Halil Tikveša: Dugo ćemo pjevati naše junačke pjesme, uz gusle
Bh. umjetnik je maštajući zavičaj stekao je visok status u bivšoj državi, a interpretirajući njegovu destrukciju odrekao se privilegija.

Njegova umjetnost uvijek se rađa iz nostalgične, dionizijske atmosfere zavičaja.
U prve tri decenije lirski ga interpretira u grafikama i slikama. Devedesetih, kada je u Bosni i Hercegovini bio rat, Halil Tikveša, rđuen 1935. u Šurmancima, u BiH, od novinskog materijala, od nakupina, ugaraka i ostatka zločina, pravi umjetnički omaž o barbarstvu.
Tikveša, iskren u svom radu, odmaknut od komercijalne estetike, ugledno ime jugoslovenske likovne umjetnosti druge polovine dvadesetog stoljeća, diplomirao je na Akademiji likovne umjetnosti u Beogradu 1961. Od 1976. do odlaska u penziju 2000. radio je kao profesor za predmet grafika-crtanje na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu gdje ima status profesora emeritusa. Bio je gostujući profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu od 2001. do 2010.
Samostalno je izlagao više od 120 puta. Dobitnik je 25 nagrada i priznanja.
Maštajući zavičaj stekao je visok status u bivšoj državi, a interpretirajući njegovu destrukciju odrekao se privilegija.
- Šta je zavičaj Halila Tikveše?
– Šurmanci, Međugorje, Vionica, Čitluk…, ali imam i širi zavičaj koji sam otkrivao kada sam se počeo baviti slikarstvom. To je Popovo polje, Opuzen, ušće Neretve. Neki mudrac je rekao da je zavičaj tamo gdje ti je dobro. Ja bih rekao da je zavičaj tamo gdje ti buknu emocije. Tako meni buknu kad dođem u rodni kraj, ali mi buknu i kad dođem u Beograd.
- Šta su simboli u djetinjstvu bez metafore koju vidimo u Vašim radovima? Šta je Halil Tikveša dječak zapamtio?
– Često se i ja to pitam, pošao sam u mejtef sa dvije godine, ali u tim našim knjigama nije bilo nikakvih slika, prve slike i skulpture vidio sam kada sam pošao u školu u susjedno selo Međugorje. Pored škole je bila stara katolička crkva gdje sam volio da svraćam. Bio sam opčinjen tim ambijentom. U školi sam bio urednik zidnih novina, bile su modi parole, sjećam se da sam nacrtao geografsku kartu Jugoslavije, veličine dva metra, budući da nismo imali geografsku kartu, osim u čitankama.
Još ranije, kao trogodišnjak sam sakupljao razna kamenja, veličine kokošijeg jajeta, čiji oblici su podsjećali na figure domaćih životinja. Instalacije od tih oblika prenosio bih imitirajući ispašu. Uvečer bih to moje blago spraćao u tor, a opet ujutro izvodio na pašu. Znam da sam volio saditi i njegovati cvijeće, naročito ruže, što je bilo uobičajeno za curice.
- Vratit ću se na prve decenije Vašeg rada u kojem su simboli kakve vidimo kod Max Ernsta ili Chagalla. ‘Čamac na obali’ bila je jedna od najčešće reprodukovanih, nagrađivanih u zlatnom vijeku grafike Beogradskog kruga.
– Nije tu bilo Ernsta, Chagalla da. Potkraj pedesetih kada sam slikao odnosno crtao uboge seljačke enterijere sa petrolejkom i rano ojanjenim ovcama kraj ognjišta, gdje su zbog hladnoće noćivali zajedno sa ljudima. Početkom šezdesetih otkrivam fantastične predjele Donje Neretve. Iako je taj geografski kraj bio blizu mog sela, gdje sam bio stisnut među brdima, gdje sam bio opsjednut ovcama i ognjištima, ovaj predio od Metkovića do Ušća bio je vizuelno drugačiji i fantastičniji. Brda se razmiču, pokazuje se visoko nebo, široki svijetli tok razlivene Neretve i crne katranisane lađe i trupice na svijetloj vodenoj površini.
