Ukrajina sebi postaje najveća prijetnja

Politička i paramilitarna organizacija Desni sektor najavila je 'novu fazu ukrajinske revolucije' (Reuters)

Piše: Boris Varga

Politički i ekonomski destabilizovana četrdesetmilionska Ukrajina, kojoj je unutrašnja kriza najveća opasnost, veći je problem za Evropsku uniju nego za Rusiju.

Politička i paramilitarna ukrajinska ultranacionalistička organizacija Desni sektor početkom ove nedelje organizovala je miting u centru Kijeva i tražila raspisivanje referenduma o poverenju vlastima. Javno nezadovoljan političkom situacijom u zemlji, lider te organizacije Dmitro Jaroš najavio je “novu fazu ukrajinske revolucije”.

Osim ostavki u strukturama izvršne vlasti, Desni sektor traži da se poništi mirovni sporazum iz Minska, proglasi opšte ratno stanje na istoku Ukrajine i legalizuju dobrovoljački odredi. Napeti odnosi sa Desnim sektorom traju više meseci, zbog odbijanja njihovih pojedinih delova paravojnih jedinica da se integrišu u regularnu ukrajinsku armiju, kao i zbog učešća njihovih pojedinaca u kriminalnim aktivnostima.

Dodatnu napetost izazvali su sukobi pre dve nedelje u gradu Mukačevo, u pograničnoj zoni sa EU-om, između predstavnika Desnog sektora i ukrajinske milicije, gde su poginule najmanje tri osobe, a više njih je ranjeno.

Za vreme parlamentarnih izbora u oktobru 2014. ratni komandanti raznih dobrovoljačkih jedinica ušli su u poslaničke klupe.

Takva situacija otvorila je dodatna pitanja: da li Kijev kontroliše dobrovoljačke odrede povezane sa organizovanim kriminalom i mogu li oni da utiču na političku i bezbednosnu situaciju u Ukrajini? 

Iako se ukrajinska politička scena raspadom Janukovičeve stranke Partije regiona i njegovim bekstvom u Rusiju značajno promenila, pre svega nestajanjem skoro izbalansirane polarizacije u Kijevu na “ukrajinske patriotske” i “proruske” političke snage, nestabilnost sada dolazi iz drugih izvora. Za vreme parlamentarnih izbora u oktobru 2014. godine, ratni komandanti raznih dobrovoljačkih jedinica (Ajdar, Azov, Donbas, Desni sektor) ušli su u poslaničke klupe i moglo bi se reći da je time na neki način militarizovana ukrajinska politička scena.

Dobrovoljci i tajkuni

Iako mirovni sporazum iz Minska predviđa potpuno rasformiranje samostalnih dobrovoljačkih jedinica, Desni sektor nije u potpunosti pristao da se integriše u regularne ukrajinske snage. Takva situacija stvorila je opasnost od nekontrolisanih naoružanih grupa, koji se, poput pojedinaca iz jedinice Ajdar, navodno bave kriminalom i čine razne vrste zločina.

Sa druge strane, pojedini ukrajinski tajkuni, nakon pada Viktora Janukoviča, odigrali su ključnu ulogu u odbrani suvereniteta Ukrajine, ali bi vremenom upravo oni mogli postati izvor podela i unutarpolitičkih, pa i oružanih sukoba. Kontrola “privatnih vojski” od ukrajinskih tajkuna predstavlja potencijalnu opasnost, ne samo zbog novog jačanja uticaja oligarha u ukrajinskoj politici, već prilično heterogena slika ukrajinskih branilaca, pod određenim uslovima, može da se okrene i protiv samog Kijeva.

Ukrajinski biznismen-oligarh Igor Kolomojski bio je u martu 2014. godine, uoči aneksije Krima i pobune na istoku, imenovan na mesto gubernatora Dnjipropetrovske oblasti, a bila je ključna njegova uloga u stvaranju i finansiranju dobrovoljačkih odreda koji su ratovali protiv separatista na istoku Ukrajine i koji su sprečili proširenje ratnih dejstava prema Dnjipropetrovsku, pa, na nekin način, i prema drugim regionima.

Godinu kasnije, nakon što je u martu 2015. godine država preuzela kontrolu nad aktivima najveće ukrajinske naftne i gasne kompanije Ukrnafta, koju su do tada vodili akcionari iz poslovnih krugova Kolomojskog, dolazi do napetih odnosa između njega i izvršne vlasti, nakon čega je predsednik Petro Porošenko potpisao ukaz o njegovoj smeni sa pozicije gubernatora.

U novim političkim uslovima ‘posle Majdana’ ukrajinski tajkuni pokušavaju pozicionirati ili zadržati svoj dosadašnji status.

Promene u Ukrnafti, ali i u drugim energetskim preduzećima, bili su praćeni bučnim skandalima, u kojima su učestvovala naoružana lica povezana sa Kolomojskim. To samo svedoči o tome da se u novim političkim uslovima “posle Majdana” ukrajinski tajkuni pokušavaju pozicionirati ili zadržati svoj dosadašnji status, stoga neće biti jednostavno da se izvrši i deoligarhizacija ukrajinske privrede.

Problem posledica koje nastaju nakon odbrane od secesionizma bio je viđen tokom devedesetih godina na Kavkazu, kada su, za vreme ratnih sukoba sa separatističkim krajevima u Gruziji i Azerbejdžanu, vojne i paravojne strukture bile ključne za izvršavanje državnih udara i političkih pritisaka. Iza svih tih državnih vojnih prevrata, svakako, videla se ruka Moskve. Ta opasnost može da preti i Ukrajini.

