Novi ram za razglednicu Bjelašnice

Vrh Bjelašnice - osjećaj koji treba doživjeti (Ustupljeno Al Jazeeri)
Vrh Bjelašnice - osjećaj koji treba doživjeti (Ustupljeno Al Jazeeri)

Bio je decembar, kao i sada, i snimljeni glas iz telefonske slušalice je govorio:

Za naše vjerne korisnike smo spremili nagradnu igru… Sezonsku ski-kartu…Trebate tačno odgovoriti na pitanje: Koji je jedini bh. olimpijac? Nakon odgovora, ostavite svoje ime i prezime, telefon i adresu… Sretno.

Ne znam da li me amnestira što sam bio sedmi ili osmi osnovne pa nisam znao, a po glavi su mi se vrzmali isključivo Slovenci koje i sada mogu nabrojati kao Željin sastav kojeg je izbacio Videoton (‘pitar’ sam pa to radim iz meraka), uključujući ondašnje skakače jer roditelji nisu propuštali voditi nas iz Sarajeva na Vlašićki pokal gdje sam s puno uživanja jedva čekao, naprimjer, let Bogdana Norčiča. Spustio sam slušalicu i upitao oca.

„Ajdin Pašović“, odgovorio je.

Čisto uživanje na blještavom snijegu

***

Sjećate se, imala je Sarajevska pošta tih 80-ih godina prošlog vijeka one, takozvane brze brojeve; vjerovatno je najčešće biran 95 za tačno vrijeme, ali su bili pokriveni i policija, vatrogasci, hitna… Kao da je bilo u prahistoriji.

E, zimi bi bivao aktiviran još jedan broj na kojem ste se mogli informisati o stanju na stazama Olimpijskog centra Sarajevo: visina snijega, koji liftovi rade…

Bilo je to u ono doba vrijedno; nije bilo kamera koje sada sa više pozicija pokrivaju planinu, viber niti Facebook grupa na kojima sada od osam ujutro pratim raju što javlja svaki detalj: radi li šestosjed, puše li, ima li kamenja i leda, je li postavljen radarski tronožac u Krupcu…

Uglavnom, ponovo sam se latio telefona sa brojčanikom, izbiflao šta su tražili od mene i zaboravio na to jer se bližio kraj polugodišta i garant sam morao popravljati ocjene i pravdati ili skrivati neopravdane časove da bi me pustili na skijanje…

***

Staza minutu nakon prolaska ratraka

Bio je decembar, kao i sada, i baš nekako pred Novu godinu kada sam ušao u kuću:

„Dobio si kartu!“

O čemu stari govori!?

„Kakvu ba, kartu?“

„Znaš li šta reći bez tog – ba. Sezonsku… Za skijanje…“.

Čini mi se da se moja generacija, iz sedamdeset i neke, neuporedivo više znala obradovati nečemu od, recimo, moje djece. Jeste sada sve dostupnije, pristojna polovna oprema se može kupiti poprilično jeftino. U ono vrijeme je bila razmjena ski opreme u FIS-u i jednom sam sestrine skijaške pantalone iz kojih je izrasla prije skidanja etikete zamijenio za ski-galeriju. Dobra trgovina.

Da se razumijemo, zagrle djeca mene ili suprugu kada im kupimo i najmanju sitnicu, ali već sljedećeg trenutka nastave nešto svoje, uglavnom vezano za kompjuter ili mobitel. Osim kada su na skijanju, još od njihove pete godine.

Uglavnom, nazvao sam prvi put i čuo:

„Sretni dobitnik sezonske ski-karte je…“

I zvao sam nekoliko puta da čujem svoje ime, a već ujutro sam otišao podići kartu, sa slikom naravno. Tada su i mašine na liftovima bile drugačije, morali ste gurnuti kartu unutra, a sjećam se da me okačena na gumu oko vrata, znala dobro ošamariti po licu ako se ne primaknem dovoljno.

Tu zimu gotovo da nisam silazio sa planine…

***

Ne znam kako vi, ali sam od rođenja djece dobio nezvaničnu titulu njihovog vozača: jedan trening, ples, onda drugi trening i ples, pa promjena sporta i plesa… I sve tako, kako im padne na pamet. U moj vakat, hoćeš trenirat, samo naprijed. Spakuj sam torbu, pjehe do tramvaja ili trole i – na trening.

Recimo…

Nisam imao kartu samo za hokejašku utakmicu Poljska-Jugoslavija u Skenderiji na Zimskim olimpijskim igrama. Ostalo sam sve odgledao s kartom, kako ću ovu propustiti? Otac je znao policajca na obezbjeđenju i mirne duše mi rekao da mu se javim na ulazu i da će me uvesti. Imao sam tada deset godina i bez ikakvih problema sam ušetao među pet-šest hiljada ljudi, našao tog čovjeka koji me odveo na tribinu. Sjećam se i da su Poljaci rasturili, nebitno sada.

Nisam, vala, siguran ni da bih ja sada tako pustio svoju djecu, a kao tvrdim da trebaju sve sami.

