Balkan za Oscara: Ko su kandidati za nominacije

Sve zemlje sa prostora bivše Jugoslavije zvanično su predstavile svoje kandidate za nominacije za 91. svečanu dodjelu nagrade Američke filmske akademije, Oscara. Iako je riječ tematski raznovrsnoj, intrigantnoj i društveno angažovanoj selekciji, čiji se filmovi bave problemima sirijske siročadi, homoseksualizmom, mladima „izgrednicima“, izborima političkih stranaka, stiče se dojam da je u njoj izostala značajnija i smislenija inovativnost u formi i žanrovskom opredjeljenju režisera te njihovom autorskom korištenju filmskog jezika.

Naravno, tome u mnogome doprinosi oskudna produkcijska moć ovdašnjih kinematografija, a svakako i neadekvatan sistem prijavljivanja filmova u saradnji za nezaintesovanošću producenata te su npr. u Srbiji od 25 filmova snimljenih u protekloj godini, samo četiri prijavljena na izbor kandidata za Oscara. Tako se u izboru kandidata za 91. Oscarovske nominacije kada je u pitanju region, ponovno igralo na „sigurno“ te su u većini slučajeva izabrane drame/komedije, s ipak određenim upuštanjem u žanr trilera što se može okarakterisati kao djelomično istupanje iz standardnih dramaturških i režiserskih modela.

Bh. kandidat najuspjelije ostvarenje

Iako u BiH u protekloj godini nije snimljen niti jedan film u većinskoj produkciji, njen ovogodišnji kandidat se u međuvremenu izdvojio kao najuspjeliji, prije svega zbog prepoznavanja važnosti umjetničke obrade trenutno najaktuelnijeg svjetskog problema – izbjeglištva, a zatim i zbog posebne lične, emocionalne i duhovne posvećenosti njegovoj ekranizaciji. Riječ je o ostvarenju Ne ostavljaj me Aide Begić koje je nastalo u produkciji kuće Film House iz Sarajeva Beşir Derneği iz Turske, a koje je kao bh. kandidat izabrano prvenstveno zahvaljujući tome što je cjelokupna filmska ekipa iz BiH. Premijerno prikazan na Antalya Film Festivalu, ovaj film se, dakle, bavi trenutnom svjetskom izbjegličkom krizom i to s stvarnim sirijskim izbjeglicama koje su, bježeći od sigurne smrti u svojoj rodnoj zemlji, spas pronašli u drevnom multietničkom gradu Şanlıurfa u Turskoj.

Glavni protagonosti u filmu Aide Begić su sirijska siročad, dječaci Isa, Ahmed, Mautez i djevojčica Tuka, čiji su roditelji stradali u ratu u Siriji, a koji su sada prinuđeni život započeti ispočetka, na tuđoj zemlji i bez ikoga svoga. Ipak, kako bi stvorila određeni odmak od stvarnosti te zadržala autorsku kontrolu nad emocijama glavnih protagonista, rediteljica u filmu ne koristi stvarne narative njihovih života, već kreira nove koji su svakako zasnovani na već preživljenim tragičnim sudbinama, ali koje zahvaljujući uvjerljivosti „glumačkih“ poistovjećenja, gledatelj od prvih kadrova prihvaća kao jedinu istinu. Ti narativi su sjedinjeni u jednoj fikcionalnoj svakodnevnici ispunjenoj neizvješnošću, međusobnim podmetanjem, lopovlukom, lažima, apsolutnom ravnodušnošću prolaznika, ali i naposlijetku bratskim prijateljstvom te pozivom na mir i ljubav.

