Nekad se pamte i veliki porazi
Piše: Zoran Čutura
Pobjednici pišu povijest – nije to ništa novo, ni naročito pametno. Poraženi u toj povijesti ostaju evidentirani samo kao dekor za pobjednike. A vrlo često razmišljam o tome koliko je to nepravedno, takvo postavljanje stvari. Možda je problem u razlici između kolektivne i individualne memorije – vjerujte mi da svaki sportaš itekeko pamti velike poraze. Čak i bolje nego velike pobjede.
Uzmimo, na primjer, poraz reprezentacije bivše Jugoslavije u polufinalu Svjetskog prvenstva 1986. godine u Španjolskoj, poraz od Sovjeta u produžetku nakon vodstva od devet poena razlike pedesetak sekundi prije kraja. Tri “trice” – Arvidas Sabonis, Valerij Tihonenko, Valdis Valters – i ode tekma u produžetak. Pa nije li to vrijedno upamtiti? Ili, na primjer, poraz Cibone od Zadra u trećoj utakmici finala doigravanja na svom parketu iste te godine, nakon što je Zadrov bek Petar Popović ubacio (mislim) 35 poena u drugom poluvremenu i produžetku.
Dok god sportaš ne doživi veliki poraz, neće znati cijeniti ni velike pobjede… Tako to ide – uvijek i u svemu treba postojati balans.
Cijela je zadarska košarka destljećima živjela od sjećanja na tu utakmicu, generacije i generacije klinaca su se opredjeljivale za košarku upravo zbog nje (to sam saznao puno kasnije), a ja sam se budio u morama, sav u znoju kad bi mi nepozvana ušla u snove. Različitost percepcije istog događaja. No, dok god sportaš ne doživi veliki poraz, neće znati cijeniti ni velike pobjede. Dok ne pogledaš loš film, nećeš znati cijeniti dobar. Tako to ide – uvijek i u svemu treba postojati balans.
Dug, nadam se ne i dosadan, uvod napisao sam na račun netom završenog Svjetskog prvenstva – kupa. Svi će se baviti pobjednicima – Amerikancima, Srbima, Francuzima, pa i Litavcima, koji su u zonu medalja ušli bez jedinog ozbiljnog organizatora igre, Mantasa Kalnietisa, a malo tko će se baviti gubitnicima. Uz dužno poštovanje spomenutim pobjednicima – Amerikancima, s mladom i šarenom selekcijom, nitko nije bio ni do koljena; Srbi su tijekom turnira našli kemiju i momčadski duh, dižući se kako je turnir odmicao; Francuzi su pokazali da i su i bez Tonyja Parkera košarkaška velesila, predstavljajući na najvećoj sceni neka nova imena; a Litavci su… Litavci su uvijek Litavci, mala nacija velikog košarkaškog srca – malo bih poremetio pravila igre i pozabavio bih se gubitnicima. Među kojima je, naravno, i Hrvatska.
U sportu nema ‘moranja’
Najveći luzeri su, naravno, ispali domaćini i organizatori – Španjolci. Otpali su porazom od Francuza u četvrtfinalu, iako su “morali” igrati finale s Amerikancima. U sportu nema “moranja”, u sportu nije ništa zajamčeno. Španjolci su iskazali onu staru boljku, aroganciju, bahatost, dogodilo im se isto ono što im se dogodilo i 2007. godine, kad su organizirali Eurobasket i ostali bez zlata. Samo što su ovaj put ostali i bez medalje.
I dalje smatram – ponekad sam stvarno tvrdoglav – da bi Španjolska napravila ozbiljne probleme Amerima u nesuđenoj finalnoj utakmici. E, da im je nekako bilo preskočiti ove ostale utakmice i ući direktno u finale. Ali, ne ide… Ostali ih nisu htjeli samo ispratiti u finale, drznuli su se čak i ozbiljno igrati protiv njih. Sad bi to već moglo prerasti u nekakav sindrom domaćeg parketa, “prokletstvo organizacije velikih natjecanja”. Velika španjolska generacija će se razići bez fanfara, izbornik Juan Anronio Orenga ostao je izgubljen među igračkim veličinama, kojima (još) nije dorastao, a oni moraju krenuti manje-više ispočetka. Neugodno.
Nemanja Bjelica je mogao biti u najboljoj petorci natjecanja i siguran sam da nitko ništa ne bi prigovorio izboru.
