Čovićev put prema ‘ostavinskoj raspravi’ za BiH

Malo je kada neki manifestacijski skup, kakav je bio subotnja sjednica Predsjedništva Hrvatskoga narodnog sabora BiH, popraćen takvom “artiljerijskom pripremom”, kao što je bila ona koja je prethodila i koincidirala s mostarskim igrokazom političkog jedinstva okupljenog oko mudrog vodstva Dragana Čovića. Naime, dan prije Čovićeve manifestacije, kako bi u nekim prethodnim vremenima rekli, “akcijskog jedinstva” Čovićev zagrebački prijatelj i pokrovitelj Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske, posvetio se interesima svoga mostarskog štićenika, a da pritom nije zapostavio niti interese njihova zajedničkoga kremaljskog pokrovitelja, iako ovaj, pripremajući agresiju na Ukrajinu, vjerojatno i nema trenutno previše vremena pratiti što čine njegovi balkanski pijuni.

Milanović nas je u petak 18. veljače upozorio da NATO djeluje protivno interesima Republike Hrvatske, ali da takvog protuhrvatskog djelovanja neće biti tako dugo dok je on Predsjednik Republike. On neće dopustiti širenje NATO saveza, niti na Ukrajinu i Gruziju, čijeg se prava na slobodu strateškog savezništva groze Vladimir Putin i njegov totalitarni režim, ali da ni treća aspirantica za članstvo u euro – atlantskom savezništvu, Bosna i Hercegovina, nema šansi pristupiti Sjevernoatlantskom savezu dok god je Milanović predsjednik RH, jer je to po njegovu “mišljenju” “nikakva država”: “BiH u NATO-u? Kako? Tamo satiru Hrvate, država je nikakva, nefunkcionalna i trebali bi ići u NATO? Još im se stvara iluzija da će ući. Kako? Nikada nećete ući, jer dozvolu trebaju dati svi. I Hrvatska i Turska.”

Milanović i Čović se dobro razumiju

Premijer Andrej Plenković, doduše, misli drukčije, jer zna da je vitalni hrvatski interes da BiH što prije postane dijelom euroatlantskog prostora i tako s njenih granica potisne geopolitičke izazove, što ih stvara razorni ruski utjecaj na Balkanu. On zna i to da je zajednička politika proširenja Europske unije sjajno oruđe, kako on kaže “game changer”, koji bi omogućio da se u BiH s igre s nultim rezultatom, u koju su se trenutno zapleli tamošnji lideri, uvjereni da jedna strana može dobiti upravo onoliko koliko druga gubi, prijeđe na igru s pozitivnim rezultatom, koja obilježava temeljnu filozofiju europske integracije.

Zato je Plenković i govorio kako je, po prirodi stvari, Dragan Čović prvak europske i euroatlantske politike u BiH iako je dobro znao da je to obična politička floskula. Milanović o njemu misli drukčije, a on i Čović se daleko bolje razumiju nego Čović i “briselski čato”, kako Plenkovića glasno naziva u Bruxellesu prezreni Milanović, a vjerojatno ispod glasa, s veselim društvom i mostarski Milanovićev i Dodikov prijatelj Čović.

Priprema za sjednicu Predsjedništva HNS-a nije bila zagovor ispunjavanja obaveza iz MAP-a i zajednički rad hrvatske i bošnjačke elite na europskoj integraciji svoje domovine BiH, nego argument Čoviću u razgovoru s Bošnjacima (recimo to njihovom poetikom): nećete u EU i NATO, dok smo živi mi.

Niti petak popodne nije prošao bez Milanovićeve “artiljerijske pripreme” Čovićeva skupa, ali ovog puta projektili sa zagrebačkog Pantovčaka nisu letjeli prema susjednoj “nikakvoj državi”, koja još k tome satire Hrvate. Ovoga su puta “granate” letjele na obližnji Grič, sjedište Predsjedništva Vlade, ali figurativno i na Bruxelles. Naime, Milanović je napao hrvatskog premijera zbog navodnog nečinjenja, zbog toga što u ime Čovićevih interesa nije pokrenuo blokade procesa odlučivanja u Europskom vijeću i Vijeću za vanjske poslove. Rezolutno je zahtijevao da se Plenković i njegov ministar Gordan Grlić Radman u Bruxellesu ponašaju onako “odvažno” kako se Čović ponaša u Sarajevu, dakle, da razaraju zajedničke europske politike, i to sve dok se “Unija ne dozove pameti” i prihvati Milanovićev i Čovićev diktat.

Nastavak stare igre

Milanović je Čoviću otvorio manevarski prostor za iskakanje iz tračnica, u koje su ga bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i premijer Plenković godinama gurali. Priča s promjenom izbornog zakonodavstva bila je “duda varalica” što ju je osmislio netko iz kruga bivše Predsjednice, kako bi se Čovića odvratilo od koncepta oživljavanja, oprostite na prostoti, “Herceg Bosne”, onoga što se politički malo korektnije nazivalo “Trećim entitetom”.

Nakon Milanovićeve “artiljerijske pripreme” i njegove potpore iz Zagreba, zasnovane na odbacivanju europskoga i euroatlantskog okvira, Čović je u subotu u Mostaru mogao ritualno odbaciti “dudu varalicu”, koju mu je nametao Plenković, te najaviti da bez ispunjenih uvjeta neće sudjelovati na BiH izborima i očekivati da će Hrvatska, kao članica Unije, blokirati zajedničku europsku politiku, koja zagovara stav da se izbori moraju održati.