Ratni bumerang – državni udari

Početkom devedesetih, uz pribaltičke zemlje, Gruzija je zauzela najkritičniji stav prema Moskvi i postsovjetskim integracijama, a novoizabrani predsednik Zviad Gamsahurdija nije pristao da potpiše sporazum o ulasku Gruzije u Zajednicu nezavisnih država (organizacija koja je labava naslednica bivšeg SSSR-a), zbog južnoosetijske krize i indirektnog učešća Rusije u njoj.

Gruzijska vojna organizacija Mhedrioni optužila je Gamsahurdiju da je uzurpirao vlast. Početkom 1992. godine Mhedrioni je učestovala u vojnom udaru, u kome je smenjen Gamsahurdija, a za predsednika je kasnije izabran Eduard Ševarnadze, poznat po proruskoj orijentaciji.

Početkom devedesetih ratni sukobi u Nagorno Karabahu negativno su uticali i na tranziciju Azerbejdžana. Prvi predsednik te države Ajaz Mutalibov pod vojnim pritiskom dao je ostavku zbog ratnih gubitaka u Nagorno Karabahu. Drugi predsednik Azerbejdžana Abulfaz Elčibej smenjen je putem vojnog puča u junu 1993. godine, a na vlast je tada došao bivši visoki funkcioner azerbejdžanskog KGB-a Gejdar Alijev.

Za poslednjih godinu dana na Donbasu je poginulo više od 8.000 ljudi sa ukrajinske strane.

Ne mora se ići tako daleko. Jedinica za specijalne operacije u Srbiji 2000. godine podržala je “petooktobarsku revoluciju”. Nakon toga ta jedinica je prešla u ravan organizovanog kriminala i politike, da bi u martu 2003. godine nekolicina najviših oficira JSO-a učestvovala u ubistvu premijera Zorana Đinđića i u značajnoj meri poremetila tok tranzicije Srbije.

Ljudske žrtve sukoba na istoku i humanitarna kriza raseljenih jedan je od najvećih problema Ukrajine. Početkom juna predsednik Ukrajine izjavio je da je od početka konflikta, za poslednjih godinu dana, na Donbasu poginulo više od 8.000 ljudi – više od 6.000 civila i skoro 2.000 vojnika – sa ukrajinske strane. Iz ranijih izveštaja poznato je da je skoro milion civila interno raseljeno na teritoriji Ukrajine, a više od pola miliona izbeglica napustilo je državu.

Već sada je vidljivo da niko od velikih sila neće direktno da “gine” za Ukrajinu. Stoga mobilizacija, frustracije gubljenjem teritorije i veoma manipulativna ruska propaganda dodatno mogu uticati na povećanje radikalno nacionalističkog raspoloženja u ukrajinskom društvu. To su uslovi kada “ranjeno” društvo može samo sebi da bude velika pretnja. U zabrinjavajućim okolnostima uspona ekstremne desnice u Evropi, dodatno jačanje tvrdih i militantnih nacionalističkih stavova u Ukrajini neće mnogo uticati na poboljšanje njenog međunarodnog imidža. Sliku o Ukrajini u kojoj je na vlasti “kijevska hunta” i “odredi neonacista” upravo veoma aktivno i izopačeno u svet plasiraju ruski mediji.

Rusija protiv ukrajinske demokratije

I, na kraju, najosetljivija stvar zbog koje su i pokrenuti masovni protesti pre dve godine protiv Janukoviča jeste ukrajinska demokratija. Teorija o demokratizaciji uglednih autora Linca i Stepana govori o tome da je skoro nemoguće uspostaviti demokratiju u državi gde neki važniji akter ulaže znatnija sredstva da stvori nedemokratski režim, pribegne nasilju ili stranoj intervenciji da bi se otcepio od države. Glavni takav akter na ukrajinskom terenu u ovom slučaju je Rusija.

Ukoliko Ukrajina fokusira svoje političke i bezbednosne kapacitete na borbu protiv separatizma, postoji veliki rizik da će u tom procesu značajno stradati i demokratija, odnosno vladavina prava, građanske slobode, sloboda govora… Pomalo međunarodno defakto prihvaćena aneksija Krima, nestabilan mir na istoku države i priželjkivanje unutrašnjih podela i sukoba u Ukrajini mogloo bi da predstavlja geopolitičku pobedu Moskve u ukrajinskom konfliktu. Politički i ekonomski destabilizovana četrdesetmilionska Ukrajina, kojoj je unutrašnja kriza najveća opasnost, veći je problem za EU nego za samu Rusiju.

Pred Ukrajinom su godine nesigurnog i opasnog življenja, sa veoma ranjivom demokratijom.

Jer, teško je zamisliti da se Rusija angažuje u jednom velikom i direktnom ratu sa Ukrajinom, a teritorije koje kontrolišu separatisti na istoku države ipak nisu ni blizu onoga što su ruski polittehnolozi očekivali kada su proruske pobune prošle godine počele u Harkovu, Odesi, Dnjipropetrovsku, Donjecku, Lugansku…

Na fonu napora da se “podigne” Evroazijski savez (Ruska Federacija, Belorusija, Kazahstan, Kirgizija i Jermenija), Putinova Rusija sigurno neće dozvoliti da Ukrajina postane stabilna, prosperitetna i demokratska država. Istovremeno, Moskva mora “ritualno” da pokaže postsovjetskim državama šta sve očekuje one koji odbiju saradnju sa Evroazijskim savezom i pokušaju da “prebegnu” na drugu stranu. Prema tome, pred Ukrajinom su godine nesigurnog i opasnog življenja, sa veoma ranjivom demokratijom i potpuno neizvesnom perspektivom integracije u Evropsku uniju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera