Bajram nade: I islam je krenuo iz samoizolacije

Svima nam je u ovih posljednjih par mjeseci barem u jednom trenutku postalo jasno da prolazimo kroz jednu monumentalnu krizu. Sigurno smo sebi postavljali teška i egzistencijalna pitanja, a najteže je ono – hoće li ovo proći i kako će biti poslije? Šta ako neće proći i kakav će naš život izgledati sa virusom čudnog imena i još čudnijih karakteristika?

Život svakog društva, civilizacije ili jedne historijske epohe se na neki način odvija u balansiranju između pojedinačnog i grupnog, odnosno individualnog i kolektivnog. Upravo je ova dimenzija, po mom viđenju, došla pred najveći izazov pojavom pandemije COVID-19. Svi smo zapravo vidjeli koliko jesmo ili nismo društvena bića.

Sa svih strana smo slušali izjave i zabrinjavajuće prognoze: “Više ništa neće biti isto kao prije!” Bilo je i onih koji su ovu pandemiju označili novom epohalnom prekretnicom po kojoj će se vrijeme računati prije i poslije korona virusa SARS-CoV-2.

‘Isti, samo još gori svijet’

Hladan tuš na ove proklamacije početkom maja bila je konstatacija francuskog noveliste Michela Houellebecqa, koga njegovi ljubitelji smatraju modernim prorokom nihilizma i indivudualizma, a koji je rekao kako vjeruje da će svijet nakon korona virusa ostati isti – samo još gori!

“Nećemo se probuditi nakon izolacije u jednom novom svijetu. Bit će isti, samo još malo gori”, kazao je Houellebeck.

Malo realniju sliku svijeta ponudio je turski nobelovac Orhan Pamuk, koji posljednjih nekoliko godina radi upravo na romanu o kugi – Noći kuge (Veba Geceleri). U autorskom tekstu za New York Times, pišući o čemu nas veliki romani o kugama uče,  napominje kako je kroz historiju književnost koja je tretirala kuge ukazivala na intenzitet patnje, na strah od smrti, na metafizičku strepnju, osjećaj opasnosti, strah od zatvorenosti, te kako su sva ta mentalna stanja utjecala na ljude i kakve su posljedice imali po društva.

Koliko su u pravu bili ova dvojica romanopisaca najbolje nam govori pohlepa i korupcija čije smo primjere gledali kako u našim državama tako i na globalnom planu, a sve u borbi da preživimo!?

Ipak, glavna dimenzija ove krize je bila i ostala odnos individualnog i kolektivnog. A ona se opet najbolje pokazala u domenu vjerskog, odnosno religijskog kao njene organizirane forme. Prazna svetišta, hramovi, crkve i džamije odjednom su nam svima saopćili da Bog ima i postoji i mimo tih sakralnih prostora, štaviše, da je čak prisutniji u intimi i duhovnom preispitivanju svakoga pojedinca, ma koji vjerski svjetonazor slijedio.

Post je intiman čin

Vidjeli smo koliko su vjernici svih vjera bili potrešeni mjerama izolacije i nemogućnošću učestvovanja u zajedničkim molitvama. Bilo je otvorenih kršenja higijenskih i izolacijskih pravila, a u nekim dijelovima svijeta vlasti su bile nemoćne da spriječe okupljanje ljudi, pa su vjerski skupovi i objekti postali najveći klasteri širenja zaraze.

U ovakvoj situaciji muslimani su ušli u mjesec posta ramazan koji je ove godine počeo 24. aprila i završio se 23. maja. Muslimani poste od nastupa zore do zalaska sunca pri tome se ustežući od svake hrane i pića ili drugih tjelesnih uživanja.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

S druge strane, ramazan je ispunjen duhovnim sadržajima koji su većinom kolektivni po karakteru: od zajedničkih molitvi u džamijama, do zajedničkog recitiranja i čitanja Kur'ana, do zajedničkih iftara, noćnih molitvi, zajedničkih obilježavanja odabranih noći itd. Sve ove dimenzije su ovog ramazana 1441. godine po Hidžri morale biti suspendirane i po tome će on ostati upamćen.

Međutim, jedna druga dimenzija duhovne discipline je postala naglašenija, ona koja se može činiti samo i isključivo individualno. Prevashodno je to post – čovjek ne može skupno postiti, post je izuzetno intiman čin i ne može ga se nikome dokazati. Post se ne može odglumiti kao što se u posljednje vrijeme vjera prečesto glumi i naprasno javno manifestira.

Upravo zbog te posebne intime post, prema učenju islama, ima posebno mjesto i nagradu kod Boga. I još jedan oblik pobožnosti je naglašen u doba korone, a vezan je i za ramazan. Zapravo to je sada često korišteni termin – samoizolacija. Na arapskom jeziku se to kaže i'tikaf i označava povlačenje u osamu tokom mjeseca ramazana, najčešće tokom njegove posljednje trećine.

Koliko smo spremni za izmijenjeni svijet

I doista se čini da se prakticiranje vjere u doba pandemije pretvorilo u jedan duži i'tikaf – u jednu samoizolaciju od kolektivnog i odlazak u intimu duhovnog baš onakav kakav je čak i prije islama prakticirao poslanik Muhammed na brdu Nur pored Mekke kada mu se i javio Božiji glasnik i kada je zapravo otpočela njegova misija. Islam je zapravo krenuo iz samoizolacije!

Jedno istraživanje koje je ovih dana sproveo američki centar Pew Research govori kako je korona virus ojačao individualnu vjeru kod Amerikanaca, ali je također ozbiljno ugrozio posjećenost crkava u ovoj zemlji. Prema navodima grupe Barna, evangeličkog istraživačkog centra, strahuje se da bi jedna od pet crkava – odnosno jedna od tri glavne – mogle bi zauvijek biti zatvorene u narednih 18 mjeseci. Sasvim je opravdano upitati hoće li se slična stvar desiti i kod muslimana sa džamijama.

Stoga ovaj Bajram dočekujemo upravo u zabrinutosti i opterećeni teškim i egzistencijalnim pitanjima.

I kao što je Bajram simbolični izlazak iz samoizolacije u svijet, možda je ovo najbolji test da ispitamo koliko smo se mi promijenili, nabolje ili nagore, i koliko li smo spremni koračati tim izmijenjenim svijetom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera