Velikić: Nostalgija je u spomenarima i lošoj literaturi

Velikić je dva puta dobio NIN-ovu Nagradu za roman godine što je uspjelo rijetkima (Al Jazeera)

Razgovarao: Mladen Obrenović

Djela Dragana Velikića prevođena su na 15-ak stranih jezika, a za svoje romane dobio je brojne nagrade. Među njima su i dvije NIN-ove Nagrade za najbolji roman godine. Dva puta ovjenčati se tom prestižnom nagradom uspjelo je tek rijetkima. Za Al Jazeeru Velikić govori o svojim djelima, ali i aktualnom društvenom i političkom trenutku Srbije.

Za svoj jubilarni, deseti roman ponovno ste dobili prestižnu NIN-ovu Nagradu za najbolji roman godine. Uz tu nagradu, u Vašoj riznici još je puno priznanja za stvaralački rad. Osim podsjećanja na nagrade, djela koja ste objavili na maternjem i stranim jezicima, u Vašoj biografiji stoji i da ste slobodni književnik. Može li se živjeti od književnosti?

– Može, ali ne svaki dan. To je aforizam Aleksandra Baljka. Šalu na stranu, to nije pitanje odluke da li ćete živeti od pisanja, već pitanje vremena. Naime, do toga se dolazi. Rizik i cena za taj status je visoka, ali to je nebitno kada se radi o slobodnom izboru. Važnu stavku čine i prevodi na velike jezike. Pojedinačno nisu to neke cifre za lagodan život, ali kada ste prevedeni na petnaest jezika, onda uvek negde nešto kapne. Veoma mi je drago da je prošle godine moj roman Ruski prozor preveden i na arapski jezik.

Možda je neobično pitanje za ‘slobodnog književnika’, ali znači li to da imate posao, plaćene doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje ili ste na ‘burzi rada’?

– Ni jedno, ni drugo, već imam status slobodnog književnika. Grad Beograd slobodnim umetnicima uplaćuje doprinose po najnižoj stopi. Nažalost, ne čine to redovno, tako da su se veliki dugovi nakupili umetnicima, pa se pitam da nije možda skuplja dara nego mera.

U svojoj karijeri bili ste i urednik, kolumnist, diplomat. Nedostaje li Vam neki od tih poziva i biste li se mogli zamisliti da, na nekom od tih radnih mjesta, dočekate mirovinu? Ili je lakše ovako – i kad po godinama odete u mirovinu da nastavite pisati?

– Urednik i kolumnista su kompatibilne aktivnosti zanimanju književnik. Pisaću dok god sam živ, jer za mene je pisanje i pitanje fiziologije. Tako da nikada nisam želeo da u nekoj drugoj profesiji dočekam penziju. U jednom periodu svog života, punih pet godina, bio sam ambasador Državne zajednice Srbije i Crne Gore, a posle Srbije u Austriji. Bilo je veoma naporno, jer ste dvadeset i četiri časa na stand by. Ali, budući da sam poznavao Beč od ranije, budući da sam kao pisac proveo dosta vremena u tom gradu, da sam poznavao neke važne ljude, imao sam i izvesne prednosti u odnosu na karijerne diplomate.

Za roman Islednik kritičari kažu da je vrhunac Vašeg pulskog opusa, a kolega Miljenko Jergović, uz pohvale onom što i kako radite, kaže da ste tim i drugim svojim djelima ‘upisali Pulu na književnu mapu Europe’. Je li sjećanje na Pulu, na neka možda sretnija vremena u kojima su glavne uloge imali bolji ljudi, zapravo nostalgični žal za prošlošću?

– Nostalgija je u spomenarima i lošoj literaturi. Ono što sam radio u svim svojim romanima jeste uspostavljanje svakodnevica koje su prošle, dovođenja sadašnjeg životnog iskustva, da ne kažem pameti, u kontekst vremena prošlog. Pisac zapravo dekodira svet oko sebe i stvara neku svoju verziju stvarnosti koja, ukoliko je od dara i snage, može biti zanimljiva i čitaocima u vremenima koja će tek doći.

Jesu li, doista, ta prošla vremena, a govorim o postojanju Jugoslavije bila bolja od ovih koja živimo danas ili se samo sjećamo lijepih stvari, a ružne potiskujemo i trudimo se zaboraviti? I bavi li se Islednik upravo isljeđivanjem prave istine u tome omjeru lijepog i ružnog?

– Ja samo isleđujem, pre svega sebe, svoju porodicu, ljude koji su me okruživali, gradove i države u kojima sam živeo. Nisam se trudio da zaboravljam, naprotiv, pokušao sam da se prisetim okolnosti u kojima je prolazio moj život. Inače, istina nikada nije na jednom mestu, u posedu jedne osobe.

Za aktualni trenutak u kojem živimo, našu svakodnevicu znate reći da su kao trotoari – izrovani, neprohodni, zakrpljeni, prljavi. Zar je nekad bilo drugačije?

