Ne mogu sa sigurnošću reći kada sam prvi puta čuo izraz “bronca zlatnog sjaja”, ni odakle ona potječe. Neki kažu da je prvi puta izrečena 1998. nakon Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj kada je reprezentacija Hrvatske u utakmici za treće mjesto pobijedila Nizozemsku i osvojila brončanu medalju. Možda je bilo i prije toga? Moguće je da se ta oksimoronska fraza vuče još iz vremena Jugoslavije.
Ovdje se boljima nije uvijek pljeskalo niti priznavalo da su bolji. Ako i jest, pljeskalo se teška srce i dlanova. Kada su “naši” bili lošiji, tražio se način da se njihov rezultat nekako opravda ili neopravdano uzdigne, pa su srebro i bronca u javnom govoru dobili zlatni sjaj, dok bi se sjaj tuđe zlatne kolajne uvijek malo zamutio.
Tako je bilo i nakon nogometnog Svjetskog prvenstva u Kataru, gdje je Hrvatska po treći puta u svojoj povijesti osvojila medalju i po drugi puta, nakon Francuske 1998. godine, osvojila broncu koja je istog trena u medijima i na ulicama, u navijačkom zanosu opet postala “zlatnog sjaja”.
Može se tepati, ali ne treba pretjerivati
U Hrvatskoj koja je jaka u nogometu, rukometu, vaterpolu, tenisu i još nekim, uvjetno rečeno manjim sportovima, taj se mitomanski izraz toliko usadio u javni govor (lako je provjeriti brzim guglanjem) da se praktički svaka osvojena medalja unatrag dvadesetak godina – od svjetskih i europskih pa sve do školskih natjecanja – ako nije bila zlatna, običavala pisanom ili izgalamljenom rječju dodatno pozlatiti.
Srebru i bronci se, kao u nekom vicu, ustrajno pripisuje “zlatni sjaj”. Iza toga stoje barem dva tumačenja. Nazovimo ih, naprosto, pozitivnim i negativnim. Pozitivno bi rastumačeno bilo tim “zlatnim sjajem” srebra ili bronce reći da su natjecatelji uložili puno truda i dali sve od sebe izgarajući na sportskom terenu. Još ako su geografskom i demografskom veličinom inferiorniji nominalnom pobjedniku (Argentini sada, Francuskoj prije toga), eto im pohvale i satisfakcije sažete u taj motivacijski izraz.
Kao što svome djetetu roditelji govore da je za njih najbolje i najljepše, tako se i ovdje tepa “našim” nogometašima, rukometašima, tenisačima… Problem je, naravno, kada se u tome pretjeruje i kada to pređe u gotovo pa općeprihvaćeni odnos prema rezultatu ”naših”. Jer koliko u navijačkom zanosu ima viška nacionalnog, toliko nedostaje racionalnog. Stoga i medalje “naših” junaka uvijek snažnije sjaje u pravogovoru za široku upotrebu.
Fraza koja je ušla u jezičnu kolotečinu
Negativno pak tumačena fraza o srebru/bronci “zlatnog sjaja” sugerira najprije da su “naši” sportaši djelovanjem neke vanjske sile (najčešće suca) ostali nezasluženo uskraćeni za bolji rezultat; da nisu nadigrani, nego izigrani; da ih je na natjecateljskom putu netko nesportski sapleo, a djelitelj pravde pokrao te da je stoga učinjena nepravda i da zato treba reći da zaslužuju sjajniju medalju od one koju su dobili.
Ima u tome kompleksa manje vrijednosti i sindroma lažne veličine, ali i naučenog refleksa kojeg potiču bombastični mediji forsirajući tu mitomansku frazu. Ona je ušla u jezičnu kolotečinu, pa se koristi zdravo za gotovo, bez puno razmišljanja i uvažavanja onih koji su ostvarili bolji rezultat i osvojili sjajniju medalju.
Štogod bilo osvojeno, a da nije zlato, ovdje će se takvim predstaviti. Ta pozlata neće, naravno, nauditi sportašima niti pokvariti slavlje osvajačima medalja. Ali kad takvo razmišljanje nalegne u masu, među navijački puk koji uvijek pjeva i igra na tankoj crti između euforije i histerije, tamo će uvijek pronaći plodno tlo.
Nogomet, kao i svi sportovi u kojima se ne ocjenjuje umjetnički dojam, matematički su mjerljivi, statistički neumoljivi i u tom smislu posve jednostavni.
Ako više puta zatreseš mrežu, ako najbrže pretrčiš, najviše skočiš, najdalje baciš ili digneš najveći teret – pobjednik si. Prvi osvaja zlato, drugi medalju srebrnog sjaja, a treći broncu, leguru bakra koja izvan metafore baš i ne sjaji.
Onog petog, sedmog i masu lošije plasiranih možda pamtimo po nekoj majstoriji, lijepoj igri, fair playu, ali ga ne vidimo na postolju, s medaljom. Stoga je svaka medalja, bez obzira koja, već sama po sebi golemi uspjeh.
Takvim sjajem može sjati… samo zlato
Selektor hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić još je na Svjetskom prvenstvu u Rusiji prije četiri godine puno govorio o skromnosti i poniznosti kao jednima od ključnih elemenata u postizanju sportskih uspjeha. Dalićevo isticanje poniznosti čak je i brendirano – prije četiri godine dočekivali su ga plakati s njegovom slikom i natpisom “Velik, a ponizan”.
Na poniznost je Dalić pozivao svoje igrače, a bit će i navijače, i sada u Kataru. Ondje se reprezentacija Hrvatske tijekom turnira doista pokazala sportskom i poniznom momčadi: nisu provocirali protivnike, nisu im plazili jezike, nepristojno gestikulirali niti bili vulgarni poput nekih drugih. Sportski i ljudski su tješili one koji su od njih izgubili i nisu se veselili pobjedama preko granica dobrog ukusa.
Sve u svemu, bili su uzorna i pristojna momčad koja je odigrala uzoran turnir kombiniranjem taktičke mudrosti koje se sastojalo od vještog balansa igračkih deficita i suficita, ali i od te, već brendirane “dalićevske” poniznosti. A onda, kada se vratiše u Hrvatsku, mnogi su “vatreni” uključujući samog Dalića, udarili spominjati i busati se “broncom zlatnog sjaja”.
Jedino pravo zlato koje doista i sjaji zlatnim sjajem u ovom slučaju je pokal službenog naziva “FIFA World Cup Trophy”, pet kilograma oblikovanog 18-karatnog zlata koji sa sobom nose pobjednici, a ovoga puta ga je odnio Leo Messi sa svojom družinom.
Usprkos željama, ni srebro ni bronca ne sjaje zlatnim sjajem. Može im se tako u zanosu figurativno tepati, ali ne valja se ni previše zanositi. Nije ni skromno, a ni ponizno.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.