelima i vojnim uniformama koji su se našli na pozicijama moći u svjetskoj politici još jednom je rezultiralo ubijanjem civila i milionima izbjeglica – tako se često tumači rat koji je počeo u Ukrajini.
Također, još jednom se postavlja pitanje da li se svijet danas kao i ranije oblikuje isključivo kroz elitno muško gledište. Feministikinja Simone de Beauvoir to je slikovito predstavila ovim riječima: “Reprezantacija svijeta… djelo je muškaraca; oni ga opisuju iz svog ugla gledišta kojeg miješaju za apsolutnu istinu.” Dakle, svijet i svjetska politika grade se na djelimičnom ljudskom iskustvu – onom kakvo imaju muškarci dok je iskustvo žena gotovo potpuno zanemareno.
Žene i danas nisu viđene (ne da ih nema) kao akteri koji oblikuju svijet. Muškarci su i dalje dominantni na pozicijama moći u svijetu – u politici, kulturi, ekonomiji i drugim sferama. Nekadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel te britanska premijerka Theresa May bile su jedine žene, pored Margaret Thatcher, koje su predsjedavale samitom G-8, odnosno G-7 kada je Rusija dobila suspenziju, samitom najrazvijenijih zemalja svijeta.
Nigdje u javnoj sferi kao što je to u svjetskoj politici nisu tako vidljivi rodni stereotipi, kada se govori o moći ili interesima države. Naprimjer, Margaret Thatcher, iako žena na poziciji moći, često se opisivala kao “najtvrđi muškarac u sobi”.
Muškost i politika u međunarodnoj sferi su povezani. Muškost se odnosi na širi spektar kulturnih, političkih i društvenih procesa kojima se definiše šta tačno znači biti muškarac, odnosno “pravi muškarac”. Neki tu govore o fetišizaciji muške moći, socijalno konstruisanom idealu muškarca, koji upošte ne predstavlja sve muškarce.
Tu se dodijeljuju stereotipne karakteristike – moć, racionalnost i samostalnost povezuju se sa konceptom muškosti dok se slabost, zavisnost, emocionalnost i privatnost povezuju sa konceptom ženstvenosti. Ovi stereotipi ovise jedni o drugima pa tako da neko bude “pravi muškarac” ne smije pokazivati “ženske slabosti”.
Javna sfera muškog utjecaja
Sve to je oblikovalo politiku kao javnu sferu muškog utjecaja i ono s čim se muškarci identificiraju a dom i porodicu kao privatnu sferu i sferu ženskog utjecaja i identifikacije. Također, to se prelilo i na državnu politiku a došlo do izražaja u međunarodnoj politici.
Prema podacima UN-a iz 2019. godine, samo 24.3 posto svih parlamentaraca u svijetu činile su žene, 11 žena su bile predsjednice a 12 premijerke, samo 20.7 posto žena su bile ministrice i to uglavnom socijalnih pitanja, pitanja mladih, porodičnih pitanja, pitanja okoliša i slično.
Od mandata američkog predsjednika Ronalda Reagana, samo tri žene su bili imenovane za američke državne sekretarke (Albright, Rice i Clinton), dakle na poziciju koja podrazumijeva kreiranje i vođenje vanjske politike globalne supersile koja može odrediti sudbinu mnogih ljudi u svijetu.
To sve je bitno upravo zbog toga što svijetu nedostaje to jedno viđenje, jedno iskustvo, dakle ono koje proživaljavaju žene a to se savršeno vidi kada svjetski lideri dođu do pitanja nacionalne sigurnosti i rata.
Ratnik-građanin
Proučavajući rat, Machiavelli je često koristio frazu “ratnik-građanin”, opisujući muškarca kao vojnika koji časno žrtvuje svoj život za svoju zemlju. U ratu, sama država postaje “ratnik-građanin”, jer međunarodni sistem u kojem su česti sukobi zahtijeva i države koje su spremne za rat sa herojskim ratnicima-građanima.
Žene su tu nešto što je izvan rata i većinom odsutne iz historije međunarodne politike. One su subjekti, žrtve koje treba zaštiti u ratu, one su naivne u stvarima svjetske poltike, one su majke i moralno superiorne, tako da ne pripadaju korumpiranoj sferi visoke politike (naravno, i žene vrše nasilje, ali obično se “žensko nasilje” mora objasniti i to uglavnom činjenicom da se radilo o “lošoj” ženi, dok se nasilni muškarci posmatraju kao loši građani ili loši pojedinci, rijetko kada kao “loši” muškarci).
Ovaj ‘mit o zaštiti’ je važan jer daje legitimitet ratu i tezi da mir nije moguć. Međutim, uprkos mitu da u ratu muškarci štite ženu i djecu, veliki dio ratnih žrtava jesu žene i djeca, a civili u ratu osim što se ubijaju, izloženi su i drugim brutalnim činovima nasilja, kao što je ratno silovanje ili mučenje. Zaraćene strane će namjerno izvršiti seksualno nasilje nad ženom svog neprijatelja jer su one tu simbol države a ratno silovanje predstavlja napad na sposobnost muškaraca da zaštite svoje žene, odnosno svoju naciju. Nacističke vođe dizale su moral svojih vojnika ponavljajući im prijetnju da Sovjeti žele silovati njihove žene.
‘Gdje su žene?’
Žene u ratu i njihova sigurnost također su pogođeni kada zbog vojnih operacija njihovi domovi i porodice ostaju bez hrane, vode i struje, kada se povećava porodično nasilje, kada su zbog siromaštva više izložene bolestima, kada odlaze u izbjegličke kampove, kada muškarci često nestaju iz njihovih života, ili kao vojnici ili kao žrtve, zbog čega one postaju primarni i jedini staratelji djece i moraju same osigurati egzistenciju svojoj djeci.
Sve ovo često predstavlja veću opasnost za živote žena nego sama razorna moć rata. Kada bi oni koji su na poziciji moći mogli sve ovo sagledati kada donose odluke o ratu, možda bi postojala mogućnost da razmotre druge, bolje opcije koje ne vode ka ratu, čime bi se više zaštitile ne samo žene i djeca, nego društvo u cjelini.
Feminizam se odmiče od vrednovanja ljudskog ponašanja prema tome kolika spremnost postoji da se rizikuje život za državu i umjesto toga promoviše tezu da sigurnost ne znači ništa ako se gradi na nesigurnosti drugih ljudi. Prema feminističkom pristupu, građanin koji ima hrabrosti da održi život bolji je koncept od ratnika patriote. Nema sumnje da ovakav jedan pristup nedostaje današnjoj svjetskoj politici.
Zbog toga je danas, kao i ranije, jednako važno pitanje koje postavlja Cynthia Enloe, jedna od glavnih predstavnica feminističkog pristupa svjetskoj politici: “Gdje su žene?”