Bruka sa istočne tribine

'Takav repertoar psovki, i to sa nove istočne tribine koja je i najbliža igračima, ja još u životu nisam čuo', piše autor (Fena)

Puno puta sam do sada pisao o Fudbalskom klubu Željezničar. Pa je tu bilo priče o pohodu na Evropu, o legendarnom Zubandanu, pa nedavno i priča o izgradnji istočne tribine, a ponukan jučerašnjom utakmicom protiv Širokog Brijega, volio bih se malo dotaknuti i navijača. Jer navijači su ono na šta je Željo uvijek bio ponosan, navijači su glavni pokretač i igrača na terenu i svih nas koji pratimo fudbal.

Ne tako davno, na otvaranju istočne tribine, siguran sam da svako ko je imao pri ruci mobitel sa kamerom, uspio je snimiti scene fenomenalne bakljade koji su priredili najvjerniji Željini navijači. Znam, neko će reći kako bakljada može biti fenomenalna kada je svuda na svijetu zabranjena, ali taj dan nije bila samo utakmica nego svečanost i nekako se može progledati kroz prste. I uostalom, niti jedna od stotine baklji nije pala u teren.

Bio sam sa svojim ocem i bratom na utakmicama i kada je Željo bio prvak Jugoslavije 1972. godine, bio sam i na svakoj utakmici u pohodu Želje na Evropu, pa i na onoj čuvenoj sa Videotonom. Bio sam i na utakmicama kada smo skoro pa poniženi od strane nekih većih i bogatijih klubova iz Evrope, bio i na prvenstvenim kada smo pobjeđivali, ali i gubili od puno slabijih protivnika.

I uvijek je ta armija navijača pružala podršku, pa i pjesmom: I da gubiš deset – nula, s juga bi se pjesma čula, mi te volimo, Željo mi te volimo…

Znali smo se zajedno radovati, zajedno tugovati, ponekad čak i plakati, ali…

Repertoar psovki

Ono što sam doživio na jučerašnjoj utakmici potaklo me je da na napišem ovaj tekst. Od kako se otvorila istočna tribina, moj sin i ja smo se preselili sa ‘sjevera’ na ‘istok’. Juče sam čak bio i u dilemi da li da povedem i trogodišnju unuku, računajući da je radni dan, da ima prenos na TV-u i da neće biti previše naroda na utakmici. A onda kada me je pozvao komšija da ide s nama, s namjerom i da povede sina koji je raja sa sprata moje unuke, shvatio sam da, kad se njih dvoje raspojasaju na tribini, nećemo biti u prilici da gledamo utakmicu, pa sam odustao. Srećom.

Utakmica kao utakmica, tradicionalno je počela sa Željinom himnom „Grbavica“ a pojedini i to obično najglasniji među masom neposredno nakon prvog sudijskog zvižduka počeli sa psovkama i provokacijama. Kada je Široki dao prvi gol, javilo se sve više „glasnogovornika“ sa još većim repertoarom psovki i uvreda, a nakon drugog gola, vrijeđanje je počelo onako stihijski. I to prema igračima čije su ime još samo prije nekoliko dana uzvikivali i slavili.

Takav repertoar psovki, i to sa nove istočne tribine koja je i najbliža igračima, ja još u životu nisam čuo. Nekolicina ljudi je i bodrila Želju, navijala, ali dobar dio kao da je došao tu samo s jednim razlogom: da sve one nakupljene frustracije izazvane možda neimaštinom, neizvjesnošću, egzistencijalnim problemima, možda porodicom, ženom, šefom ili gazdom na poslu, neposlušnom djecom ili političarima koji su ih doveli u to stanje, iskali na fudbalerima Željezničara.

Do te  mjere da me je u neko doba bilo stid klinaca na južnoj tribini koji svih 90 minuta nisu prestali da bodre svoj voljeni klub i to bez ijedne psovke ili uvrede, kao i raje na ‘sjeveru’ koja je pokušavala da igrače, koji su psihički pali nakon dva gola u svojoj mreži, pomognu bodrenjem. 

Bilo mi je žao Lendrića, najboljeg strijelca Željezničara i cijele lige koji je imao nesreću da drugo poluvrijeme igra tik uz tu tribinu i da sluša sve ono ružno njemu upućeno. 

Bilo me je stid kad sam vidio da je nekoliko ulaza prije nas na ‘istoku’ izbila tuča među navijačima „Želje“. Ne znam zaista kakav je povod bio, ali možda je nekom iskrenom navijaču zasmetalo takvo neprijateljstvo prema vlastitom klubu i igračima.

Mogu i razumjeti da nekom nezaposlenom i socijalno ugroženom čovjeku zasmeta novi automobil, nova frizura ili nova djevojka nekog fudbalera. Mogu razumjeti i da mnogi misle da je to obično „šutanje lopte“ koje svako zna i umije. Ali ne mogu razumjeti da te psovke ne upute na pravu adresu tj. onima koji su možda i na neki način krivci što je neko frustriran sadašnjim životom u Sarajevu ili Bosni i Hercegovini.

Smisao sporta

A možda je najbolju ilustraciju jučerašnjeg događaja dao moj komšija Đenad, čiji je mali sin bio juče sa nama (jedno poluvrijeme, jer je na vrijeme otišao) kada mi napisa u poruci: „Sreća pa dijete nije skontalo sve one psovke. A možda i jest’ pa je zato danas vazdan u ćošku u vrtiću“.

Ili komentar mog druga sa Facebooka: „Jedva sam dočekao ‘istok’,  misleći da ću tamo pobjeći od ovih dežurnih psovača svega i svačega. Ali vidjevši ovo danas… Ko su ti ljudi? Odakle dolaze? Je li moguće u šta se ovaj grad pretvorio?“

A ja imam samo jedan komentar: I da gubiš deset nula – ja te volim Željo.

To je valjda smisao sporta i navijanja za svoj klub.

Posebno klub koji je trenutno prvi na tabeli sa dobrim šansama da osvoji i titulu i klub koji je prvi u BiH obezbjedio igranje u Evropi.

Ako ništa drugo, onda barem zbog toga nisu zaslužili sve one uvrede.

I izgleda, kako je krenulo, dobro ću se načekati da na utakmicu povedem i svoju unuku i unuka pa da i tako, na licu mjesta, na njih prenesem svoju ljubav prema voljenom klubu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

 



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO