Peštalić: Ideja genocida nije umrla

Prioritet je obezbijediti bolje uslove povratnicima, kaže Peštalić (Al Jazeera)
Prioritet je obezbijediti bolje uslove povratnicima, kaže Peštalić (Al Jazeera)

Piše: Selma Milovanović

Damir efendija Peštalić glavni je imam u Srebrenici, ali i suprug, otac dvoje djece i aktivan učesnik u javnom životu grada u koji je doselio 2003. 

Peštalić je čovjek koji, osim u funkciji vjerskog dužnosnika, živi s narodom i u narodu. Posjećuje kako bošnjačke, tako i srpske kafiće u gradu, a u vrijeme kada zamjenjuje vjeroučitelja u lokalnoj školi, zna se desiti i da djeca pravoslavne vjeroispovjesti pristustvuju njegovim časovima.
 
Kako se u Srebrenici većina egzistencijalnih i drugih  problema s kojim se građani susreću vezuje uz politiku, Peštalić za Al Jazeeru govori o političkim pritiscima, životu povratnika, negiranju genocida i borbi za bolju budućnost novih generacija, te inspiraciji koju mu daju majke Srebrenice.
 
Al Jazeera: Možete li uporediti život u današnjoj Srebrenici s onim od prije desetak godina?
 
Peštalić: Ja se sjećam Srebrenice kada sam došao 2003. sa svojom suprugom, Srebrenice koja nije imala uličnu rasvjetu, koja je imala samo pet ili šest stanovnika, prosječne dobi od 70 godina. Družio sam se s jednim dječakom od 11 godina, a moja supruga je imala prijateljicu od 12 godina.
 
To je bio jedan pust grad. Hoteli i privatne  kuće bile su pune Srba kojima su Radovan Karadžić i Ratko Mladić ‘poklonili’ Srebrenicu.
Prioritet je obezbijediti uslove, da ljude zaposlimo i zadržimo ovo što imamo. Da pokušamo napraviti mogućnost da i drugi ljudi koji žele doći da rade, mogu raditi.
Danas u Srebrenici imamo već 50 visoko obrazovanih momaka i djevojaka, imamo mnogo više povratnika, mnogo bolju sigurnosnu situaciju. 
 
To je veliki uspjeh, s obzirom na to da je sve učinjeno na plećima ljudi koji su se vratili. To treba zadržati. 
 
Dosad se na Srebreničane gledalo kao na neke ljude kojima treba kila brašna, litra ulja, a ustvari to je bilo pogrešno. Ima, naravno, porodica kojima treba pomoći, ali prioritet je obezbijediti uslove, da ljude zaposlimo i zadržimo ovo što imamo. Da pokušamo napraviti mogućnost da i drugi ljudi koji žele doći da rade, mogu raditi.
 
Al Jazeera: Šta je kočnica napretka u Srebrenici?
 
Peštalić: Kočnica je sistem. Uvijek imamo opstrukcije od srpskih političkih lidera koji i danas, nakon 17 godina genocida, ne žele da ga priznaju i samim tim njihov je interes da se u Srebrenicu ne vraćaju ljudi, a posebno imaju interes da ovo što se vratilo dovedu u situaciju da moraju ponovno otići. 
 
Jedino kroz taj sistem možemo obezbijediti ulaganja i posao za sve ljude koji žive u Srebrenici. 
 
Ako pogledamo period do danas, to su bili jako teški uslovi. Svi ljudi koji su došli u Srebrenicu pokušali da formiraju svoje porodice, prihvatili neki javni posao, bili su na neki način na medijskim i svim drugim udarima. Puno se pričalo o pronevjerama, kružilo je dosta poluinformacija, dosta laži, veliki je to bio teret. 
 
Imamo osjećaj da je ovo što nam se dešava oko zakona – da na lokalnim izborima može samo glasati onaj ko ima ličnu kartu u Srebrenici – neko dobro u tom zlu. Malo smo i mi počeli mijenjati svijest. Uviđamo gdje smo pogriješili, pokušavamo to ispraviti i da u budućnosti Srebrenicu napravimo mjestom koje će biti dobro za život.
 