Dok Mautez priželjkuje nastup u reality emisiji, Ahmad mašta o susretu sa ocem koji je nestao na ratištu u Siriji, a Isa na sve moguće načine nastoji skupiti novac kako bi otplatio dug lokalnom kriminalcu, Tuka bjeomučno pokušava kupiti najljepšeg goluba i pustiti ga u spomen na svoju rodnu zemlju, svoju porodicu i svoje sjećanje na slobodu. S dramaturgijom koja se oslanja na francuski „novi talas“ i npr. Truffautovo ostvarenje 400 udaraca (1959) u kojem događaji i osjećanja nisu uzročno-posljedično objašnjeni, već su kao i u životu raspršeni u vremenu i prostoru, zatim stilskom referencom na savremeni iranski film i tzv. „tehnički realizam“ Andréa Bazina (autentične lokacije, naturščici, prirodno osvjetljenje), rediteljica Aida Begić je stvorila krajnje respektabilno ostvarenje koje je zbog doze ljubavi, razumijevanja, prepoznavanja i autorskog poistovjećenja, unesenih u njegovo stvaranje, u najvećoj mjeri bosanskohercegovačko.

Kosovski Brak najhrabriji naslov u regiji

Nakon najvećeg uspjeha ove mlade kinematografije i osvojene nominacije za Oscara u kategoriji kratkog metra 2015. godine (za ostvarenje Shok), da kosovska kinematografija postaje izuzetno respektabilna s izrazitom dozom hrabrosti koja u većinskom dijelu nedostaje filmovima u regionu, dokazuje i ovogodišnji kandidat ispred Kosova za nominaciju Američke filmske akademije, Brak rediteljice Blerte Zeqiri koja se fimskome svijetu predstavila sa kratkim ostvarenjem Povratak (2012) nagrađenim na SFF-u i Sundance Film Festivalu. Radi se, dakle, o drami čiji je narativ izgrađen od ljubavnog trougla s skrivenom gay vezom, a koja rat koristi samo kao okvir za stvaranje prostora u kojem se analizira i problematizira sadašnjost i njene goruće teme.

Taj ratni okvir za mirnodopsku 2018. godinu na Kosovu, rediteljica stvara od traganja za nestalim roditeljima o kojima lik Anite (Adriana Matoshi) nema nikakvih informacija od kraja rata 1999. godine. Istovremeno, Anita se sprema za vjenčanje sa svojim izabranikom Bekimom (Alban Ukaj) koji više ni prividno ne uspijeva prikriti unutarnju hladnoću i distanciranost prema toj ljubavnoj vezi, što nagovještava njegov duboki psihološki i duhovni raskol. On se razotkriva sa centralnim narativnim događajem u filmu, kada tokom večere u krugu svoje tradicionalne porodice i s vjenčanjem kao glavnim temom, Bekim dobija poziv od prijatelja iz tinejdžerskih dana, Nole (Genc Salihu) koji je po povratku u rodni grad, brutalno pretučen na ulici. Rediteljica zatim uz pomoć flashbacka otkriva njihovu prošlost u kojoj su imali ljubavnu romansu, u periodu kada su granate svakodnevno odjekivale izvan zidova njihove sobe. Ipak, u međuvremenu je ta veza postala nemoguća, a Bekim je kao i mnogi ljudi gay orijentacije na Balkanu, postao „autohomofob“ koji ne želi da prihvati sebe jer nije u stanju da pobjegne od onoga što društvo od njega očekuje.

Snimljen u stilu novog rumunskog vala sa kamerom „iz ruke“ koja vjerno prati likove kako tumaraju u ograničenostima svojih života te ih prezentuje gotovo sirove, ogoljene, sa oštrim montažnim rezovima, uz osvjetljenje koje, suprotno ovome, odiše toplotom i stvara prostor za „sigurnu“ ljubavnu vezu, Brak je film o zabranjenoj ljubavi i nemogućnosti njenog ostvarenja. Također, to je i ostvarenje o braku kao zajednici koja je često lažna i nesretna, uprkos društvenoj prihvatljivosti i zakonskoj reguliranosti, ali i svim drugim kompromisima, bilo da su društvene, političke ili individualne prirode.

