Kad igra Hrvatska navija se u učionici, i u tvornici i autopraonici

Učenici su u ruke dobili moćni alat ucjene pa kad sljedeći put u vrijeme nastave reprezentacija bude igrala neku važnu utakmicu, moći će čak i prešutno zaprijetiti masovnim bijegom s nastave.

Navijanje za nogometnu reprezentaciju u Hrvatskoj je ultimativni identifikacijski kod Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL (Pixsell)

”Moja je poruka bila da učenici mogu u školama gledati utakmicu, ako se ravnatelji, učitelji i nastavnici tako dogovore, odnosno ako postoji konsenzus u školi. To ne znači da učenike treba raspustiti kućama. Naglašavam još jednom, ako postoji dogovor o gledanju utakmice u školi, tada propuštene sate nastave treba nadoknaditi. No, na školama je da odluče, uz uvjet da se ne gubi gradivo.”

Rekao je to prošloga tjedna hrvatski ministar obrazovanja Radovan Fuchs. Bila je to njegova poruka i preporuka da učenici u osnovnim i srednjim školama mogu, ako žele – a jasno je bilo da žele – za vrijeme nastave gledati prvi nastup reprezentacije Hrvatske na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru, utakmicu protiv Maroka, koja se igrala u 11 sati prijepodne po ovdašnjem vremenu, upravo u vrijeme kada u prijepodnevnoj smjeni učenici u školama imaju treći i četvrti sat nastave.

Blagoslov ministra

Tako i bi, na oduševljenje učenika koji su po prvi puta mogli takvo što činiti bez skrivanja i uz blagoslov samog ministra te poneki rijedak javni glas protivljenja i zgražanja. Recimo, Fucshova prethodnica na čelu Ministarstva obrazovanja, Blaženka Divjak, bila je preneražena te se u objavi na Facebooku zapitala ”koji se to odgojni i obrazovni ishodi ostvaruju gledanjem utakmica” i ”je li uopće ijedna škola dostavila takav nerazumni zahtjev nadležnom ministarstvu”.

Ministrovim zelenim svjetlom za gledanje prvog nastupa ”Vatrenih” u Kataru, neugodno je bio iznenađen i Željko Stipić, šef sindikata Preporod koji okuplja učitelje i nastavnike. On je svoju nevjericu zapakirao u sarkazam rekavši: „Zašto je odluka da se učenicima umjesto nastave omogući gledanje nogometne utakmice očekivana i za svaku pohvalu? Zato što su rezultati naših učenika ionako najbolji kada nemaju nastavu i zato što se time šalje jasna poruka da naši učenici slijede primjer onih najboljih – saborskih zastupnika”.

Naime, i u Saboru – koji se u velikom dijelu hrvatske javnosti doživljava kao leglo nerada – odlučili su da će prekinuti sjednicu kako bi odgledali utakmicu Hrvatske i Maroka. Stipić je u svome sarkazmu otišao korak dalje pa je iznio nekoliko, kako sam reče, konstruktivnih prijedloga: ”Punoljetnim učenicima trebalo bi svakako za vrijeme trajanja utakmice omogućiti konzumaciju piva jer kakav je to navijač ‘Vatrenih’ bez boce u ruci? A da bi odluka u potpunosti opravdala i odgojni učinak, učenicima bi trebalo omogućiti neku vrstu školskih kladionica te ih tako na vrijeme regrutirati i za sudjelovanje u drugoj aktivnosti zbog koje se igra nogomet.”

U međuvremenu, utakmica s Marokom je odigrana, a većina učionica – jer bilo je i onih ravnatelja i nastavnika koji su se oglušili o ministrovu preporuku – pretvorila se tijekom dva školska sata u navijačke tribine. Nije manjkalo glasnog navijanja, a za puni uspjeh izostala je jedino pobjeda Hrvatske, umjesto neriješenih nula-nula. Druga utakmica reprezentacije Hrvatske, ona protiv Kanade, odigrana je u nedjelju pa nije bilo potrebe za još jednim navijačkim blok-satom u školama, no zato će već u četvrtak učionice hrvatskih škola ponovno biti u navijačkoj groznici kada se, ovoga puta u popodnevnoj smjeni, bude gledao prijenos utakmice s Belgijom.

