Posljednji od preživjelih iz logora smrti: Pričajte svijetu šta nam se dogodilo
Iako u poznim godinama, 40-ak preživjelih iz nacističkih logora svjedoči o onome što su proživjeli dok svijet obilježava 80. godišnjicu oslobađanja Auschwitza, najozloglašenijeg logora smrti.

Imali su četiri godine, 15 ili samo sedam mjeseci kada su poslani u Auschwitz-Birkenau, Bergen-Belsen, Buchenwald i Ravensbruck. Neki su tamo i rođeni, nekako su preživjeli, ponovo započeli život i sami postali roditelji.
Iako u poznim godinama, 40-ak preživjelih iz nacističkih logora pristalo je razgovarati s AFP-om dok svijet obilježava 80. godišnjicu oslobađanja Auschwitz-Birkenaua, najozloglašenijeg logora smrti.
Nastavite čitati
list of 4 itemsPredsjednik memorijalnog centra za holokaust: Poziv Muska Nijemcima je uvreda za žrtve nacizma
Pisarri: Politika koristi međunarodno pravo kako hoće
80 godina od zatvaranja Auschwitza: Komemoracija za 1,1 milion ubijenih
U 15 država, od Izraela do Poljske, Rusije do Argentine, Kanade do Južne Afrike, sjeli su pred kamere francuske novinske agencije kako bi ispričali svoje priče, sami ili okruženi svojom djecom, unucima i praunucima – dokazom njihove pobjede nad apsolutnim zlom.
Neki su prvi put javno govorili, drugi su dugo prepričavali strahote koje su ih snašle. Mnogi su se pitali što će se pamtiti od onoga što im se dogodilo kad njih više ne bude.
„Ja sam dio posljednje generacije“, rekla je 86-godišnja Evelyn Askolovitch, koja je imala četiri godine kada je iz svog doma u Francuskoj odvedena u logor i preživjela Bergen-Belsen.
„Kako je svijet dopustio Auschwitz“, pita 95-godišnja Marta Neuwirth iz Santiaga de Čile. Imala je 15 godina kada je iz Mađarske poslana u najveći i najozloglašeniji nacistički logor smrti u okupiranoj Poljskoj.
Gotovo milion Jevreja, kao i Roma i pripadnika poljskog pokreta otpora ubijeno je tamo između 1940. i oslobađanja od strane Crvene armije 27. januara 1945. Većina je otišla direktno u plinske komore čim su stigli.
Ukupno je, tokom Drugog svjetskog rata, ubijeno šest miliona Jevreja.

“Zašto”, pita se Gyorgyi Nemes, koji je preživio logore Ravensbruck i Flossenburg u Njemačkoj, kao i Mauthausen u Austriji. „Ni sada ne znam zašto nas toliko mrze“, govori ovaj 97-godišnjak koji je rođen u Budimpešti, a sada živi u Kanadi.
‘Niko nije htio čuti’
Svi su morali pokušati pronaći smisao života nakon što su gledali svoje roditelje kako odlaze u plinske komore, kako im braća i sestre umiru od gladi ili iscrpljenosti ili su na kraju rata otkrili da su im porodice izbrisane.
Julia Wallach, koja ima skoro 100 godina, teško govori o tome što se dogodilo, a da ne zaplače. „Preteško je o tome govoriti, preteško“, izustila je ova Parižanka koja je u posljednji trenutak izvučena iz kamiona koji je išao ka plinskoj komori u Birkenauu.
Ipak, koliko god je teško ponovno proživjeti užase, tvrdi kako će nastaviti svjedočiti. “Sve dok to mogu, radit ću.” Pokraj nje, njena unuka Frankie pita: “Hoće li nam vjerovati kada pričamo o ovome kada ona ne bude tu?”
Zato Naftali Furst, 92-godišnji Izraelac koji je preživio Auschwitz, rođen u Bratislavi, godinama odlazi u Njemačku, Austriju i Češku kako bi ispričao svoju priču da “mlađe generacije nikad ne bi zaboravile što se dogodilo”.
To je i razlog zašto je Esther Senot (97) krajem prošle godine hrabro izdržala poljsku zimu kako bi se vratila u Birkenau s francuskim srednjoškolcima. Održala je obećanje koje je dala 1944. svojoj sestri Fanny, koja je – ležala na slami i iskašljavala krv – tražila od nje, posljednjim dahom, da “kaže što nam se dogodilo […] da ne budemo zaboravljeni u historiji”.
„Nismo trebali umrijeti nizašto”, ponovila je 97-godišnja Eva Shainblum u Montrealu koja je bila deportirana u isti ogromni logor smrti pored Auschwitza iz današnje Rumunije kada je imala 16 godina. Gotovo cijela njezina porodica je pobijena.

Ono što se zaboravlja jeste da godinama nitko nije htio čuti za Shoah (hebrejski izraz za Holokaust), piše AFP. Trebalo je čekati do 7. decembra 1970. i izvanrednog čina kajanja njemačkog kancelara Willyja Brandta da se priče preživjelih poslušaju. Klečeći ispred spomenika žrtvama ustanka u Varšavskom getu i moleći za oprost za svoj narod, pomogao je stvoriti prostor da se čuje njihova patnja.
‘Nije bilo vriska’
Šok dolaska u logore, užas selekcije, brutalnost SS-a i hladna efikasnost industrijaliziranih masovnih ubistava još uvijek progone preživjele koji su razgovarali s AFP-om. Mnogi su već bili traumatizirani košmarnim putovanjem u logore u zatvorenim kamionima za stoku – “kao životinje”.
„Bilo nas je 80-ak – žena, djece i staraca samo s jednom kantom. Bez vode, čak ni malo hljeba”, priča Albrecht Weinberg (99) koji još živi u Njemačkoj. „Kad smo stigli (u Auschwitz), zatvorenici u uniformama sa palicama su vikali ‘Van! Van!’. Starci su ispali iz vagona – bilo ih je hrpa na zemlji – a mladi su popadali na njih.”
Dehumanizacija još uvijek potresa Kanađanina Natea Leipcigera, rođenog u Poljskoj, koji sada ima 96 godina. U nekoliko „minuta pretvoreni smo iz slobodnih ljudi u zatvorenike u koncentracijskom logoru s brojevima na rukama“.
„Uklonili su nam odjeću, kosu i sve što je bilo personalno, tako da si postao samo objekt i izgubio si svu svoju sposobnost da funkcioniraš kao ljudsko biće.”
Stari, nemoćni i djeca poslani su ravno u smrt, ostali su postali robovski radnici.
„Razdvojili su nas, žene i djecu s jedne strane, muškarce s druge strane. Bila je to dugačka platforma, a na njenom kraju je bio stol s nekoliko SS vojnika”, prisjetio se 100-godišnji Kanađanin Ted Bolgar, rođen u Mađarskoj.
Vojnici su nas „gledali i mahali desno ili lijevo. Nismo imali pojma što to znači. Kasnije smo saznali“.

Marta Neuwirth, koja je razvrstavala odjeću oduzetu od zatvorenika u Auschwitzu, vidjela je kolone golih žena kako „dan i noć“ stižu konvojima koji su “stizali odasvud”.
„Natjerali su ih da bace odjeću na tlo. Nisu bili zabrinuti, mislili su da će se istuširati… nije bilo vriska. Bilo je mirno. Otišli su uspravni i zdravi ravno u peći.“
‘Pao sam od gladi’
Sestra i majka Teda Bolgara ugušene su plinom čim su stigle, pa “spaljene noću”. Njega i oca poslali su na drugu stranu tokom selekcije kada im je rekao da je električar. Oni koji nisu odmah ubijeni postali su robovi prepušteni na milost i nemilost SS koljača i njihovih podčinjenih.
„Posao je bio tako težak… tako brutalan da je ponekad troje ljudi umrlo od iscrpljenosti u jednom danu”, rekao je Albrecht Weinberg koji je bio poslan na posao zakopavanja kablova ispod Auschwitza.
„Ne mogu pronaći riječi kojima bih opisala žestinu i divljaštvo“ kaposa u Birkenauu – zatvorenika regrutiranih da upravljaju ostalim zatvorenicima, rekla je Francuskinja Ginette Kolinka (99). “Miči se ili ću te šutnuti. To je bilo kapos.”
O gladi da se i ne govori. Poljak Marek Dunin-Wasowicz (98), koji je bio zatočen u logoru Stutthof, rekao je da je bilo sedmica kada nije ništa jeo. “Pao sam u nesvijest od gladi”.
A onda su tu bili i medicinski eksperimenti. Amerikanac rumunskog porijekla Sami Steigmann postao je ljudski pokusni kunić u kampu Mogilev-Podolsky blizu granice između današnje Ukrajine i Moldavije.
„U stalnoj sam boli svake sekunde“, priča 85-godišnjak koji je dugo živio u siromaštvu. „Koristio sam jako snažne lijekove koji izazivaju ovisnost, ali prije otprilike 45 godina odlučio sam naučiti živjeti s boli, ali bez lijekova.“
Apokaliptični pakao
Niti se smanjila bol kod Hirsza Litmanowicza koji je s 11 godina poslan s bratom u Auschwitz-Birkenau. Kasnije je prebačen u Sachsenhausen u Njemačkoj, na njegovom izmučenom, mršavom tijelu testirali su vakcinu protiv hepatitisa B.
Njegov brat je umro u logorima, ali je on preživio. “Izabran sam za te pokuse ja, a ne on. Nisam se mogao ni oprostiti niti ga priviti uz sebe”, rekao je Peruanac rođen u Poljskoj, savladan emocijama.
Sada ima 93 godine, djed je šestero i pradjed osmero djece i priznaje kako “sada više osjeća bol zbog onoga što je pretrpio nego u prošlosti. N”oću ne spavam, imam noćne more”.
„Imao sam sestru blizanku“, priča Pinchas Gutter (92), Kanađanin rođen u Poljskoj.
Oboje su poslani u logor Majdanek kada je on imao 11 godina. Od Sabrine su ga razdvojili čim su zakoračili u taj “apokaliptični pakao”. “Počela je trčati prema mojoj majci, a ona ju je zagrlila… Imala je prekrasnu plavu pletenicu.”
Ta prekrasna pletenica sada je jedino vizualno sjećanje koje ima na Sabrinu, koja je bila ugušena plinom sa svojom majkom.

„To me jako boli“, rekao je starac.
Petr Polacek (88), rođen je u Poljskoj, a sada je u Buenos Airesu. Imao je šest godina kada je poslan u logor Theresienstadt (Terezin) u današnjoj Češkoj Republici. I danas se drži se onoga što ga je njegov ubijeni otac naučio prije nego što su ih deportirali: suočiti se sa životom.
Herojska snaga njene majke spasila je Izraelku rođenu u Pragu Evu Erben (84), koja je također bila u Theresienstadtu prije nego što je poslata u Auschwitz. „Razgovarala je o tome šta ćemo raditi kad se vratimo kući; šta ćemo kupiti, koje ćemo cipele imati, kakvu ćemo odjeću nositi kad idemo u posjetu ljudima i kako ćemo popraviti zube.”
Umrla je u snijegu na „maršu smrti“ prema Njemačkoj i Austriji kada su nacisti ispraznili logore dok se sovjetska vojska približavala.
Povratak antisemitizma
Poput mnogih preostalih preživjelih, Nate Leipciger je rekao da „nije očekivao da će biti toliko važno govoriti o holokaustu 80 godina kasnije, ali to je postalo tako zbog užasnog porasta antisemitizma širom svijeta”.
Mnogi preživjeli također su uplašeni usponom krajnje desnice širom Evrope, naročito Alternative za Njemačku (AfD).
„Ovo su mračna vremena“, rekao je Erich Richard Finsches (97), užasnut pobjedom Slobodarske stranke (FPOe) u njegovoj rodnoj Austriji. Smatra da su birači prevareni baš kao što ih je 1930-ih prevario Adolf Hitler, rođen u Austriji.
Strah od zaborava svijeta muči mnoge od njih.
Pinchas Gutter brine se da će se holokaust “utopiti” pod težinom historije ili stalnim protokom društvenih medija, dodaje Eva Shainblum.
“Zabrinuta sam za novu generaciju jer nemaju strpljenja slušati”, rekla je. “Oni imaju taj stroj (pametni telefon) na kojem su dan i noć. Vidim čak i kod svojih unuka”.
“Decenijama su govorili da previše pričamo o tome… ali što više generacija prolazi, čini se da manje znaju o tome što se dogodilo”, zabrinuta je Mađarica Judit Varga Hoffmann (97) koja je preživjela Auschwitz.
Ruskinja Elena Žabina (82), koja je imala samo sedam mjeseci kada je strpana u koncentracijski logor Klooga u Estoniji, strahuje da nakon smrti posljednjih preživjelih “vjerovatno neće ostati sjećanje na to“.
„U Talmudu (izvoru jevrejskog zakona i teologije) postoji fraza koja kaže: ‘Onaj ko zaboravi svoju prošlost osuđen je da je ponovo proživljava'”, kaže Catherine Chalfine.
Njen otac Gabriel Benichou, preživjeli iz Auschwitza rođen u Alžiru, u 98. godini života više nije u mogućnosti svjedočiti za sebe.
Gledanje kako njena romska kultura i jezik blijede povećava patnju Rose Schneeberger rođene u Beču.
„Sinti nestaju“, govori 88-godišnjakinja koja je s pet godina poslana u „romski“ logor Lackenbach u Austriji. „Većina je umrla tokom rata“ i nema dovoljno preživjelih da bi zajednica opstala, dodaje.
Pozivi na mir i kraj mržnje
Uprkos svemu što su prošli, preživjeli drže do nade i vjere u život koja ih je održala u najgorem što čovjek može podnijeti.
Gyorgyi Nemes je razgovor sa AFP-om u Montrealu završila riječima: “Pokopala sam svog muža prije 10 godina, ali imam sina, snahu i svoju porodicu. I kažem vam – ja sam najsretnija osoba na svijetu.”
Slično govori 103-godišnja Ella Blumenthal koja je izgubila cijelu svoju porodicu, ukupno 23 osobe, u holokaustu. Nekako je preživjela Varšavski geto, Majdanek, Auschwitz-Birkenau i Bergen-Belsen.
„Bilo je pravo čudo da smo preživjeli. Nismo bili ugušeni plinom, a ja sam još uvijek ovdje. Dakle, umjetnost je, kažem vam, preživjeti. Znala sam kako i Bog mi je pomogao. Nisam samo ja, nego sam imala pomoć da preživim, da stanem na noge i kažem kako je svijet lijep.”
Preživjeli se uvijek i iznova vraćaju toj apsolutnoj potrebi za otporom dok pozivaju na mir i toleranciju i kraj mržnje, piše AFP.
„Uvijek imajte nadu u preživljavanje i borite se za to”, stava je 97-godišnja Argentinka Raquel Lily Soriano Alhadeff.
Rođena na grčkom otoku Rodosu, tada pod italijanskom vlašću, preživjela je Auschwitz-Birkenau i pobjegla iz satelitskog logora Dachau neposredno prije nego što je oslobođen.
„Moramo prenijeti baklju mladima”, izjavio je Marek Dunin-Wasowicz, koji je bio u poljskom otporu i preživio marševe smrti sa 15 godina da bi 75 godina kasnije svjedočio na suđenju SS-ovcu Brunu Deyu, jednom od posljednjih svoje vrste.
“Mladi su jedina nada”, zaključio je.