Facebook mi se pretvorio u zadnje strane novina: Smrtovnice…lica poznatih… izrazi saučešća…
Dođe tako bljesak iz prošlosti…
‘Oslobođenje’ je u ratu bilo naš tadašnji, Gutenbergov facebook, gdje ste, pravim pismom, ne e-mailom, mogli donijeti ili poslati svoju reakciju na Tribinu čitalaca. Bože dragi, kao da je bilo prije nove ere.
Uglavnom, na ono malo papira što je ulazilo u grad, tek na osam strana malog formata, štampane su vijesti, reportaže, priče, svjedočanstva…i najviše smrtovnice.
Nikada ih nisam čitao.
Iz čistog straha.
Zaustavio bih se onu, jednu stranicu prije i odlagao novine ustranu, da ih neko drugi čita, pa treći i da bi naposlijetku poslužile za potpalu ako imate drva da se zimi ugrijete ili ljeti napravite ručak, ako ste imali od čega.
Tada nije bilo struje, ali su ljudi bili zbijeni jedni uz druge oko improvizovanih peći. Danas ima struje, ali ljudi ne prilaze jedni drugima.
Da…
Bojao sam se da ću ugledati znana lica. Vijesti o smrti su svakako dolazile, dan prije ili kasnije.
Ne znam da li zvuči pretenciozno, ali nisam se bojao ničega drugo; ni granate, ni snajpera, ni akcije, ni rova, ni raskrsnice, ni šetnje ili basketa iako znaš da će granata pasti, ni višesatnog pješačenja do redakcije i iz nje, ni čekanja da kanistere napunim vodom, ni policijskog sata, ni revnosne policije…
Dođe tako bljesak iz prošlosti, poput svijetleće rakete:
Mjesto radnje: Kvart u Hrasnom.
Vrijeme radnje: 22:01h marta 1993. godine.
Stojimo pred ulazom nas 5-6 mlađarije, studenti, vojnici, generacija na kojoj se vrši posljednja velika racija.
I pričamo…nimalo o ratu…i smijemo se…potpuno svjesni da niko ne garantuje da ćemo dočekati sutra, slično naslovu romana Sidneya Sheldona, posebno popularnom u to doba. Brzo se čitalo, kao što se i umiralo.
Jaran Damir, tada student farmacije, ležerno je bio naslonjen na gelender pred ulazom, iza vidim policajca Totu kako, kao u filmu, gasi ručnu lampu i šunja se prema nama. Digresija: cijeli rat hvatao raju pred ulazima ha nastupi policijski sat i vodio da prenoće u stanici. Kaže mu jednom tako Marina, tada studentica Medicine, dok je vodi u stanicu:
– Imam predavanje ujutro.
– Pustiću te ja u pet, stići ćeš!
Izgovorio sam glasno da se čuje:
– Raja, hajmo unutra, evo deset prošlo.
– Ho'š to fakat unutra?
Totina glava se samo ukazala ispred, da mu valjda bolje pojasni:
– A, ti to nećeš!?
Da ste samo vidjeli Damirovu facu.
– Hoću, hoću…
Tada je i humor funkcionisao, da crnji ne može biti, da bolji ne može biti. I nikoga nismo štedjeli, sebe najmanje.
Ne znam jesu li danas policajci tako revnosni u policijskom satu, poput Tote. Nadam se da nisu, ali nedavno, dok sam još bio u izolaciji i nakon što sam se uredno prijavio, policija mi je dolazila na adresu svaki dan, a jednom ujutro i naveče, pa bi čovjek rekao da ovdje država perfektno funkcioniše.
Dođe taj bljesak iz prošlosti…
U zaglavlju natpis: Novina godine u svijetu 1992.
Prva strana: Redovito i neizostavno statistika ubijenih civila. Naslovi i fotografije mrtvih. Onda izvještaji s ratišta: Masakr, ofanziva, odbijeni napadi, izjave političara i komandanata iz udobnih štabova na čijim stolovima nema ni trunke prašine, gdje analize govore kako će sve biti u redu.
Na prvoj liniji, i ispred nje, ništa ne izgleda uredu i sve se čini da ide naopako: krv, pluća puna barutskih isparenja, uši pune tutnja nakon eksplozija…
Druga i treća strana: Ujedinjeni narodi, Washington D.C., Moskva, Brisel, London, Pariz… rezolucije, osude nasilja svih strana u sukobu, pozivi na razum i mir, izrazi zabrinutosti…
I naše slijepe oči i naivni pogledi.
Da… i humanitarna pomoć koja nam je punila stomake hranom sumnjive kvalitete i roka upotrebe. I zajedno sa svim poslijeratnim donacijama pogubno razorila mentalitet, bacajući nas na koljena da ponizno primimo sadaku gdje ne moramo.
– Gornja ruka je bolja od donje ruke. (Muhamed a.s.)
Ona ruka koja radi, doprinosi i daje drugima je bolja od one ruke koja ne radi i koja čeka da joj se nešto udijeli.
Jesmo li to zaboravili?
Ili znamo, ali smo u raljama licemjera.
Je li svijet solidarniji?
Ili još sebičniji, granatiran virusom na svom tlu.
Sada je istinski zabrinut. Za vlastitu gu…
Četvrta i peta strana: Reportaže s prve linije; s ratnicima, humanitarcima, civilima što žive tik uz rovove…I njihova priča kako preživljavaju, njihovi recepti za opstanak…Prve priče o ratnim profiterima.
Kraj.
Slijedeća strana su bile smrtovnice.
Danas…
Prva strana Facebooka, izvještaji o mrtvima, punim bolnicama, manjku ljekara, sestara… nedostatku materijala…
Druga strana: izjave političara i članova kriznih štabova iz kancelarija, daleko od prve linije… daleko od redova u kojima se satima čeka na ljekara…daleko od Covid ambulanti gdje medicinari bukvalno trče i reanimiraju pacijente, drugima pružaju kisik, treće umiruju riječima da je sve ok, četvrte iznose na putu ka mrtvačnici…
Imaju li vremena uopšte misliti na vlastitu djecu kući: jesu li zdravi, imaju li šta jesti, hoće li ih zaraziti, jesu li uradili zadaću…
Čovječe!
Onda ideš dalje ekranom, kao što si nekada listao stranice novine, i čitaš naslove:
– Države EU ljute zbog nejednake raspodjele vakcina.
– Nema dovoljno vakcina.
– Zatvaranje granica.
– Ujedinjene nacije zabrinute za siromašne zemlje.
– Siromašne zemlje bez vakcina.
– Rekordan broj umrlih: BiH kao Bergamo.
– Respiratori: Postoje ljudi gori od ratnih profitera.
– Vlast i opozicija optužuju jedni druge za katastrofu.
– Smrtovnice, smrtovnice, smrtovnice…
Dođe taj bljesak prošlosti…Sjetiš se ponosa, sposobnih, pametnih, hrabrih…
Devet je uveče… Policijski sat…
Neću napolje, nisam više mlad da se krijem po parkovima kada policijski sat pokrije olimpijski grad.
– Ostanite kući!
Oprosti im, to je sve što umiju.
Neću ni na Facebook. U stvari, samo da postavim još ovaj tekst.
Smrtovnica…