Zaštita novinara nužna je koliko i bolje novinarstvo

Primjeri nasilja nad predstavnicima medija nedavno u Zagrebu samo su jedan od statističkih pokazatelja koji govore da je agresivno pražnjenje društvenih frustracija od sve brojnijih i raznovrsnijih slojeva globalnog društva u posljednjih desetak godina u dramatičnom porastu.

Opće je, također, poznato da napadi na predstavnike medija u najtragičnijim slučajevima završavaju ubistvima; da su u većini slučajeva uzroci nasilja isproducirani socijalnim, etničkim i ideološko-političkim stanjima u društvu kojem nasilnici pripadaju; da je pravda, osobito u slučajevima s ideološko-političkom pozadinom, prespora ili nedostižna.

Razlike među zemljama u tome nema: od Amerike i Evropske unije, preko Gvatemale, Burundija, Bjelorusije i Venecule, do Balkana. Visokorazvijene zemlje Zapada i zemlje s manje etablitanim demokratskim i kulturološkim standardima pate od istog sindroma – sindroma masovne frustracije globalnom nepravdom, s jedne strane, i građanske nemoći da se išta od globalnih trendova promijeni, s druge strane.

Na sramotu ‘demokratskog Zapada’

U nemoći da se na bilo koji način osvete nacionalnim i lokalnim vođama o kojima brinu cijeli kordoni tjelesnih stražara, a pogotovo u nemoći da se osvete vodećim kreatorima globalnih procesa koji obične smrtnike i čine nesretnima – isfrustrirani slojevi globalne zajednice se “prazne” na najmanje zaštićenim javnim djelatnicima, na predstavnicima medija. Javna i privatna imovina je, također, na udaru, jer u naletu svakog bijesa nečija kičma mora stradati. Zapad od toga ne da nije izuzet, Zapad predvodi.

U čak 23 države članice Evropske unije samo tokom 2020. godine na razne načine je napadnuto 908 novinara i drugih medijskih djelatnika. Tokom raznih legalnih protesta i drugih građanskih okupljanja u tim zemljama, čak 175 novinara, fotoreportera i kamermana je bilo meta napada. Više od 73 posto novinarki u zemljama s formalno najvišim demokratskim standardima doživjelo je neki od oblika nasilja putem interneta. U zemljama Evropske unije godišnje je u prosjeku ubijen jedan novinar, a većina ubistava počinjena je u posljednjih šest godina.

Podaci su ovo Evropske komisije, koja u najnovijem izvještaju o ovoj tematici zaključuje da je opća kriza uzrokovana bolešću COVID-19 dodatno otežala rad uposlenika u medijima, jer su većini smanjeni prihodi, a mnogima je ograničen i pristup mjestima događaja. Osobito su ugroženi samozaposleni novinari na web portalima, privatnim novinama i magazinima te na manjim privatnim radio i TV stanicama.

Pozitivni primjeri Nizozemske i Švedske

Kako bi se taj trend preokrenuo, Evropska komisija, u svojstvu najviše izvršne vlasti Evropske unije, predlože mjere i preporuke državama članicama, “u cilju povećanja zaštite, sigurnosti i jačanja materijalnog i društvenog položaja novinara”.

U preporukama, koje su u fazi završnog oblikovanja pred raspravu na Evropskom parlamentu i Vijeću Evropske unije, Evropska komisija predlaže cijeli paket konkretnih mjera, od jačanja materijalne baze neovisnih medija i finansiranja stručnotehničke medijske razmjene, do osnivanje neovisnih nacionalnih tijela za podršku novinarima, u okviru kojih će biti dostupne telefonske linije za pomoć, pravne savjete i psihološku podršku te otvaranje skloništa za novinarke, novinare i druge medijske uposlenike suočene s prijetnjama.

Kao pozitivne prakse spominje se Italija, u kojoj je nedavno osnovan Koordinacijski centar za prevenciju i istraživanje uzroka nasilja nad novinarima. U Nizozemskoj su državno odvjetništvo, policija, Društvo glavnih urednika i Udruženje novinara sklopili protokol za prevenciju i suzbijanje prijetnji, nasilja i napada na novinare. Švedska je uspostavila nacionalne kontaktne ćelije i dodijelila dodatne ljudske i financijske resurse za pomoć novinarima i efikasniju istragu krivičnih djela nastala iz mržnje.

Informacije su javno dobro

Države članice su pozvane da poboljšaju sistem razmjene informacija i ojačaju mjere zaštite medijskih radnika tokom izvještavanja sa demonstracija. Zahtijeva se pouzdana sigurnost na internetu, a posebna briga će se posvetiti zaštiti ženske populacije u medijima, smatra Evropska komisija.

“Od država članica tražimo da preduzmu odlučne mjere kako bi Evropska unija postala sigurnije mjesto za novinare”, izjavila je nedavno predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen. U govoru o stanju Unije u septembru kazala je, međutim, da je Evropska unija među najsigurnijim oazama za medije te podsjetila da su “informacije javno dobro, koje ničim ne smije biti ugroženo”. Tada je najavila i “brze mjere za suštinski bolju zaštititu svih onih koji, uz velike vlastite rizike, osiguravaju transparentnost u svakoj sferi javnog života”.

