Nogometu, nakon debakla Superlige, treba revolucija
Debakl ESL-a bi trebao biti poziv na buđenje kako bi se uvidjelo kako nogometu hitno treba reforma.
Dvanaest najmoćnijih nogometnih klubova Velike Britanije, Španije i Italije 18. aprila su objavili kako pokreću Europsku Superligu (ESL), novo takmičenje zatvorenog tipa. Članovi osnivači su imali zagarantirano stalno mjesto u ligi, bez obzira na nastupe i rezultate.
Objava je izazvala bijes nogometnih navijača koji su to vidjeli kao izdaju od strane 12 klubova koji su, u nastojanju da povećaju svoje prihode, izgledali da napuštaju sportske vrijednosti. Zvaničnici vlada i nogometnih tijela poručili su kako će uraditi sve kako bi ukinuli novo takmičenje.
Dva dana kasnije, ESL se raspala. Dva od 12 klubova, Chelsea i Manchester City, objavili su kako se povlače iz takmičenja, da bi ih brzo slijedila preostala četiri kluba iz engleske Premier lige. Potom su otkaz dali Atletico Madrid i Inter Milan.
Iako je projekat bio kratkog života, on predstavlja otvoreni pokušaj državnog udara na vrh ovog sporta. Decenijama su se usamljeni glasovi, koji su se borili protiv plime, upozoravali na opasnosti jačanja dominacije kapitala u odnosu na sportske vrijednosti unutar „prekrasne igre“. Debakl ESL-a bi trebao biti poziv na buđenje kako bi se uvidjelo kako nogometu hitno treba reforma.
Žanju što su sijali
Bijesno su reagirali iz UEFA-e, FIFA-e i domaćih liga na objavu formiranja lige, ali upravo su ove institucije koje su dovele do trenutne krize u ovom sportu. Oni su nadgledali nevjerovatni porast plata igrača u posljednjih 30 godina, a napuhane cijene karata i TV prava su sve više koncentrirani u džepovima nogometaša, njihovih agenata i vlasnika klubova.
Upravna tijela sporta su zadovoljno gledala kako neke od historijskih europskih klubova preuzimaju beskupulozne multinacionalne investicijske grupe, pa čak i zaljevske države. Osam od 12 superligaša je kupljeno u posljednjih 20 godina.
Uz minimalne kontrole regulatora oko toga šta nova sorta milijarderskih vlasnika radi, kao i bez prave uloge navijača u upravi klubova, osim u Njemačkoj, bilo je neizbježno da će oni tražiti načine da maksimalno uvećaju potecijalnu vrijednost svojega „vlasništva“.
Pandemija je otkrila kako ovaj sistem tjera klubove da prave ogromne dugove dok žele instant uspjeh. Od 12 osnivača nove Superlige, najmanje pola njih ima ogroman dug koji je sada nerješiv jer su prihodi od utakmica od navijača nestali sa blokadama zbog COVID-a 19.
U Italiji je Inter tražio 200 miliona dolara hitne pomoći u februaru, a Juventus do kraja juna treba da sakupi 120 miliona. U Španiji, i Barcelona i Real Madrid su u crvenom sa dugom od milijardu dolara. U Engleskoj, porodica Glazer je pretvorila Manchester United, od kluba bez duga, u klub koji je platio više od 1,3 milijarde dolara kamata i kazni otkako su preuzeli klub 2005. godine. Tottenham nosi dug od 840 miliona i uzeo je posebni niskokamatni zajam od Bank of England na vrhuncu krize korona virusa. Za ove klubove, Superliga i otimanje moći je alternativa za smanjenje apetita i postojanje sa normalnim sredstvima.
UEFA je već prepustila princip sportske borbe u korist velikih klubova zbog njihovih prijedloga za reformu Lige prvaka, objavljenu 19. aprila. Jedna od predloženih izmjena je uvođenje sistema „koeficijenta“ bodova gdje dva kluba mogu sačuvati mjesto u Ligi prvaka čak i ako u domaćoj ligi igraju lošu sezonu. Istina je da UEFA i FIFA decenijama pod ruku idu sa sve jačom oligarhijom europskog nogometa. Sada je ta oligarhija ujela ruku koja je hrani.
Transformacija zbog navijača
Reakcije protiv Superlige otkrile su snagu korijena sporta kada se svi ujedine protiv elite sporta, ali i dalje je nejasno do kada će momentum trajati kako bi se ta moć iskoristila za dublje promjene.
Ideja o navijačkom vlasništvu klubova je brzo dobila na popularnosti, sa njemačkim primjerom koji je se smatra primjerom za uzor, a gdje su klubovi u većinskom vlasništvu navijača i niko od njih nije bio u iskušenju da se pridruži ESL-u. Vlada Velike Britanije je objavila „reviziju predvođenu navijačima“ u sportu i navodi kako će se voditi njemačkim modelom.
Vlasništvo u rukama navijača bi moglo biti dio rješenja strukturnih nogometnih nejednakosti, no ako ne bude fundamentalnog rebalansa u tome kako se raspoređuju prihodi – daleko od male grupe elitnih igrača, agenata i klubova – ogromna podjela u bogatstvu i moći između vrha i dna nogometa će se i dalje povećavati. U konačnici, Barcelona i Real Madrid su u vlasništvu navijača, ali to nije spriječilo njihove predsjednike od učešća u superligaškom fijasku.
Ograničenja plata igrača, garantirano izdvajanje prihoda za omladinske pogone i poštenija distribucija prihoda od TV prenosa za sve lige (i za ženski nogomet) pomoglo bi značajno u kreiranju balansa u sportu, sa poštenijim i nepredvidivim sportskim takmičenjem. Cijene karata i TV prijenosa trebaju imati demokratski input od navijača koji su oni koji daju novac iz svojih džepova za prihode. Novac od sponzora treba odbiti kada dolazi od kockarskih firmi i drugih predatorskih kapitalističkih tijela.
Ne bi trebalo biti iznenađujuće da su ove promjene blisko povezane sa vrstom raspodjele bogatstva i moći koja je općenito potrebna u europskoj ekonomiji i društvu. Nogomet, u konačnici, je ni više ni manje nego ogledalo europske socioekonomske stvarnosti: oni na vrhu se sve više liče na oligarhe, dok se oni na dnu bore da održe glavu iznad vode.
Zaustavljanje Superlige treba biti samo početak. Trenutne nogometne vlasti su dio problema i jedini se trenutno predstavljaju kao rješenje blokade velike 12-orke u pokušaju da im otmu krunu. Revolucija sporta predvođena navijačima je potrebna kako bi se utvrđeni red u nogometu srušio u potpunosti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.