Uz bok njima svrstao bih Brazil – na papiru je to ekipa za medalju, s tri relevantna NBA centra, koji su bolja unutarnja linija i od one koju je na raspolaganju imao amerilčki izbornik Mike Krzyzewsky. No, u četvrtfinalu su naletjeli na Srbiju, Srbiju koja je taman dobila samopouzdanje prethodnom pobjedom protiv Grčke, Srbiju koja ih je pregazila s 28 poena razlike. Je li problem mentalitet, ne znam. Trebao bih biti s njima u svlačionici da tako nešto dijagnosticiram. Je li problem – a složit ćemo se oko toga da svaka utakmica ima nekoliko ključnih, prijelomnih trenutaka – promašeno zakucavanje Hilarija Nenea, koje je izbornik Ruben Magnano popratio lakonskim smiješkom i pljeskom, a nakon njega je krenula nizbrdica, ne znam.
Problem su, naravno, bile tehničke greške izazvane nervozom, koja je, pak, bila izazvana time što im je u prethodnom dijelu turnira sve išlo glatko, a sad su naletjeli na zid koji nisu očekivali, a iz uročno-posljedičnih slobodnih bacanja, Srbija je u trećoj četvrtini pobjegla na nedostižnu prednost. I je li, na kraju krajeva, problem upravo taj gospodin Magnano, koji nije ni pokušao naći rješenje za Nemanju Bjelicu na poziciju visokog krila, tvrdoglavo igrajući s dva centra, koji ga nisu uspjela spriječiti da kreira igru i za sebe, i za suigrače. Taj “mali” Bjelica, usput, mogao je biti u najboljoj petorci natjecanja i siguran sam da nitko ništa ne bi prigovorio izboru.
I tko zna imam li ja uopće pravo preispitivati taktičke odluke čovjeka koji je osvojio svjetsko srebro i olimpijsko zlato s Argentinom, dva puta pobjeđujući NBA selekcije? Imao ili nemao – isto im je. I 2010. godine na SP-u u Turskoj imali su Brazilci odličnu momčad, igrali su odličnu košarku (imali su Amerikance u šaci i izgubili su jednom loptom), a ispali su u prvoj eliminacijskoj utakmici, od Argentine. S Magnanom na klupi.
Deset minuta od mog stana
Onda idu Grci, koji ne bi ni dospjeli među luzere da nisu onako dobro odigrali skupinu. No, kasnije se ispostavilo da je ta skupina najslabija od svih i svi su iz nje odmah poispadali (Grčka, Hrvatska, Argentina, Senegal), i to uvjerljivim porazima. I oni su naletjeli na Srbiju, a kad u otvaranju nisu uspjeli doći do prednosti, kao na svim prethodnim susretima, kasnije nisu znali kako sve preokrenuti. Izbornik Fotios Katsikaris nikad nije ništa osvojio na klupskom planu.
I, jasno, u to društvo svrstavam i Hrvatsku, koja je, u odnosu na Eurobasket prošle godine, nazadovala i s četvrte pozicije u Europi skliznula je na osmu u svijetu. U konačnici je igra bila lošija od rezultata, a kako smo post festum, kad je hrvatska selekcija već bila ispala s turnira, saznali da će ta zemlja imati čast i privilegiju organizirati jednu od skupina idućeg Eurobasketa, izlučnog za Olimpijske igre u Rio de Janeiru 2016. godine, sve je ispalo dosta kaotično. Ta skupina ispada kao nekakvo dodatno breme nacionalne košarke, makar mi je drago što će se loptanje događati doslovno na deset minuta od mog stana.
Nestalo je u hrvatskoj reprezentaciji one kemije, onog jedinstva iz Slovenije, što je rezultiralo ružnim medijskim odjecima.
Zašto breme? Pa zato jer smo sad (ponovo) vidjeli da je skupina jedno, a nokaut faza nešto sasvim deseto. Mogu favoriti sve pregaziti u skupini, uz opću euforiju, a potom odmah ispasti od Finske ili Gruzije, ili bilo koje četvrtoplasirane ekipe iz one druge skupine. Nakon ovog turnira usudio bih se ustvrditi da su se odnosi između hrvatskog izbornika Jasmina Repeše i igrača potrošili, čini mi se da su pokidani konci na terenu, u prvom redu posljedica pokidanih civilizacijskih konaca – nestalo je one kemije, onog jedinstva iz Slovenije. Što je rezultiralo (i) ružnim, ali baš ružnim, medijskim odjecima.
Tvrdoglaviti se oko ostanka za Repešu bi značilo svrstavanje u red mazohista, ratovao bi i protiv novinara i protiv suda javnosti. Igrači su, zanimljivo, ostali pošteđeni, makar bi i oni morali ponijeti svoj dio odgovornosti. Repeši je ovo drugi izbornički mandat, imao je i uspona i padova, kao svijetle točke ostat će zapisani predolimpijski turnir u Ateni 2008. godine (tad je reprezentacija igrala najbolju košarku pod njim) i Eurobasket 2013, koji je značio povratak u zonu medalja nakon 19 godina. No, sve ima svoj početak, sredinu i kraj i bojim se da treba tražiti nova rješenja.
Izvor: Al Jazeera