‘Novi Tesla’ u misiji razvoja nauke

Soljačić je postao poznat zahvaljujući razvoju koncepta bezičnog prijenosa energije na sobnoj udaljenosti (Ustupljeno Al Jazeeri)
Soljačić je postao poznat zahvaljujući razvoju koncepta bezičnog prijenosa energije na sobnoj udaljenosti (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Tomislav Šoštarić

Hrvatski znanstvenik Marin Soljačić, profesor fizike na prestižnom američkom institutu Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Bostonu, inače rođeni Zagrepčanin, utemeljio je zakladu “Soljacic Prize for Gifted Croatian Children”.

Cilj zaklade je poticanje i pomoć nadarenim hrvatskim učenicima i studentima koji se zanimaju za znanstveni rad i imaju ambiciju profesionalno se posvetiti karijeri u znanstvenim istraživanjima.

Soljačić, jedan od najuspješnijih hrvatskih znanstvenika mlađe generacije, time je postao prvi hrvatski znanstvenik koji je osnovao takvu vrstu zaklade, a utemeljio ju je novcem koji mu je pripao kao jednom od dobitnika američke nagrade “Blavatnik Awards for Young Scientists”, koje se dodjeljuje najboljim znanstvenicima mlađima od 42 godine.

“Nagrada Blavatnik, koja iznosi 250.000 dolara, uručena mi je 15. rujna. Odlučio sam dio nagrade uložiti za financiranje zaklade mladim talentiranim hrvatskim studentima. Detalje o kriterijima dodjele sredstava, funkcioniranja i slično momentalno razrađujem”, rekao je Soljačić za Al Jazeeru.

Dodatni motiv filantropija

Ovaj 40-godišnji fizičar smatra da je bitno poticati mlade znanstvenike u razvoju njihove karijere, a dodatna motivacija u osnivanju zaklade mu je osobna vjera u poseban oblik filantropije koji je, kako kaže, vrlo raširen u SAD-u i Izraelu, zemljama u kojima ima iskustvo življenja, dok u Hrvatskoj, ističe, nije.

“Radi se o obliku filantropije gdje se nagrade, stipendije, građevinski objekti i slični darovi donatora zovu po onome tko je dao novac za dotične. Primjer toga je Nobelova nagrada, a i ja sam osobno u svojoj karijeri imao puno benefita od takovih nagrada, uključujući i Blavatnik nagradu”, kaže Soljačić.

Prema njemu, riječ je o funkcioniranju jednog modela po kojem se prikupljaju značajnija sredstva u te svrhe.

“Razlog što se meni posebno sviđa ova vrsta filantropije koju sam naveo je to što u jednom trenu postane pitanje kulture, pa čak i prestiža da bogatiji ljudi, u svakom društvu, daju takve donacije. To bitno povećava ukupne iznose koji se daju u takve svrhe. Pročitao sam da se u SAD-u oko 1 posto BDP-a ‘okrene’ na takav način”, objašnjava Soljačić.

Bežični prijenos energije

Iako u Hrvatskoj nije nikada radio, a slabo je, kako kaže, upoznat i s modelom obrazovanja u Hrvatskoj da bi ga mogao komparirati s onim koji funkcionira, primjerice u SAD-u, smatra da bi hrvatskom društvu dobro došla rasprava o ovom obliku filantropije, jer smatra da postoje financijski jaki pojedinci koji bi ga mogli poticati, a na korist hrvatske znanosti koja u svjetskoj znanstvenoj zajednici ima vrlo dobru reputaciju.

“Često mi se dogodi da mi ljudi kažu kako su impresionirani koliko su uspješnih znanstvenika hrvatskog podrijetla sreli, s obzirom da je Hrvatska tako mala zemlja”, svjedoči Soljačić.

Smatra da su znanstvenici, kao i sportaši, svojevrsni veleposlanici svojih zemalja u svijetu, koji mogu kvalitetom svoga rada i znanstvenim uspjesima, osim svojem vlastitom ugledu, bitno pridonijeti i ugledu zemlje iz koje dolaze.

Soljačić je u Hrvatskoj, ali i diljem svijeta, postao poznat prije nekoliko godina, zahvaljujući razvoju koncepta bežičnog prijenosa energije na sobnoj udaljenosti (WiTricity), koji bi primjenu imao u, primjerice, bežičnom punjenju mobitela.

Dok se i dalje radi na razvoju i daljnjoj praktičnoj primjeni tog koncepta, zbog kojeg je Soljačić u američkim medijima nazvan “novi Tesla”, paralelno traju i druga istraživanja na području nanofotonike i, posebno, polju primjene u konverziji energije, što su primarna područja njegovog rada.   

Limit napretku ljudska mašta

Nanofotonika je potpolje nanotehnologije koje se bavi fotonima, odnosno svjetlošću. U smislu aplikacija, kaže Soljačić, tu su zanimljivi laseri, LED tehnologija, sunčane ćelije, optički kablovi i slično.

“U nanofotonici kreiramo materijale koji su struktuirani na skalama manjim od valne duljine svjetlosti, što znači da svjetlost ne može ‘razlučiti’ nanostrukturu. Svjetlosti se ‘čini’ kao da se nalazi u uniformnim sustavima, ali u kojima su zakoni fizike bitno promijenjeni”, objašnjava Soljačić.

Pritom naglašava da je riječ o pristupu čiji će se golemi potencijali praktične primjene tek otkrivati, kao i njeni tehnološki okviri.

“S dizajnom nanostrukture možemo, prema tome, mijenjati zakone fizike, barem što se svjetlosti tiče, skoro po volji. Znači, to je jedan izuzetno moćan pristup, gdje je najveći limit napretku naša mašta, ali  također i naše mogućnosti fabrikacije željenih nanostruktura”, zaključuje Soljačić.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike TEHNOLOGIJA
POPULARNO