Volonteri kupuju karte za prevoz izbjeglica

U odsustvu brige i humanijeg stava mađarskih vlasti prema izbjeglicama, gotovo sva pomoć neophodna tim ljudima u rukama je volontera, koji ne pristaju da budu samo nijemi promatrači.

„Beg od ratova, terora, neizvesnosti. Hiljadama kilometara. U Mađarskoj su samo u prolazu. Sve što im je potrebno jesu hrana, voda, odjeća, mesto za odmor i malo pažnje“, izvještava iz Budimpešte Nebojša Grabež.

„Nikad nisam bio u ratu i mislim da niko ne može zamisliti kako to izgleda. Ali ovo je moj lični rat. Sve ovo se dešava tu, u Evropskoj uniji, gdje je sve u redu. Ali vlade nisu zainteresovane da pomognu ovim ljudima“, kaže Michael iz Austrije, jedan od volontera u Mađarskoj.

Zato, dodaje, to moraju da učine ljudi dobre volje. Živi u Austriji, ali često je na poljanama oko kampa Roszke, čim napuni svoja kola novim količinama ćebadi i higijenskog materijala.

Među brojnim strancima tu je i Jan iz Češke. Nije mogao mirno i skrštenih ruku da posmatra ovu nepravdu.

„Mađarska ima svoju autonomiju i pravo da rješava stvari onako kako ona smatra da treba. Ja ovdje jesam stranac, ali smatram da je naša dužnost da, prije svega, budemo ljudi. Političari rade najbolje što znaju, a najbolje što ja mogu jeste da budem tu i da pomognem.”

Umijeće političara najjasnije se ogleda u policijskim akcijama grupisanja izbjeglica i njihovog sprovođenja u kampove, postavljanju žičanih ograda i dovođenju vojske na granicu, kako bi se spriječili dalji prelasci.

„Zašto daju toliko novca za policiju, a ni jedan cent za ove ljude? Ako je na volonterima da oni prežive, onda za mene nema dileme trebam li biti tu“, kaže Michael iz Austrije.

Karte za vozove

Jedni dolaze, drugi odlaze. Svi sa istim ciljem – što prije do željezničke stanice Keleti u Budimpešti, kako bi se ukrcali u neki od vozova za Austriju, a posebno za Njemačku.

„ Kolikogod da im je važna medicinska pomoć, piće, hrana, odeća, obuća…, ovi ljudi se najviše raduju onome što im pružaju volonteri upravo na ovom mestu – kartama za vozove koji ih odvoze dalje iz Mađarske“, javlja Grabež.

Dorothy Atol je članica volonterskog udruženja koje putem društvenih mreža prikuplja donacije za prevoz izbjeglica.

Nakon prijema informacije o broju potencijalnih putnika, ukucava kodove, podiže karte i uručuje ih onima koji bi da napuste ovu zemlju.

„Veoma mi je žao i tužna sam kada vidim kako se moja zemlja i Vlada odnose prema njima. Zato se iskreno nadam da im kupovinom karata pomažem da dođu na očekivano bolje mjesto i sigurniji život. Većina njih dolazi iz Sirije i Afganistana. Obje zemlje pate zbog dugotrajnog rata.”

Bijeg od granata i ubijanja, a potom višesedmično putovanje i pješačenje kroz nekoliko zemalja, mnogima su donijeli željeni cilj – početak novog života na mirnijem i bogatijem Zapadu.

Stotine hiljada njih još to očekuje. Vozova ima dovoljno, ali ne i političke volje.

Izvor: Al Jazeera