„Bilo je drugačije vrijeme“, rekla bi moja mati, usput, vazda na strani svojih unuka.

***

Izuzetno su rijetki glavni gradovi u svijetu sa skijalištima udaljenim pola sata vožnje

Pancerice bih zabio u vezove, povezao skije jednu uz drugu, na rame i tako nekih 500 metara od zgrade u Hrasnom do tramvaja na Malti, gdje bi se obično okupila raja. U takvoj konstelaciji, ruksak na leđima je bio lagan poput papira. Izlazak kod Zemaljskog muzeja i brzi koraci ako kasnimo na bus u Franje Račkog.

I uvijek je bilo isto: dva, tri, a nekada i više krcatih autobusa bi išlo na Jahorinu, a mi bi u većini slučajeva ulazili u jedan, poluprazan za Bjelašnicu. Nije bilo mobitela da se javljate starcima svaki čas. Čisti rahatluk.

Danas…

„Reci mami da me više ne zivka“.

„Džaba ću joj govorit“, jedino je što mogu reći trinaestogodišnjem sinu kojem je jednom valjda spas bio gubitak mobitela negdje na donjoj Četvorci.

***

Nedavno je jedan ski-portal objavio kako je naučno dokazano da su ljudi koji skijaju 70 posto manje depresivni i daleko sretniji od ostalih: oko njih su planinski vrhovi, sunce koje blješti na snijegu, čist zrak, a fizička aktivnost luči seratonin, laički rečeno – hormon sreće.

Ne znam koliko je istraživanje relevantno, ali rekao bih da je procenat veći.

***

Mogao bih ovdje napisati nešto o Bjelašnici 1993. Radije se sjetim kada sam kao novinar, pratio reintegraciju Hadžića 1996. godine, a povratak nije bio moguć preko Ilidže. I tu, u Hadžićima nam se pokvario auto i kao u nekoj nestvarnoj priči, naišlo je i stalo vozilo splitskih registarskih tablica. Vozač, rođeni Splićanin, i njegov putnik, francuski diplomata, na putu za Sarajevu, bez pratnje i pojma kuda idu. Samo su znali da nije pametno kroz Ilidžu koja još nije bila vraćena gradu. Kolegicu i mene su primili u auto, i praktično sam ih vodio Igmanskom cestom do Aerodroma, preko kojeg smo ušli u grad. Od svega, najviše pamtim pogled na skakaonice na Malom polju.

Radije se sjetim…

… Kada sam prvi put nakon rata s jaranom sjeo u bus koji je na Bjelašnicu, gdje je tek proradio BX, išao preko Hadžića.

Radije se sjetim…

***

Bjelašnica – sarajevska ljepotica

Ima jedna grupa, Inicijativa za Bjelašnicu. Okuplja ekipu, golemu, kojoj ova planina znači puno. Nije idealna, nekada je drama, sijevaju varnice, često živa komedija pa se spomene Balkanski špijun; zna se tu zakuhat međusobno, ali ostane u granici uljudnog, s istom namjerom: da šestosjed radi bez prekida i ima haubu i garažu da se sjedala ne poderu; da četverosjed ne truhne godinama na vrhu već da se premjesti na najbolju lokaciju, a neko konačno odgovara za sav fušeraj i bačene milione građana, da se staze prošire kako Bog zapovijeda od Tehničkog puta pa naniže; da više niko ne sabotira početak sezone ili krade kablove i naftu, da je akumulacija uvijek puna, a topovi neprestano prave snijeg; da su zaposlenici plaćeni i nasmijani na svojim radnim mjestima i poštuju strance što su kupili kartu za vožnju liftom makar došli iz zemalja gdje nikada nema snijega jer je temperatura zimi oko 30 Celzijusa, da ratraci naprave piste na padinama od kraja do kraja, da trava prekrije staze umjesto makadama, da mi tanjir na Kotlovima ne odigne djecu metar uzrak pred ravan na vrhu, da podrže sposobne, a ne podobne, da svira dobra muzika…

A, onda…

Da nove staze idu ka sjeveru; da se Bjelašnica spoji sa Igmanom, a gondola krene od Hadžića, ili Hrasnice; da se ujedine svi centri, a konkurencija, koja je uvijek neophodna, budu padine na Tirolu, Dolomitima…

Previše?

Nije kad imaš Inicijativu, ambiciju, viziju i stručnjake što vode skijalište poput vlastite kuće i porodice. Tada Ski centar Bjelašnica-Igman može postati ne regionalni, već centar za utrke Svjetskog kupa. Ko to smatra pretjeranim, ko ljestvicu postavlja nisko, nikada prvi ne prolazi kroz cilj.

***

„Sretni dobitnik sezonske ski-karte je…“

Skijašima i onima koji će to tek postati, sretna Nova 2020. godina… Da nam bude puna inicijative ljudi koji rade za društevno dobro, a ne isključivo za vlastiti interes. To je u današnje vrijeme rijetko, ali zato veliko.

KRAJ

Izvor: Al Jazeera

 

 



Više iz rubrike Balkan
POPULARNO