Hoće li Amerika rat u Siriji zamijeniti ratom u Iranu?

Nije poznat stvarni broj američkih vojnika u Siriji (EPA)

Najveća američka vojna baza u Siriji zauzima više od 500 hektara, ali se ne vidi s ceste.

“Kada sam je posjetio sredinom oktobra, uz uvjet da ne otkrijem njenu tačnu lokaciju, pomislio sam da me moj taksista dovezao na pogrešno mjesto”, napisao je Seth Harp u autorskom tekstu objavljenom u New Yorkeru, koji je dodao je jedino vidio nekoliko kurdskih vojnika oko barikade.

Ali, iza kontrolnog punkta i uzbrdo, ogroman logor se prostirao. Područje je ograđeno zemljanim nasipima, betonskim blokovima i bodljikavom žicom. Pista je duža od 1,3 kilometra, a tonula je ispod nivoa tla, kako bi avioni nestali kada bi sletjeli. Tu su bile i žurno izgrađene drvene zgrade, ogromni šatori, naredani transportni kontejneri, nizovi bijeli kamiona i terenskih vozila, montažnih prikolica u kojim se nalaze tuševi i toaleti, te prašnjavi sportski teren gdje su vojnici trčali oko atletske staze dok se nad pustinjom spuštala noć.

Unutar glave kapije su se nalazi vojnici, mornari, pripadnici zračnih snaga i marinci te mnogi drugi u civilnoj odjeći koji su bili naoružani pištoljima ili jurišnim puškama. Među njima je bilo i dosta žena, a svi su izgledali dobro uhranjeni, piše Harp. U kampu se nalazi telekomunikacijski toranj, a Wi-Fi je u toj bazi bio najbolji koji je kolumnista New Yorkera našao tokom vremena provedenog izvjetašavajući iz Sirije. Tu je bila i mala trgovina u kojoj se prodaju cigarete, slatkiši i grickalice, energetska pića i proteinski praškovi, te jeftini suveniri. Za 15 dolara je Harper kupio majicu na kojoj je pisalo “Syriagonia” umjesto Patagonia.

Misija u Siriji

Američka intervencija u Siriji, koja je ušla u četvrtu godinu, počela je kao mala misija specijalnih snaga, kakve Pentagon trenutno vodi u desetak zemalja. U jesen 2015, tadašnji predsjednik Barack Obama je rasporedio 50 komandosa kako bi savjetovali sirijske Kurde u njihovom ratu protiv grupe Islamska država Irak i Levant, a njegova je administracija negirala da je on prekršio obećanje da neće rasporediti “čizme na teren”.

“Već smo vodili specijalne operacije”, rekao je Obama, “a ovo je, ustvari, samo nastavak toga”. Otad, broj vojnog osoblja u zemlji je konstantno rastao, prvo na broj od 250, zatim do 500, zatim do 2.000, a postoji opravdan razlog da se smatra da je stvarna cifra dvostruko veća.

(Tokom konferencije za novinare u oktobru 2017, pješadijski general je ‘izletio’ da je taj broj 4.000).

Kongres nije odobrio vojnu akciju u Siriji, niti postoji mandat Ujedinjenih naroda koji dozvoljava upotrebu sile. Bez obzira na sve to, u protekle tri godine se misija pretvorila u nešto nalik na konvencionalni kopneni rat.

Sjedinjene Američke Države su izgradile desetak ili više baza od Manbija do to Al-Hasakaha, uključujući četiri aerodroma, a snage koje SAD podržava sada kontroliraju cijeli dio Sirije istočno od Eufrata, što je područje veličine Hrvatske. Četiri pripadnika američke vojske su poginuli u Siriji. Ali, s obzirom da Operacija nepokolebljiva odlučnost, kako Pentagon naziva svoju misiju tamo, pada pod nadležnost Združene komande za specijalne operacije (JSOC), osnovne činjenice se vode strogo povjerljivim, poput podataka o cijeni misije, broju vojnika uključenih u operaciju, gdje su raspoređeni, te se krije broj ranjenih, za koji se smatra da je značajan.

Svrha operacije

Navedena svrha operacije, koja obuhvata i zapadni Irak, jeste da se porazi ISIL. Tokom Obaminog mandata, koalicija milicija koje su predvodili Kurdi, a koju podržava SAD, poznata kao Sirijske demokratske snage (SDF) zauzela je teritorije ISIL-a tokom 2016, velikim dijelom zahvaljujući američkoj vatrenoj moći, koja je uništila položaje ISIL-a uoči napredovanja kurdske pješadije. SDF je prijestolnicu ISIL-a, Raqqu, zauzeo do zime, ali je ofanziva zaustavljena kada je Donald Trump postao predsjednik.

Trump, čija porodica ima finansijske veze sa Turskom, pokušao je udovoljiti turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoganu, koji je nasilno neprijateljski nastrojen prema etničkim manjinama, prije svega Kurdima, piše Harp.