Razlog zabrinutosti, po ocjeni Von der Leyen, kontinuirani je porast broja prijetnji i napada na medijske radnike u zemljama Unije, uključujući porast smrtnih ishoda, što potvrđuje da ni Unija više nije “među najsigurnijim oazama za novinare”. Okruženje u kojem novinari rade, smatra Von der Leyen, narušeno je svakojakim vrstama zastrašivanja i pritisaka na novinare, pa “Unija mora biti prva koja će pronaći recepte za efikasniju zaštititu novinara”, poručuje predsjednica Evropske komisije, zagovarajući inicijativu o kojoj će se uskoro raspravljati na institucionalnom nivou.

Zaštita slobode i pluralizma medija

Potpredsjednica za evropske vrijednosti i transparentnost Vera Jourova tim povodom je izjavila “da u demokratskim pluralnim društvima nijedan novinar ne bi smio izgubiti život ili zadobiti ozljede zbog posla koji obavlja… Moramo podržati i štititi novinare na sve načine jer se ovdje ne radi samo o slobodi javne riječi, već o nezamjenjivoj okosnici demokratije i slobode u svakoj zemlji.” Jourova, također, naglašava da je tokom pandemije postalo jasnije nego ikada koliko je uloga novinara važna za informiranje javnosti te da “javna tijela u zemljama članicama moraju hitno učiniti više kako bi svi uposlenici u medijima, ma gdje radili, mogli sigurnije obavljati svoj posao”.

U akciju podizanja svijesti o ozbiljnosti ovog problema uključio se i evropski komesar za unutarnje tržište Thierry Breton, koji smatra da su “sloboda i pluralizam medija središnje vrijednosti Unije, koje moraju biti aktivno branjene u svim porama evropskih društava, i moraju biti odbranjene…”

Nema dileme da s tehnološkim progresom i razvojem medijske industrije evoluira i arsenal prijetnji s kojima se medijski djelatnici suočavaju već danas i s kojima će se suočavati sutra. Verbalne prijetnje sa političkih govornica, upiranje kažiprstom u neposlušne, zastara sudskih postupaka, politički dirigirane presude… sve su to s protokom vremena sve manje opasnosti po medije i njihove uposlenike. Prijetnje putem interneta i “nasilje iz mase”, kao nedavno u Zagrebu, nove su realnosti globalnog svijeta, bez obzira na ekonomske, demokratske ili kulturološke domete pojedinih zemalja.

S kojom su namjerom ‘neki’ bili na ulici

Oba ova fenomena su u svojevrsnom međusobnom odnosu: nasilju iz mase internet je digitalni poligon za traženje uzora i uvježbavanje, kao što je internetu nasilje iz mase ogledalo njegove masovnosti i (zlo)upotrebe. Botovi (softverski roboti i inteligentni softverski agenti) neusporedivo su danas manja prijetnja po fizičku sigurnost novinara nego što su to živi nasilnici prikrivenih identiteta na internetu ili oni s kapuljačama na ulici.

Isfrustrirani vlastitim inferiornostima ili unesrećeni globalnom nepravdom i kataklizmičkim globalnim procesima, ti živi nasilnici postaju, bez ikakve dvojbe, sve homogenija globalna armija neovisno o adresi formalnog bivstvovanja, naciji ili svjetonazoru. Na demonstracijama u Austriji, Francuskoj, Nizozemskoj, Australiji, Hrvatskoj… vijorile su se zastave raznih nacija, vjera i kultura. Ali, niko pouzdano ne može znati ko je zaista s kojom namjerom tog dana bio na ulici.

Zataškavanjem takvih činjenica kao i bilo kakvim izgovorima u korist COVID-diktature, ispolitiziranog javnog zdravstva i pandemijskog marketinga novinari i njihovi mediji najdirektnije doprinose stvaranju dirigovane javnosti i fingiranih “istina”, što je potencijalno veoma opasna igra vatrom sa nesagledivim posljedicama. U takvoj vrsti propagande sudjeluje većina glavnih globalnih medija uključujući i one s formalno najvećom evropskom reputacijom.

Marginaliziranje onih koji misle drugačije

Podjednako je opanso i medijski linč svake antivakserske inicijative, bila ona iskazana na ulici, dolazi li od medicinske struke, ili iz naučnoistraživačkih instituta. Antivakserski pokreti, bez obzira da li su njihovi motivi zdravstvene, kulturološke, vjerske ili osobne naravi, kao i svakojaki nesretnici diljem svijeta (koji jesu u većini žrtva ili kolateralna šteta beskrupulozne neoliberalne profitomanije i nepravedne globalizacije) neosnovano se medijski trpaju u istu košaru s desno-radikalnim pokretima, kriminalnim klanovima i ostalim negativcima koji javna okupljanja i koriste upravo za sebične interese.

Marginaliziranje onih koji misle drugačije od matriciranih stavova “zvaničnih institucija” nije tekovina zapadnog žurnalizma, kojoj je potrebna odbrana i zaštita evropskih institucija. Bolja zaštita novinara je nužna isto onoliko koliko je nužno i bolje novinarstvo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.