Izbjeglička kriza u BiH sve teža, rješenja se ne naziru

Izbjeglička kriza u Bosni i Hercegovini se svakim danom sve više zaoštrava, a rješenja i dogovori o uspostavi prihvatnih centara se ne naziru. Dok izbjeglice ne prestaju pristizati na područje Unsko-sanskog kantona, gdje lokalne vlasti već neko vrijeme upozoravaju da nemaju kapaciteta da se izbore s krizom, državni vrh optužuje Evropsku uniju da svojim nedjelovanjem dodatno zaoštrava krizu.

Posljednje informacije ukazuju na to da je samo na području Grada Bihaća 2.799 evidentiranih migranata, a da ih trenutno blizu 2.500 boravi u Bihaću. Evropska komisija, kako je navedeno, odbija finansirati uspostavu centra za smještaj migranata kod Velike Kladuše, jer smatra kako je ta lokacija suviše blizu granice s Hrvatskom, odnosno Unijom.

Irma Sadiković iz Međunarodne organizacije za migracije tvrdi da EK nije u potpunosti odbila finansirati uspostavu centara, nego da jednom od predloženim lokacija nije bila zadovoljna. Problem s Velikom Kladušom je, potvrđuje ona, blizina granice s Hrvatskom, odnosno EU-om. Navodi da su pregovori još u toku te da se pokušava naći rješenje koje će biti zadovoljavajuće za obje strane, za EU i BiH.

Za EU Agrokomerc nije prihvatljiva lokacija

“U biti, nikada nisu obavljeni zvanični pregovori vezani za lokaciju. Lokacija je bila predložena ECHO-u, Uredu za humanitarne aktivnosti EK-a, ali u pregovorima s njihovim kolegama iz EU-a došlo se do nezvaničnog zaključka da Agrokomerc u Velikoj Kladuši nije prihvatljiva lokacija za Uniju”, navodi ona.

Ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Dragan Mektić je kazao kako u Srbiji, u Šidu, postoji centar gdje su bile hiljade migranata, a da je to tek nekoliko stotina metara od granice s Hrvatskom. Sadiković kaže da su u momentu kada su otvarani prihvatni centri u Srbiji granice EU-a bile otvorene.

“Migranti i izbjeglice su samo tranzitirali kroz područje zapadnog Balkana, tako da nije bila bitna lokacija tih centara. Sada je migracioni tok potpuno promijenjen, odnosno ne postoji. Granice EU-a nisu otvorene, tako da migranti duže vremena borave na lokacijama koje su u blizini EU-a. Bosna i Hercegovina trenutno nema kapaciteta da zbrine te ljude, niti da o njima brine duži vremenski period. Zato i postoji dogovor s EU-om, koji je spreman pružiti podršku Bosni i Hercegovini na sve moguće načine”, ističe Sadiković.

Problem će, dodaje ona, biti dugotrajnije prirode, jer će se, kako navodi, migranti, zbog zatvorenosti granica EU-a, vjerovatno duže zadržavati na području Bosne i Hercegovine, kao što je slučaj i sa Srbijom.

‘U kuću se ulazi na vrata’

Bivši ministar unutrašnjih poslova Hrvatske Vlaho Orepić smatra da se Bosna i HercegovinaH treba odlučiti na intenzivniju sigurnosnu saradnju sa zemljama u regiji te da treba ići u smjeru readmisije, povratka ljudi od tamo gdje su došli, ali na, kako kaže, humanitaran način.

“Narod treba biti svjestan da se tu, na žalost, radi o krijumčarenju ljudi. Tom problemu treba značajnim dijelom pristupati kao takvom, a ne kao problemu migracija”, kaže Orepić.

Hrvatska pozicija je, navodi on, jasna: ta zemlja želi izbjeći zloupotrebu instituta azila.

BiH i Srbija ne mogu ‘oprati ruke’ od svega

Bez obzira na broj pristiglih izbjeglica u Evropi, smatra Kilibarda, on je i dalje beznačajan u odnosu na cjelokupnu populaciju EU-a, ali i glavnih država prijema poput Njemačke.

‘Zato mislim da je teško uporediti situaciju u Evropi sa, primera radi, situacijom u Libanu, u kome danas izbeglice čine četvrtinu populacije. Među njima postoji veliki broj palestinskih izbeglica, koje već generacijama beže od izraelske okupacije, ali danas, naravno, i veliki broj ‘novih’ izbeglica iz susedne Sirije. Dakle, nije to ništa što najveće i najbogatije zemlje EU-a nisu u stanju da regulišu bez većih problema. Naravno, to nikako ne znači da Bosna i Hercegovina može jednostavno da ‘opere ruke’ od svega i čeka da se EU osvesti. Isto važi i za Srbiju.’

“To se trenutno događa i u Bosni i Hercegovini. Uvjeren sam da je značajan broj tih ljudi koji se nalaze u Bosni i Hercegovini na neki način izigrao institut azila. Siguran sam da bi Bosna i Hercegovina, kao što je i Hrvatska, pružila pomoć ljudima koji zaista bježe od rata.”

Orepić smatra da Bosna i Hercegovina treba ojačati i organizirati policijske, odnosno granične snage.

“To se mora spriječiti na mjestima gdje ti ljudi ulaze u Bosnu i Hercegovinu. Ilegalni migracijski tokovi su u svakom slučaju nedopustivi i štetni, prvenstveno zbog krijumčara ljudi. Te ljude treba jednostavno demotivirati da dolaze na taj način. ‘U kuću se ulazi na vrata’. Ovo je jedinstveni sigurnosni prostor i na taj način to treba i gledati”, kaže on.

Kao u Srbiji i Makedoniji 2015. i 2016.

Hrvatska, nastavlja, ima ambiciju ući u jedinstveni šengenski prostor i za očekivati je, kako navodi, da će ta zemlja čuvati svoju granicu i spriječiti ilegalne ulaske.

“Dok sam ja bio ministar, granica prema Srbiji je bila aktivna, ali smo se mi strogo držali šengenskog zakonika. Formiranje prihvatnih cenatara blizu granica je motivirajuće. O tim ljudima treba skrbiti na granici, gdje su došli u dotičnoj zemlji. Vrlo je bitno da se Bosna i Hercegovina od samog početka postavi ispravno”, smatra on.

Migraciona situacija u Bosni i Hercegovini, tvrdi stručnjak za međunarodno pravo Pavle Kilibarda, u ovom trenutku umnogome podsjeća na situaciju u Srbiji i Makedoniji 2015. i 2016. godine.

“Reč je o mešovitom migracionom toku, u kome ima kako iregularnih migranata, tako i pravih izbeglica. Istovremeno, ogromna većina ovih ljudi nije zainteresovana da ostane u Bosni i Hercegovini, isto kao što nisu bili zainteresovani da ostanu u Srbiji, jer ove države ne doživljavaju kao zemlje koje su u stanju da im pruže adekvatne životne uslove. Sve države imaju određene obaveze prema migrantima koji se nalaze na njihovoj teritoriji, a naročito prema izbeglicama, koje uživaju posebnu zaštitu po međunarodnom pravu; ipak, nije lako raditi sa ljudima koji ne nameravaju da se zadrže u vašoj zemlji”, navodi on.

‘Prebaci izbjeglice kod komšije’

Srbija je, podsjeća on, na to odgovorila otvarajući privremene prihvatne centre, uglavnom otvorenog tipa, u kojima se izbjeglicama i migrantima pružala hitna zdravstvena njega, krov nad glavom i topli obrok.

“S obzirom na kontekst, to je bilo u redu, ali problem je što Srbija apsolutno ništa nije učinila da poboljša uslove za izbeglice koje su htele da ostanu. Stoga bih nadležne u Bosni i Hercegovini, pre svega, podsetio da imaju obavezu da sve migrante, bez obzira na njihov pravni status, uvek tretiraju čovečno te da su dužni da pod hitno obezbede osnovne uslove za privremeni smeštaj izbeglica i migranata. No, i pored toga, sistem azila mora biti u stanju da omogući adekvatnu zaštitu i mehanizme integracije u bosanskohercegovačku zajednicu osobama koje su izbeglice po međunarodnom pravu”, jasan je on.

Što se tiče lociranja izbjegličkih i migrantskih centara kraj granice, nastavlja Kilibarda, to je bio slučaj i u Srbiji.

“Mada smo skloni tome da odmah optužimo nadležne da žele što pre da se ‘reše’ izbeglica tako što će da ih prebace kod komšija, istina je da, ako se teži efikasnosti, izgradnja smeštajnih kapaciteta mora da prati postojeću migracionu rutu. To je upravo bio slučaj u Srbiji, gde su glavni prihvatni centri otvarani od makedonske do mađarske i, kasnije, hrvatske granice, jer je to put kojim su se kretali migranti. Ukoliko otvorite prihvatni centar na suprotnom kraju zemlje, ne očekujte da će se mnogo njih pojaviti u centru, a još manje da će vlasti biti u stanju da ih tamo na silu prebace, što svakako nije ni poželjno.”

‘Odgovornost je na bogatima’

Podsjeća da su prihvatni centri u Srbiji, za čije je uspostavljanje i funkcioniranje osigurana i finansijska podrška iz inostranstva, svo vrijeme radili, i još uvijek rade, tik uz granice Evropske unije. To, navodi Kilibarda, nikome iz EU-a nikada nije smetalo, “barem ne zvanično”.

“Duboko sam uveren da primarna odgovornost za pomoć izbeglicama mora biti na onim zemljama koje su u stanju takvu pomoć da pruže, a govorim, naravno, o razvijenim zemljama centralne i zapadne Evrope, koje ne samo da imaju snažne ekonomije, već i razvijene sisteme azila i višedecenijsko iskustvo u prihvatanju izbeglica i migranata. U krajnjoj liniji, to su zemlje u kojima preko 90 posto tih ljudi završi i gde nameravaju da ostanu.”

Zato zemlje poput Njemačke, Francuske i Holandije, zaključuje Kilibarda, “ne mogu prebaciti odgovornost za rešavanje onoga što se u Evropi percipira kao migrantska ‘kriza’ na države poput Srbije i Bosne i Hercegovine, ali i Grčke, iako je tu reč o članici Evropske unije”.

Izvor: Al Jazeera