Tri mjeseca su Trumpovi generali neuspješno pokušavali da smisle alternativni plan. Na kraju je Trump potiho znatno podržao Obaminu strategiju i povećao broj komandosa, poslao konvencionalne snage, uključujući marince, te ojačao SDF oružjem i vozilima. Raqqa je pala u ruke SDF-a u oktobru 2017, a Islamska država Irak i Levant je prestala da postoji kao teritorijalna vladavina.

Danas su američki komandosi i marinci u dolini rijeke Eufrat u Deir Ezzoru, gdje podržavaju SDF u konačnoj ofanzivi protiv posljednjih džepova teritorije ISIL-a u Siriji. U međuvremenu je Assadov režim, oslobođen nužde da se samostalno bori protiv ISIL-a, na granici da porazi preostale sunitske pobunjenike u Idlibu. Turska je i dalje divlja karta, ali nekada pretrpana mapa bojnih polja se sve više podijeljena između samo dvije koalicije: alijanse Rusije, Irana i Assada, koja kontrolira dvije trećine zemlje, uključujući Damask, Halep i Homs, te SDF-a koji podržava Amerika, koji kontrolira ostatak, uključujući Raqqu. To podiže vjerovatnoću mogućnosti dogovaranja mira, s obzirom da Kurdi i predsjednik Bashar al-Assad nikada nisu proglasili rat jedni protiv drugih, a SAD i Rusija nemaju interesa da se vojno sukobljavaju.

Američki ciljevi

Dva javno objavljena američka cilja u Siriji su da se vojno porazi ISIL i da se s vlasti ukloni Assad putem neke vrste političke tranzicije. Prvi cilj je gotovo ispunjen, ali o drugom nema pregovora, prema Rusima, koji su u poziciji da diktiraju šta se dešava u Damasku. Za Trumpa ima smisla da jednostavno proglasi pobjedu nad ISIL-om i da ode, osim jedne stvari: Irana.

Osim Rusije, Iran je najviše podržavao Assadov režim od početka rata. Revolucionarna garda i Snage Quds su prevodile ogromni kontingent afganistanskih i pakistanskih plaćenika u Siriji, a s Iranom povezani Hezbollah je također stao na stranu Assadove vojske.  Većim dijelom je rat šiitske koalicije protiv sunitskih pobunjenika vođen zapadno od Eufrata, odvojeno od kurdskog rata protiv ISIL-a. Ali je dolazilo do izoliranih incidenata kada su američke snage srušile iranske dronove, ili bombaških napada šiitskih milicija, posebno oko graničnog prelaza Al-Tanf sa Irakom, gdje JSOC ima isturenu bazu kako bi blokirao iranski pristup autoputu između Bagdada i Damaska.

Proteklog marta je Trump objavio da će se američko osoblje povući iz Sirije “veoma uskoro”. U aprilu, nakon ostavke i priznavanje krivice njegovog prvog savjetnika za nacionalnu sigurnost, Michaela Flynna, te nakon otkaza njegovom nasljedniku, H. R. McMasteru, dužnost je dodijeljena Johnu R. Boltonu, nepokajničkom arhitekti Iračkog rata. Ranije ove godine je Bolton za Fox New kazao: “Naš cilj bi trebao biti promjena režima u Iranu”.

Mjesec dana nakon što se Bolton pridružio Bijeloj kući, Trumpova administracija je napustila iranski nuklearni sporazum i ponovno nametnula sankcije koje trebaju ugušiti iransku ekonomiju. Brian Hook, Boltonov pomoćnik tokom Bushove administracije, sada je Trumpov “specijalni predstavnik za Iran”.

James F. Jeffrey, diplomata koji je služio kao Bushov chargé d’affaires u Bagdadu, sada je “specijalni predstavnik za angažman u Siriji”. Šestog septembra je Jeffery objavio da je Trump pristao da na neodređen period zadrži američke snage u Siriji.

Svrgavanje režima

“Ne žuri nam se”, rekao je on. A 22. septembra je Trumpov lični advokat, Rudy Giulian, govorio na samitu o Iranskom ustanku, održanom na Manhattanu. “Ne znam kada ćemo ih svrgnuti”, rekao je on. “Moglo bi se to desiti za par dana ,mjeseci, za nekoliko godina. Ali će se to desiti”.

Bolton je 24. septembra potvrdio novinarima u New Yorku da se američke snage neće povući iz Sirije sve dok ne odu sve iranske snage, uključujući iranske “posrednike i milicije”, što bi moglo opisati niz oružanih grupa, uključujući i sam Assadov režim.

On je zatim Iran nazvao “odmetnutim režimom” te je objavio dokument Vijeća za nacionalnu sigurnost u kojem se navodi Iran kao glavni antiteroristički prioritet SAD. Državni sekretar Mike Pompeo je 28. septembra naredio evakuaciju američkog konzulata u Basri, na dalekom jugu Iraka, na osnovu upitnih tvrdnji da se to predstavništvo našlo na udaru raketne paljbe iranskih milicija.