- Kada sam gledala reprodukcije Vaših radova iz tog vremena, moram priznati da sam osjetila istu atmosferu kao i u Huminom ‘Grozdanom kikotu’. Šta ju je poticalo?
– Hamza Humo je moj dragi pjesnik. „Poticalo“ je naše zajedničko mediteransko podneblje, vrtače, vinogradi, trganje, ganga i bećarac; ekspresionizam unutrašnjeg življenja koje je strastveno i mistično. Često sam, tako reći, započinjao rad na mapi grafika od desetak listova uz tekstove iz Grozdaninog kikota, ali eto, stalno odgađam tu ideju, možda u dženetu ostvarim tu zamisao.
- Umjetnički kredo iz osnove ste izmijenili devedesetih. Kako su reagirale Vaše kolege?
– Do devedesetih neposredna stvarnost me je mimoilazila, slavio sam boga Erosa, a oko mene se klicalo bogu Tanatosu. Potresen prinudnim svjedočenjem krvave agresije na Bosnu, kao iskusni štampoman, kupujem sve moguće novine koje produkuju otrovne laži i mržnju, tekstove koji ustvari govore istinu o srpskom nacionalnom identitetu. Te fragmente iz štampe komponujem na dadaistički način u cjelinu, u obliku krsta aludirajući na krstaški rat protiv Bosne.
Na godišnju izložbu Udruženja likovnih umjetnika Srbije pozvan sam 1993. godine, bez žiriranja. Ta izložba je imala autoritet i nagradu štampanja monografije. Umjetnički savjet je računao na moje dotadašnje teme, a ja sam donio tri megakolaža sačinjena od fragmenata tadašnje štampe. Pukla je bruka. Umjetnički savjet traži da povučem radove, odlaze kod ministra kulture na savjetovanje, a on kaže, „ako ga odbijete napravit će te mu reklamu, pustite to i prešutite“. Optužili su me da sam napravio politički pamflet protiv Srbije. U Novom Sadu, gdje sam radio kao profesor na Akademiji, su se pitali „ko nam to vaspitava decu“.

Na kraju sam od pet članova žirija za nagradu dobio dva glasa, što mi je dalo vjetar u leđa da nastavim sa antiratnim angažmanom. To vrijeme, početak devedesetih, bio sam redovno prisutan na sesijama Beogradskog kruga i Centra za kulturnu dekontaminaciju kojim je rukovodila legendarna Borka Pavičević. To su bili jaki centri građanske hrabrosti i otpora protiv rata i Miloševića. U njihovoj galeriji sam u jesen 1997. izložio 17 megakolaža koji su karakterisali siloviti antiratni protest.
- Nakon rata s kolažima od dva metra došli ste u Sarajevo na Sarajevsku zimu ‘98. Kakva je reakcija bila sarajevske javnosti?
– Potkraj 1997. javio mi se direktor Sarajevske zime, Ibrahim Spahić da će doći jedno od sarajevskih pozorišta u Beograd na poziv Ateljea 212 i da će kombijem Švajcarska ambasada prevesti kulise. On me poziva da mi napravi izložbu u Sarajevu i da u povratku sa kulisa prenese i moje kolaže koji su tada još bili na blind ramovima. Tako su ti radovi stigli u Sarajevo u Umjetničku galeriju Bosne i Hercegovine, gdje sam očekivao topao doček, međutim, doček je bio mlak, takoreći ignorantski.
- ‘Način na koji Tikveša oblikuje svoj doživljaj kataklizme i polaganog uskrsnuća Stoca, sadržavaju nekoliko temeljnih, rekao bih prapočetnih paradoksa, koji počivaju u samoj srži umjetnosti’, napisao je u Danima Ivan Lovrenović 2000. nakon izložbe u ‘Preporodu’. Tada ste napravili zadnji antiratni ciklus o Hercegovini – Mostar i Stolac.