Ako smo imali u Federaciji zakone koji su omogućavali ljudima da ostanu u Federaciji, a nisu ih stimulisali da se vraćaju, sada se ti zakoni ispravljaju. Naše izbjeglice koje su živjele u Federaciji imale su sva moguća prava i mogli su da ostvaruju ta prava samo ako imaju ličnu kartu u Federaciji. Samim tim vi ste eliminisali mogućnost povratka. Danas, ako vi kažete da ta izbjeglica u Federaciji može ostvarivati ta prava, a da ima ličnu kartu u Srebrenici, to je već pokazatelj da mijenjamo svijest i pristup. 
 
To će omogućiti da se neke osnovne stvari promijene. Mogućnost povratka ljudi daje neku nadu da će se drugačije pristupati Srebrenici – sistemski, planski, na način da ljude zadržimo i vratimo u Srebrenicu.
 
Al Jazeera: Kakav je odnos prema povratnicima i koliko je realno govoriti o daljnjem povratku 17 godina nakon genocida?
 
Peštalić: Najosnovniji problem je psihička barijera. Tako olahko shvatamo taj povratak. Uopšte ne razmišljamo da je Srebrenica mjesto gdje je počinjen genocid i da se u svijetu nije desilo da se na takva mjesta vraćaju ljudi. Zamislite da treba da se vrati majka koja je izgubila pet sinova. Treba pristupiti tome ozbiljno i savjesno. Imam osjećaj da smo mi kao narod tako olahko pričali o tome, prozivali te ljude, u smislu da oni nemaju dovoljno patriotizma, da se ne vraćaju. 
Mi trebamo popraviti  odnos s tim ljudima i pokušati im pomoći. 
 
Kada se vratite ovamo, vi nailazite na jedan problem koji se zove Republika Srpska. Dakle, ponovno se vraćate u isti entitet koji je počinio genocid 1995. godine, u iste strukture, samo sa različitim ljudima. 
Najteži moment u mom životu poslije rata i agresije bio je kad je moja mala krenula u školu. Upisuje na svesku predmete i pita, ‘Babo, a šta pišem ovdje – jezik, koji ću?’ A ja joj kažem ‘srpski’. To boli.
Nemoralno je tražiti od ljudi, pogotovo od majki, da se vraćaju u takvu sredinu i taj sistem koji je njihovu djecu poubijao. Imate sigurno 50 posto majki koje nikada nisu došle u Srebrenicu. 
Postoje i porodice koje nikad ne izlaze iz kuće, a žive u Federaciji BiH ili inostranstvu. 
 
Kasnije, problemi se gomilaju. Vi u Srebrenici imate problem zdravstva, školstva, sudstva.
 
Al Jazeera: Spomenuli ste školstvo. Kakav je odnos školstva prema genocidu i na koji način se učenicima prenosi historija od 1992. do 1995?
 
Peštalić: Zamislite da djeca nakon 17 godina genocida u Srebrenici uče po planu i programu Republike Srpske. Nezamislivo je da žrtve genocida uče srpski jezik, srpsku istoriju.
 
Djeca uče da se u Srebrenici desio otadžbinski rat i da je Srebrenica oslobođena. Bošnjačka djeca imaju velike probleme, jer ne žele da to uče, pa dobijaju loše ocjene. Tako je i sa srpskim jezikom i ostalom grupom nacionalnih predmeta.
 
Ove godine imamo otprilike pola srpske i pola bošnjačke djece u školi. Roditelji su stavili problem na sto. Onda smo napravili kompromis – ne želimo da pravimo dvije škole pod istim krovom. Prihvatili smo da pedagoški zavodi Tuzlanskog kantona i Banjaluke naprave zajedničku jezgru tih predmeta. To smo pokrenuli na polugodištu ove godine i obećali su da će to do početka sljedeće školske godine biti u funkciji. To je nešto što se zove osnovno ljudsko pravo i ništa što bi bilo nauštrb nekoga drugog.
 
Mi smatramo i cijenimo da svako ima pravo na svoje, nemamo ništa protiv da djeca srpske nacionalnosti uče srpski jezik, ali smatramo da i mi trebamo učiti svoj.
 
Najteži moment u mom životu poslije rata i agresije bio je kad je moja mala krenula u školu. Upisuje na svesku predmete i pita, ‘Babo, a šta pišem ovdje – jezik, koji ću?’ A ja joj kažem ‘srpski’. To boli. Ne bih poželio ni da neko srpsko ili hrvatsko dijete piše ‘bosanski’ ako to ne želi. 
 
Sad je moja mala dobila pohvalnicu za odličan uspjeh i na njoj je slika Petra Petrovića Njegoša, zato što se škola tako zove. Kao roditelj, ako to ne uokvirim, moje dijete će se osjećati loše. Ako to uokvirim, ja to ne mogu da gledam. To je ono što smo mi kazali da trebamo promijeniti. Da budemo ljudi pa da kažemo: Hajdemo je zvati O.Š. Srebrenica ili, naprimjer, Srđan Aleksić, što je jedan od prijedloga.
 
Najveći problem i jesu naša djeca. Kada govorim o Srebrenici mislim i na probleme u općinama Bratunac, Zvornik, Vlasenica, Žepa. Nemamo kvalitetnih kurseva, koledža. Radićemo na tome kada budemo imali uslove.
Vi živite u jednoj Srebrenici u kojoj se svakog momenta možda može desiti genocid. Organizacije koje su počinile genocid danas obilježavaju te ratne zločince, danas postoje četnički ravnogorski pokreti.
Najvažnije je da smo mi tu. Puno je tu odricanja. Najveća bi tragedija bila kada bi ljudi koji su se vratili počeli da odlaze odavde. Onda bi to bio kraj svih priča.
 
Al Jazeera: Srebreničani žive u entitetu čiji predsjednik ne priznaje genocid. Kako se to očituje u svakodnevnom životu ovog grada?
 
Peštalić: Oni koji ga poriču ne žele o tome da pričaju, a šutnja je znak odobravanja. Ne može se poreći nešto što je presuđeno i dokazano. 
 
Ono što mene zabrinjava kao čovjeka jeste da ta ideja genocida nije umrla. Ona živi, ona je tu, ona je prisutna. To je ono što zabrinjava i treba da zabrinjava svakog normalnog čovjeka.
 
Vi živite u jednoj Srebrenici u kojoj se svakog momenta možda može desiti genocid. Te organizacije koje su počinile genocid danas obilježavaju te ratne zločince, danas postoje četnički ravnogorski pokreti, oni se postrojavaju, razgovaraju i poriču genocid. 
 
Al Jazeera: U takvoj situaciji šta vas inspirira da se borite za bolju budućnost? 
 
Peštalić: Meni i svima nama koji smo u Srebrenici, osim vjere, ta snaga majke koja je izgubila djecu je presudna. Ne možete ostati ravnodušni kada vidite majku koja nema nikoga, a koja se bori za budućnost. A kad je pitate zašto, ona kaže, ‘za vašu djecu, za djecu koja se rađaju’. 
 
Kada su u pitanju Srbi, ima jedna manjina koja bi to pogledala u oči, ali ne smije.
Imate onda duhovnu instituciju Srpske pravoslavne crkve, ispred koje se, prilikom obilježavanja bilo kojeg blagdana, čuje muzika koja zagovara ubijanje, klanje, silovanje.
To se dešava u dvorištu crkve ili ispred nje. Crkva se brani time što to ne može kontrolirati. Ja sam odgovoran za ono što se dešava u džamiji i oko džamije. Ne mogu to raditi vjerski službenici i institucije koje vjeruju u Boga. 
 
Mi smo iskazali spremnost i javno napisali da smo mi kao Islamska zajednica spremni na dijalog.
Mislili smo da je neki minimalni uslov za to da oni koji neće da se očituju bar ne negiraju genocid. Ono što nas je zabrinulo je činjenica da se Srpska pravoslavna crkva nikad nije očitovala i osudila taj zločin. Nikada niko ispred njihove institucije nije došao u Potočare.
 
Nekoliko puta smo imali okrugle stolove gdje smo bili pozivani… ali nikada mi ništa nismo uradili zajedno, nikakav projekat koji bi doprinio dijalogu.
 
Kada su u pitanju lični odnosi, to postoji. Ja kao imam pokušavam biti što više mogu u javnom životu. Komuniciram sa Srbima u gradu, pijem kafu, sjedim, ulazim u srpske lokale, nemam taj problem, niti tu blokadu. Prema meni su korektni. Imam osjećaj da poštuju ono što mi radimo u Islamskoj zajednici i to me raduje. Ali me s druge strane zabrinjava da niti pop prije ovoga niti ovaj sada nikada nije u društvu s muslimanima. Nisam ga nikada vidio da pije kafu u kafani koju drži Bošnjak.
 
Kada nemate tu obostranu saradnju ili želju da se desi nešto dobro, to bude problem. Ipak mislim da će doći vrijeme kada će mlade snage preuzeti stvar u svoje ruke i kada ćemo moći normalno funkcionirati.
 
Djeca idu zajedno u školu i samim tim se druže. Vjerovatno to ne može nikada biti kao što je bilo, ali me raduje da djeca razgovaraju. 
 
Al Jazeera: Kako se u školi obilježavaju vjerski praznici?
 
Peštalić: Odnos djece je korektan, ali odnos vlasti nije. U prosvjeti, kada je Božić to je neradni dan i to je OK. I da je radni, ja ne bih dao svom djetetu da ide u školu, jer ga učim da poštuje drugog i drugačije. Ali je poražavajuća činjenica da je Bajram radni dan. U školu ne idu samo Bošnjaci i oni se pišu da su ‘opravdano odsutni’. Vi dijete od prvog razreda učite da nešto što drugi slave nije važno, da je Bajram bezveze. To su ti problemi sistema i zato smo mi pokrenuli tu peticiju između ostalog. 
 
Među djecom vi osjetite da se ona poštuju i uvažavaju. Kada ja mijenjam nastavnika vjeronauke u školi, dešava se da na vjeronauku dođu i srpska djeca. Isto tako, djeca zajednički odu i na pravoslavnu vjeronauku. Djeca su iskrena i neiskvarena, ali je negdje prisutan i negativan kućni odgoj pun predrasuda. 
 
Al Jazeera: U nekom drugom gradu, s imamom vjerovatno ne bi govorili o politici, nego o vjerskom životu i lokalnoj zajednici.
 
Peštalić: U Srebrenici o čemu god pričate, možete to ispolitizirati. Sve to što nas boli i tišti je na neki način povezano s politikom. 
 
Vjerski život u Srebrenici je ponovno povezan sa genocidom. Od 20 imama koje smo imali prije genocida, 10 imama je ubijeno 1995. godine. Od 23 džamije u i oko Srebrenice (pet u gradu), osim dvije, sve su do temelja minirane. 
 
Od 2002. kada smo obnovili Islamsku zajednicu u Srebrenici do danas obnovili smo 11 džamija, a obnova je u toku u pet džamija. Aktivirali smo islamski centar, pet vakufskih kuća, četiri gasulhane, šest džemata. 
 
Ono što je veoma bitno istaći je da svi naši imami žive tu sa svojim porodicama. To je nešto što može biti primjer i svim ostalim branšama, jer kada radite neki posao u Srebrenici trebate biti svjesni da trebate tu formirati svoju porodicu. Ja sam vjerovatno prva javna ličnost u Srebrenici koja je tu došla sa suprugom. Tada je bilo nemoguće da naše javne ličnosti to urade, pogotovo političke, jer su postojali veoma veliki pritisci. Znamo da je u to vrijeme načelnik općine išao na posao i vraćao se kroz koridor policije. 
 
Al Jazeera: Koji je vaš stav prema lokalnim izborima i činjenici da nije napravljena iznimka kao ranije, da Srebreničani koji žive u Federaciji BiH mogu glasati u Srebrenici?
 
Peštalić: Najveća provokacija koja se mogla desiti je oduzeti pravo žrtvi genocida da nema mogućnost glasati za grad u kojem je izgubila svoje sinove. Ako je roditelj izgubio djecu i porodicu – a oni, naravno, nemaju pravo glasa jer su ubijeni – pa ako oduzmete pravo tome ko je ostao živ, to je najveća provokacija, mislim, 21. stoljeća. 
 
To je jedan potez koji je nizak i nemoralan i o kojem će vjerovatno istorija da piše.
 
Od 1995. godine pa do danas međunarodna zajednica nas je u dobroj mjeri uljuljala. Sve vrijeme je govorila da je to naše, svetinja, nešto što se ne smije dirati. Naravno, zakone su usvajali oni koji su išli u kontrasmjeru žrtava.
Mi smo prije imali 15.000 glasača u Srebrenici, a ta brojka je spala na 2.000.
 
Naravno da će biti provokacija od strane vlasti RS-a. To su njihove metode, načini zastrašivanja ljudi. Našoj djeci koja idu od kuće do kuće da animiraju ljude da glasaju prijete nekim hapšenjima. Isto kao što privode naše ljude koji su se vratili u Srebrenicu pod navodima da su počinili neki ratni zločin. To su metode koje se i  konstantno provode, a sve u cilju da se što manje ljudi vrati ili, ustvari, da se povratnici prepadnu, izgube nadu i da se tako očisti prostor. 
Ako vi ne napravite uslove ljudima da slobodno žive, da uživaju u životu, da radite sve da oni ne ostanu ako su se vratili, onda je to naravno nastavak etničkog čišćenja. 
Ali mi smo preživjeli i težih momenata, a ne može biti težih od 95. godine i okolnosti u kojima je živjela Srebrenica od ‘92. do ‘95. godine, kada su ljudi umirali od gripe i zubobolje. Ovi naši problemi su naravno teški, ali nisu neizdrživi. U toj našoj borbi i nadi da ćemo Srebrenici vratiti život nikada nećemo prestati. S Božijom pomoći, nadati se je da će rezultati doći.
 
Sve to možemo staviti pod etničko čišćenje. Ako vi ne napravite uslove ljudima da slobodno žive, da uživaju u životu, da radite sve da oni ne ostanu ako su se vratili, onda je to, naravno, nastavak etničkog čišćenja. 
 
Mi moramo biti svjesni toga i naravno moramo znati odgovoriti na to. U dobroj mjeri nećemo moći sami, ali se nadamo, ipak, da će osjećaj prema svemu tome doći na neki nivo kad je u pitanju naša politika i međunarodna zajednica da se takav scenario ipak neće desiti. 
 
Al Jazeera: Kakvu ulogu igraju politički lideri FBiH i međunarodna zajednica u suzbijanju provokacija?
 
Peštalić: Samo dvije godine nakon genocida Srebreničani su izrazili želju za povratkom. Godina 1998. je bila godina kada su otvorili granice i dali mogućnost svim žrtvama genocida da odu u strane zemlje. Tada smo izgubili 10.000 onih koji su otišli u dijasporu. Preostalih 10.000 imalo je priliku da se dobro snađe u Federaciji. Tek onda međunarodna zajednica otvara priču o mogućnosti povratka u Srebrenicu. To je jedan plan na koji smo mi tako nasjeli. 
 
Što se tiče Federacije, trebamo ispraviti zakone koji su smetali da se ljudi vraćaju. Kad je u pitanju druga strana, nemamo tu šta diskutovati. Ne možemo mi očekivati da Milorad Dodik radi na tome da se mi vratimo ovamo.
Standarde koje smo mi postavili za povratnike su vrlo niski. Povratnik podrazumijeva kuću ‘pet sa pet’, jednu kravu, eventualno frezu. Ali ako smo mu dali frezu, onda ćemo ga prozivati tri mjeseca na televiziji da li ju je prodao ili nije. Takav povratak je nemoguć. 
 
Povratnik treba da ima najbolju kuću, posao, najveću platu, najbolje auto – to je povratak, a ne da se ljudi gledaju kroz lupu. 
 
Pričamo o 17 godina poslije, ali nikad nije kasno. Ne smijemo dozvoliti da su uslovi u Federaciji bolji nego ovdje. Moramo napraviti takvu situaciju da su uslovi u manjem bh. entitetu bolji za Bošnjake nego u Federaciji, kako bi ljudi dolazili ovdje da formiraju svoje porodice. 
 
Djeca nemaju mogućnost da treniraju košarku, odbojku, nema sportskog centra… nemamo pekare u gradu! To su sve nevjerovatne stvari, ali su činjenice. Zato što se radilo sistemski na tome da toga ne bude. 
 
Izvor: Al Jazeera

Povezane

Fondacija Filmom za mir stvara videoarhiv genocida sa 10.000 izjava, koji će budućim generacijama širom svijeta prenijeti sjećanja o stradanjima u Srebrenici.

03 Jul 2012

Zemlje širom svijeta usvojile su rezoluciju kojom se osuđuje zločin nad Bošnjacima Srebrenice, u BiH bez saglasnosti.

29 Jun 2012
Više iz rubrike Svijet
POPULARNO