Ovaj povratak na cirkus Iračkog rata je kulminirao 25. septembra, kada je u govoru pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda – na istom mjestu na kojem je Bush prijetio Saddamu Husseinu 2002.  – Trump kazao za Iran: “Ne možemo dozvoliti vodećem svjetskom sponzoru terorizma da posjeduje najopasnija oružja na planeti”.

Ratoborni govor iz Washingtona može biti trik kojim bi se zastrašio Teheran, proračunati potez kojim bi se Trumpova nepredvidljiva priroda pretvorila u stratešku prednost. Ali se čini da su Iranci spremni da odgovore na isti način.

Iranski odgovor

Prvog oktobra je Iran ispalio niz balističkih raketa preko Iraka i pogodio ciljeve ISIL-a u Deir Ezzoru, nedaleko od američkih snaga. To je bila odmazda za teroristički napad na iransku vojnu paradu, ali nakon toga je Boltonov kolega, Ali Shamkhani, izdao saopćenje SAD-u: “John Bolton je kazao da vas trebamo ozbiljno shvatiti. Zapovjednik naših zračno-svemirskih snaga vas je ozbiljno shvatio i gađao raketama položaje udaljene tri milje od vas”.

Sličan incident bi mogao dati Boltonu i drugim izgovor da uvjere Trumpa da pokrene kampanju bombardiranja iranskih vojnih infrastruktura. Ako Trump napadne Iran, američke snage bi bile uključene u bliskoistočnu ratnu zonu koja bi se prostirala na četiri susjedne zemlje: Siriju, Irak, Iran i Afganistan, protežući se duže od 3.057 kilometara od Damaska do Kabula (a da ne govorimo o Jemenu, Somaliji, Libiji i Nigeru).

Moj domaćin u bazi u Siriji, srdačni zvaničnik State Departmenta, odveo me je u kantinu gdje se na meniju nude pizze, hamburgeri te pohovana piletina. “Nema bijega”, kazao je, gledajući na ekran televizora na kojem je Trump držao govor.

Uzeli smo našu hranu za ponijeti i jeli smo u konferencijskoj sali sa zidovima od šperploče na kojem su okačene table za pisanje, američka zastava, te satelitske mape Raqqe sa ključnim objektima naglašenim zelenom bojom. Većina našeg razgovora je bila nezvanična, ali se on uglavnom držao zvaničnog stava, u koji su dodati najsvježije antiiranske stavke.

Pritisnuo sam ga po pitanju legalnosti američke misije. Status usvojen nakon 11.09. 2001, koji je pružio pravnu osnovu za niz intervencija u Afganistanu, Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi, nategnuto omogućava dejstvo u Siriji, jer ISIL nije postojao 2011. i tehnički je neprijatelj Al-Kaide.

Legalnost u Siriji

Vlada će zagovarati njegovu primjenu jer su te dvije grupe toliko slične u svojim ideologijama, ali uz izostanak novog zakona Kongresa, na kojem pravom osnovu se mogu oružane snage suočiti s Iranom? On je kazao nešto o tome kako je neprijatelj tvog neprijatelja tvoj prijatelj, što je zbunjujuće. Zar se šiitski Iran, vječni neprijatelj sunitski džihadističkih grupa, ne bori također protiv ISIL-a? On se nasmijao i vratio se na to kako Amerika ima nekoliko ciljeva u Siriji, gdje je glavni cilj poraz ISIL-a.

Nedaleko od glavne kapije baze sam upoznao pet vojnika iz Nacionalne garde Mississippija. Njihov zadatak je “ogledalom” provjeravaju nadolazeća vozila, da vide da li ispod nalaze bombe te da provjere dokumente vozača.

Sjedili su ispod kamuflažne mreže, naoružani, ali bez metka u cijevi. Par narednika imena Jackson i Johnson, u identičnim marama obmotanim oko glave, jeli su Pringles. Drugi narednik po imenu Munoz, te mladi vojnik imena Ngo su pili sokove, pušili cigarete te pljuvali na tlo. Narednik koji je zapovijedao, visoki bijelac čije ime na uniformi je bio sakriveno pancirom, kazao mi je da pripadaju 115-oj oklopnom borbenom timu, te da služe devetomjesečnu turu u sklopu podrške Operaciji nepokolebljiva odlučnost. Nikada nisu prošli dalje od žice i priznali su da im je prilično dosadno. Pitao sam ih kako provode vrijeme.

“Uglavnom pratimo šta je novo na YouTubeu”, rekao je Jackson.

Pitao sam ga da li mu je čudno što je u Siriji.

“Znalo mi se desiti da na neki način zaboravim gdje se zapravo nalazim”, rekao je Jones. “Mogao bi biti ovdje ili u Kuvajtu ili biti na obuci u Teksasu ili Mississippiju, ali sve izgleda isto i djeluje isto. Iste zgrade, isti ljudi, ista vozila, ista oprema”.

“Jedina razlika je vrijeme”, rekao je Jackson.

“Ali, ponekad”, dodao je Jones”, “probudio bih se ujutro i pomislio ‘O, s***, ja sam u Siriji'”.

Izvor: Agencije