Milanović i Čović samo nastavljaju igru što je vode već mjesecima, zapravo od prvog sastanka Milanovića s Dodikom u Zagrebu, na kojem ga je, već u prvoj godini svog mandata, primio “u državničkom formatu”. Krajem prošle godine Milanović je progutao Dodikovu i Čovićevu udicu – ideju o tome da, suprotno europskom i američkom nastojanju konsolidacije Bosne i Hercegovine, i to u prvom koraku uređivanjem odnosa Hrvata i Bošnjaka u Federaciji, kako bi se nakon toga osiguralo čvrsto savezništvo ova dva konstitutivna naroda u očuvanju jedinstvene i održive Bosne i Hercegovine, valja prionuti organizaciji “ostavinske rasprave za BiH”, koju bi moderirali Putinovi partneri: turski predsjednik Erdogan, predsjednik Srbije Vučić i Zoran Milanović. Milanović je tada Americi “nadahnuto” poručio: prste dalje od BiH i hladno optužio Bidenovu administraciju da destabilizira tamošnji politički život.

Konflikti u BiH

Konflikti u BiH, koje Milanović i Čović pomažu zaoštravati, ne događaju se u zrakopraznom prostoru. Upravo u vrijeme kad Čović, uz Milanovićevu potporu, šalje poruke koje zapravo onemogućuju racionalan i koncilijantan razgovor o ozbiljnom pitanju izbornoga zakonodavstva u Federaciji, njihov patron planira agresiju na Ukrajinu i destabilizaciju međunarodnog poretka kakav smo do sada poznavali. Hrvatska je članica NATO saveza i za očekivati bi bilo da sudjeluje u političkim akcijama Savezništva u konsolidaciji njegova južnog krila. Već činjenica da je Turska postala “klimavom” članicom Savezništva, i to zbog svojih interesa vezanih uz energetsko čvorište na europskom jugu, a i zbog svojih geopolitičkih interesa u savezništvu s Putinom u drugim sferama, te činjenica da je Putin u prethodnom razdoblju uspješno korumpirao relevantan broj aktera “iliberalne demokracije”, koji destabiliziraju i EU i NATO, dovoljno je velik problem.

U posljednje vrijeme sve se jasnije pokazuje da Milanović nastoji, u ruskom interesu, i Hrvatsku primaknuti ovom bloku besprizornih u EU i NATO-u, a igra s Čovićem i zagovor zaštite “vitalnih interesa” Hrvata u BiH, koje Bošnjaci navodno “satiru”, sjajan je alat u toj političkoj avanturi.

Dakle, nije točno da je samo Čoviću potreban ovakav protueuropski i protuatlantski Milanović, nego je takvom Milanoviću silno potreban upravo ovakav Dragan Čović.

Čović nije naivac, on zna da je racionalne pregovore s Bošnjacima prvi put uspješno minirao glasovanjem u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, 29. studenoga lani, kad je sudjelovao u Dodikovoj relativizaciji zločina genocida, on zna da je pregovore blokirao i nečuvenim govorom u Banja Luci 1. veljače ove godine, kad je svoje partnere u destrukciji BiH pozvao da čuvaju Republiku Srpsku, i da im na tom svi mogu zavidjeti. Naravno, posljednju šansu za dijalog ubija vraćanjem u politički diskurs koncepta “Trećeg entiteta” i to ne čini slučajno. Ni njemu, ni Milanoviću, a ni njihovu gospodaru Putinu, nije cilj uređivanje odnosa Hrvata i Bošnjaka, nego zaoštravanje konflikta i put prema žuđenoj fazi “ostavinske rasprave” za BiH.

Milanovićev divlji populizam

Ostavinska rasprava nad BiH sigurno nije u državnom interesu Republike Hrvatske, ali Milanović je sjajno uspio blokirati unutarnji politički život u zemlji. Istina je, iz Hrvatske dolaze i pozitivni impulsi, a amandman u Europskom parlamentu, koji su inicirala tri europarlamentarca, među njima i bivši hrvatski šef diplomacije Tonino Picula, u kojem Europski parlament poziva Europsko vijeće da se Unija pridruži američkim sankcijama prema Miloradu Dodiku i koruptivnim skupinama koje rade u korist destrukcije BiH.

Nažalost, ovakva racionalna politika ne dobiva čvrstu javnu potporu u hrvatskoj političkoj areni. Podupire je poslovično tiha liberalno demokratska teško je reći da li većina ili ipak manjina, ali je ta potpora difuzna. Lijeva politika strepi od Milanovića, prema kojem ima obveze, a nacionalistički radikali na rubu su delirija zbog Milanovićeva divljeg populizma, putinovštine i trumpave politike. Unutarnja dinamika u Hrvatskoj vrlo je čudna, Vladi se stalno otvaraju neugodne afere, koje je sve više blokiraju, a čini se da te afere i nisu baš samonikle. Pritisak desnice na koaliciju Plenkovićeva HDZ-a s manjinskim strankama, prije svega sa  SDSS-om, koja se profilirala kao konstitucionalno – patriotska stanka, sve je tvrđi, a upravo u vrijeme Milanovićeve “artiljerijske potpore” Čoviću otvorila se afera koja kompromitira i potpredsjednika Vlade iz redova manjina, Borisa Miloševića, a čini se da ta afera nije izbila bez utjecaja desnog krila vladajuće stranke, onoga kojem je bliža nacionalističko populistička politika predsjednika Milanovića, nego li  ona europska i atlantistička premijera Plenkovića.

Glavni cilj Milanovićeve politike stvaranje je kaosa u Hrvatskoj, kaosa iz kojeg bi se mogao roditi njegov politički projekt populističkog, “iliberalnog” pokreta koji bi ovladao izvršnom vlašću, a bez zaoštravanja u Bosni i Hercegovini i bez slabljenja europskoga i atlantističkog identiteta cijele regije, Milanovićev projekt nema šansi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.