– U Mostaru sam već 1995. godine. Bio sam „impresioniran“, Mostar je, poslije Vukovara, bio najrazrušeniji grad u bivšoj državi. Pod kraj ljeta 1996. krenuo sam pravo na ostatke Starog mosta, simbola tisućoljetne kulture kod Hrvata. Imao sam blok sa pripremljenim toniranim kartonima 70×100 cm. Radio sam od jutar do mraka. Predamnom su bile apokaliptične ruševine, pravoslavne crkve, hotela „Neretve“, hotela „Ruže“, Karađozbegove džamije, Banje i Musale.
Ponovo sam došao u zimu 1997. u januaru i februaru. Kao lud sam crtao-slikao od jutra do mraka. Stari most u nekoliko varijanti. U proljeće te godine u Novom Sadu napravio sam izložbu 12 crteža pod nazivom „Pozdrav iz Mostara“. Mjesec dana kasnije, tu istu izložbu sam prenio u Beograd, a krajem ljeta u Sarajevo i Mostar, a 2000. godine u Ljubljanu.
U Sarajevu sam upoznao Rizvanbegovića koji je bio ministar kulture i Stočanin. On je već vidio moju izložbu o Mostaru i dogovorili smo se da uz njegovu podršku, tako nešto, napravim i na temu Stoca. Tako sam u drugoj polovini januara i prvoj polovini februara svakodnevno odlazio u Stolac iz Mostara i crtao prizore spaljenog grada. Uradio sam više od deset studija, slika-crteža. Bila je blaga i sunčana zima tako da su se među ogoljelim granama isticali apokaliptični prizori minulih događaja. Praveći te crteže-slike došao sam do zaklučka da klasičnim slikarskim sredstvima ne mogu uvjerljivo izraziti emotivni doživljaj. Nametnulo mi se rješenje u dokumentarnom svjedočenju. Asamblaži, objekti i instalacije pravljeni od sakupina, ugaraka i zaboravljenih dokumenata zločina umjetnički su omaž spaljenom Stocu. Izložbu o tom autentičnom barbarstvu napravio sam u Sarajevu u oktobru 2000. godine u galeriji „Preporod“. Na kraju te godine bila je anketa u “Avazu” o kulturnom događaju godine, pa su Edin Numankadić, Safet Zec i Vefik Hadžismajilović tu izložbu proglasili kulturnim događajem godine.
Sredinom juna 2002. godina izložbu sam prenio u galeriju „Klovićevi dvori“ u Zagrebu. Riječki „Novi list“ je pisao, opširno, u dva navrata, o izložbi kao svjedočanstvu o autontičnom barbarstvu koji je postao dijelom kolektivnog identiteta u Hrvatskoj i BiH.
- Na fotografiju Almina Zrne ‘Srebreničke majke’ reagovali ste i Vi i Safet Zec koristeći je u svom radu. Nije to česta pojava u umjetnosti ovdje.
– Između Zeca i Zrne je došlo tada do nekog nesporazuma a ja sam fotografiju upotrijebio u drugačijem kontekstu i to mi je vrlo značajan rad. Upotrijebio sam više tih portreta u pozadini te Srebreničanke, koja je simbol patnje, a na čijoj patnji su ličnosti u njenom okruženju, gradili svoje karijere.
- Interpretiraću riječi Đorđa Kadijevića u ‘Ninu’ povodom izložbe ‘Radovi 1993-2003’ u Beogradu 2004. napisao je da iako su radovi dokumentaristički, ne proričete budućnost, ali poručujete da nije kraj sukoba i da ta priča nije ispričana.
– Da. Jedan od značajnih srpskih intelektualaca Ivan Čolović u posljednjem Ekspresu u intervjuu upravo to kaže „da se rat nije završio već da je u jednom mijenjajućem obliku i danas aktivan na Balkanu“. Tako da ćemo, sve su prilike, još dugo pjevati naše junačke pjesme. Uz gusle!