– Čitav svet ide napred. Sećam se, recimo, kako je izgledao Trst sedamdesetih godina, a kako danas. U našem slučaju, mi smo kao povodanj, pleme u prolazu, valjamo se kroz istoriju, uvek statisti u vlastitim životima, idealni da se nama vlada. I sasvim je svejedno da li su to domaći ili strani gospodari. Usled niske građanske svesti, pogodni smo za manipulaciju, jer na ovim našim prostorima nikada niko i nije tražio od nas da mislimo svojom glavom.

Je li, da nastavim tim tonom, i srpska kultura u sličnom stanju kao trotoari? I razlikuje se od kultura susjednih država, a vjerujem da poznajete kulturnu, pogotovo književnu scenu Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske?

– Trotoari su metafora u mom romanu, tačnije o njima govori pisac Aleksandar Tišma koji je epizodni lik u Isledniku. On mi je jednom rekao da bi bilo dobro da se pozabavim trotoarima, misleći na ljude koji tim trotoarima prolaze, i milione reči koje bivaju izgovorene. Eto, mislio je da bi moj spisateljski nerv mogao da se na tu temu usmeri. Nije isključeno da jednom neću napisati roman o trotoarima.

I pored sramotno malog procenta za kulturu u budžetu Srbije od 0,62 posto, kultura u Srbiji opstaje. Knjige se objavljuju, a sudeći po beogradskom Sajmu knjiga ne oskudeva se u čitaocima. Kada bi u Srbiji političari bili uspešni kao što su to pisci i vinari, ta zemlja bi bila prijatno mesto za život.

Uvijek se govori da političari izdvajaju malo novca iz proračuna za potrebe u kulturi – od lokalnih do državnih razina vlasti. Je li to posljedica činjenice da ne shvaćaju značaj kulture ili jednostavno ne znaju za druge sadržaje od onih koje im plasiraju tabloidni mediji?

– Nivo svesti je danas drugačiji. Nekada su generali i komunisitčke velmože išle makar na pozorišne premijere, jer neko im je rekao da tako treba. Danas se političari slikaju sa estradom, dođe tako izvesni pevač lakih nota iz Sarajeva, pa se naš bivši predsednik sa njim uoči izbora slika na promenadi u Knez Mihajlovoj. Posle izgubio izbore. Ne zbog pevača iz Sarajeva, već zbog genijalnih savetnika, spin doktora iz svog kabineta, koji su sada u službi nove vlasti.

Generalno, nijedan predsednik u regionu nije format Tita, koji je za intimusa imao jednog Miroslava Krležu. Ne precenjujem Tita, nije on baš bio mnogo obrazovan, posebno se nije razumeo u umetnost, u svakom pogledu nije bio od finijeg duha poput jednog Masarika. Međutim, znao je koliko je kultura važna. Uostalom, kultura je u Titovo vreme bila izvozni proizvod. Dovoljno je da podsetimo da su BITEF i BEMUS nastali i stekli svetski značaj u Titovo vreme.

Nudi li barem javni servis u Srbiji dovoljno prostora za kulturu? Hrvatska televizija je, primjerice, otvorila dodatne programe kojima često znaju dominirati kulturni sadržaji, dok ih BiH ima jako malo.

– Javni servis u Srbiji jeste oaza u odnosu na horor rialitiija koji zagađuje medijski prostor Srbije. Postoje emisije iz kulture. Druga je stvar u kojoj meri mogu da utiču i menjaju stanje na bolje u poplavi prostaštva. Ipak, još uvek opstaju.

Za sebe tvrdite da ste ‘u svom društvenom nastupu dosledan sebi’ i da je ‘životno važno biti iskren, prvenstveno pred sobom, da bi se moglo biti iskren sa drugima’. Što u tom slučaju s onima koji nisu dosljedni sebi, a pogotovo onima koji nisu iskreni i koji su svugdje oko nas, čak i na najvišim državni(čki)m dužnostima?

– S vremena na vreme napišem tekst, kontinuirano izosim svoje stavove u intervjuima, dakle, dajem prilog dekontaminiranju svakodnevice u kojoj živim. Opet krećem sa kolumnom u NIN-u.

Iskrene, stvarne kritike loših poteza vlasti gotovo je nestalo u medijima Srbije. Kritike jako malo ima i u kazališnim, književnim djelima. Zar je medijska, kulturna, društvena scena doslovno zamukla pred onim što joj se događa pred očima i koji su razlozi tom muku?

– Uvek, ali uvek i svuda je to pojedinačni čin. Dokle god u Vremenu piše i promišlja našu stvarnost jedan Teofil Pančić, nepotkupljivi analitičar svetske klase, muk u Srbiji nije zavladao. Naravno, nije Teofil jedini, ali je meni po stavovima i mentalnom habitusu najbliži.

Za prostor na kojem živimo kažete da ima ‘previše ideologije, a premalo znanja’. Koliko je u takvoj situaciji, u očitoj krizi društva, potrebno da o njoj govore/pišu i književnici i je li im to i svojevrsna obaveza?

– Obaveza svakako nije. Međutim, u prirodi književnosti je da postavlja pitanja. Pre ili kasnije, stiže se pred zabranjenu zonu. Stvar je pojedinca da li će ustuknuti, ili tablu upozorenja šutnuti nogom.

Izvor: Al Jazeera