Siromašna konkurencija u izboru za srpskog kandidata

Kada je u pitanju srpski kandidat za za 91. nagradu Oscar, stručni odbor Akademije filmske umetnosti i nauke Srbije (AFUN) je izabrao film Izgrednici Dejana Zečevića, iako se prema riječima predsjednika Odbora, Petra Volka, zbog oskudne konkurencije razmišljalo o izostanku Srbije iz ovogodišnje „oskarovske utrke“. Naime, uprkos tome što je u Srbiji u protekloj godini snimljeno 25 filmova među kojima je i izuzetno uspješni i hrabri Teret Ognjena Glavonića, većina nije prikazana u kinima, a na konkurs AFUN-a su prijavljena samo četiri ostvarenja: dokumentarac Druga strana svega Mile Turajlić, Nigde Predraga Velinovića, O bubicama i herojima Petra Pašića te Izgrednici. Ipak, iako je riječ o iznenađenju s obzirom da je dokumentarni naslov Druga strana svega ostvario znatno respektabilnije rezultate na svjetskom nivou, Izgrednici apsolutno ne predstavljaju filmski promašaj, o čemu svjedoče i mnogobrojne regionalne nagrade. Izgrednici Dejana Zečevića, poznatog po trilerima Četvrti čovjek i Neprijatelj, su tri studenta koji radeći na svom eksperimentu, pokušavaju da dokažu da prostorna destrukcija, odnosno stvaranje nereda, s vremenom dovodi do socijalne destrukcije. Dok, s jedne strane, izrazitom stilizovanošću i crno-bijelom tehnikom te odricanjem od teme rata, donosi određeno osvježenje na regionalnu repertoarsku scenu, s druge, ovo ostvarenje ne posjeduje dovoljnu dozu  autorske inovativnosti i specifičnosti u obradi narativa te svakako ne spada u interesno polje većine članova Američke filmske akademije kada je u pitanju sadržaj postjugoslavenskog filma.

Male šanse i za ostale kandidate

Od ostalih Oscarovskih kandidata iz regiona, određenu pažnju filmske javnosti je privukao i hrvatski naslov, komedija Osmi povjerenik režisera Ivana Salaja, nastala prema nagrađivanom bestseleru Renata Baretića, čija je radnja smještena na izoliranom otoku Trećiću, bez telefona i interneta te sa talijanskim švercerima naftom kao jedinom poveznicom sa kopnom. Na Trećiću se sve mijenja dolaskom Siniše Mesjaka (Frano Mašković), arogantong i ambicioznog političara kojeg zbog skandala u kojem se našao, premijer imenuje povjerenikom vlade Hrvatske za ovaj najudaljeniji naseljeni otok, s zadatkom da organizuje lokalne izbore, što nikome prije nije uspjelo. Dodatna prednost za ovu intrigantnu političku satiru i modernu bajku s karikaturalnom kritikom apsurdne i groteskne hrvatske svakodnevnice, koja apsolutno nastavlja niz uspješnih tzv. hrvatskih otočkih komedija, svakako može biti i njena nedavna premijera u SAD-u, i to u ispunjenoj dvorani Egyptian Theatre na Hollywood Boulevardu.

Ipak, kao i ostali ovogodišnji predstavnici zemalja sa prostora bvše Jugoslavije – dramedija Iscjelitelj Đorčeta Stavreskog (Makedonija), triler Iskra debitanta Gojka Berkuljana (Crna Gora) te drama Ivan Janeza Burgera (Slovenija), niti Osmi povjerenik nije ostvario zapaženiji festivalski uspjeh koji podrazumijeva prikazivanje na Filmskim festivalima u Cannesu, Veneciji, Berlinu, te zatim u Torontu i na Sundanceu, što je gotovo uvijek jedan od preduslova za eventualno osvajanje nominacije. Ovo potvrđuje i postjugoslovenska filmska historija u kojoj su do sada na svečanim dodjelama Američke filmske akademije, izgovoreni naslovi samo dva ostvarenja, i to ona najuspješnija – Prije kiše (1994) Milče Mančevskog, koji je nagrađen Zlatnim lavom u Veneciji i Ničija zemlja (2001) Danisa Tanovića, s priznanjem za najbolji scenarij iz Cannesa i osvojenim Zlatnim globusom.

Izvor: Al Jazeera