‘Lovljenje krivine’

Činjenica jest da se nikada ranije ništa slično nije dogodilo u ovdašnjem školstvu. Razlog je, doduše, prozaičan jer su svjetska i europska prvenstva do ovoga u Kataru uvijek bila odigravana u vrijeme ljetnih praznika, kada su učenici već mozgom na paši. Pomaknuti termin ovog Svjetskog prvenstva stavio je obrazovni sustav na nesvakidašnje iskušenje koje je ministar Radovan Fuchs solomonski presjekao odlukom koju je dio javnosti pozdravio kao mudru i razumljivu, a drugi dio pokudio nazvavši je posve nerazumnom.

Kažem, ne sjećam se da se ikada ranije dogodilo nešto takvo, službeno blagoslovljeno, gotovo pečatom ovjereno. Možda je nekad negdje neki profesor, u tajnom paktu s učenicima, u popodnevnoj smjeni zaključao učionicu iznutra, stavivši kažiprst na usta i prošaptavši: “Šššš, o ovome nikome ni riječi” pa uključio televizor i zajedno s njima s učenicima odgledao, recimo, finale Kupa između Dinama i Hajduka. Takvih sitnih lovljenja krivine vjerojatno je dosad bilo, ali ne i ovakvog presedana na razini cijelog školskog sustava.

Navijanje za nogometnu reprezentaciju u Hrvatskoj je ultimativni identifikacijski kod. Tko ne gleda utakmice ‘vatrenih’ pomalo je sumnjiv. Patriotizam se mjeri količinom crvenih i bijelih kvadrata na svemu i svačemu te količinom decibela oduženog urlika “Tooooooooo!” u trenutku kad-naši-zabiju-gol.

U Hrvatskom saboru, gdje zastupnici imaju nepisanu zadaću biti uzorom drugima, odlučiše da će u vrijeme odigravanja utakmica obustaviti rad i gledati prijenose, a predsjednik Sabora Gordan Jandroković to je objasnio rekavši: “Ako imate problem oko toga, onda nemojte gledati nogomet i radite svoje. Ja znam da velika većina zastupnika i zastupnica gleda nogomet pa je bolje tako, nego da bude prazna sabornica.”

Sabornica će, dakle, biti prazna kad bude igrala reprezentacija. I učionica. I tvornica. I autopraonica. I sva mjesta gdje se usred radnog dana valjda nešto radi.

Moćni alat ucjene

To je bio ključ, činjenica da bi bez te dozvole zastupnici poput učenika ”markirali” sa sjednice pa po obližnjim kafićima gledali utakmicu ili u boljem slučaju sjedili u sabornici i zrikali istu na mobitelima. Suočen s neminovnom masovnom bježanijom učenika s nastave za vrijeme prijenosa utakmice, ministar je dopustio da se dva sata nastave zamijene dvama satima gledanja utakmice. Nije to puno, reći će mnogi. Ali evo u četvrtak će biti još dva sata za nadoknaditi. Pa nakon eventualnog prolaska Hrvatske u drugi krug barem još dva sata za nadoknadu, jer bi u tom slučaju reprezentacija Hrvatske igrala utakmicu u ponedjeljak ili utorak.

Zagriženim nogometnim fanovima i domoljubima kritika te novoustoličene prakse vjerojatno se čini sitničavom –  ”Pustite djecu da gledaju reprezentaciju, neće svijet propasti”. Neće, ali bi moglo otvoriti Pandorinu kutiju jer se učenicima popustilo uz krunski argument da bi u suprotnom masovno bježali iz škole tamo gdje se gleda utakmica. Iako su time izbjegnute tisuće neopravdanih sati, tom je logikom ozbiljno narušen autoritet škole kao institucije koja taj autoritet naprosto mora imati.

Učenici su u ruke dobili moćni alat ucjene pa kad sljedeći put u vrijeme nastave nogometna ili rukometna reprezentacija budu igrala neku važnu utakmicu, a Dinamo i Hajduk ”vječiti” derbi, moći će čak i prešutno zaprijetiti masovnim bijegom s nastave. Ako ih nastavnici puste da to učine pa ih po pravilniku kazne neopravdanim satima ili čak ”počaste” jedinicom iz zalaganja, ovi će se, a možda i njihovi roditelji uzjoguniti: ”Pa ministar je onomad dozvolio.” I eto začas škole još uzdrmanijih temelja.

Izvor: Al Jazeera