Monografija Sarajevske filharmonije: Devet decenija bogate historije

Razgovarala: Saida Mustajbegović

Priča o jednoj od najstarijih kulturnih institucija u BiH – Sarajevskoj filharmoniji, jedinom orkestru u BiH koji stoga opslužuje i Operu i Balet, donedavno bila je smještena u dvije kutije cipela. Pripremajući se da na neki način obilježi obljetnicu postojanja – devet decenija Sarajevske filharmonije – upravo te zastrašujuće činjenice postala je svjesna i direktorica ove institucije Samra Gulamović. Pokrenula je tada inicijativu da se građa objedini dok je to još moguće. Tako je nastala monografija koja je danas predstavljena u Narodnom pozorištu u Sarajevu.

Na 290 stranica monografije ispričana je bogata historija institucije koja je tek u posljednjim decenijama stekla i zvanični status u društvu o čemu je za Al Jazeeru Balkans govorila Samra Gulanović.

• Kada ste odlučili praviti monografiju, krenuli ste sa dvije kutije materijala. I to je vas bilo poražavajuće – devet decenija Sarajevske filharmonije u svega dvije kutije od cipela.

– Tri do četiri godine i trajao je taj proces sakupljanja građe koja je potrebna za monografiju.  Raspolagali smo državnim arhivima i privatnim, novinskim člancima ali i sjećanjem savremenika. Ovo je bio zahtjevan zadatak za mene i moje saradnice. Iza nas je jedan iscrpljujući period kada je riječ o monografiji.

• Postoji kod nas jedna krilatica koja kaže „još samo godinu i stekli su se svi uvjeti da…“ Tako je i kada je riječ o Sarajevskoj filharmoniji. To je ono što čak i osobe koje iza sebe imaju šezdeset i nešto godina karijere u muzici čuli su jako mladi. U ovom slučaju riječ je o zgradi Sarajevske filharmonije koja nema svoju dvoranu.

– Kada sam postala direktorica Sarajevske filharmonije sebi sam zaista dala u zadatak neke ciljeve koji neće biti tek riječi na papiru. Već da se suštinski rješavaju problemi. A bilo je tu od nedostatka instrumenata, kadrovskih pitanja, proširenja programske koncepcije… Iskreno u ovom trenutku ostalo je otvoreno pitanje da se da još dosta radnih mjesta u orkestru i da Filharmonija napokon dobije svoju koncertnu dvoranu.

No, o ovom posljednjem mogu pričati, mogu pomoći u realizaciji toga ali suštinski ne mogu puno učiniti dok društvo ne prepozna šta je potrebno učiniti. Ili da se napravi koncert dvorana ili da se obnovi templ Bosanskog kulturnog centra.

• Dosta je „šumova“ od strane strane društva kada je riječ o Sarajevskoj filharmoniji. Kako se oni manifestuju?

– Tokom promocije monografije skoro smo se posvađali koji su to najsvjetliji trenuci Filharmonije. S druge strane, problemi su bili uvijek isti: nedostatak instrumenata, kako napuniti dvoranu publikom,  uvijek je imala finansijskih problema, ali je izostajala ta podrška društva.

Uvijek i uvijek je postojala potreba za njenim postojanjem. Ne daj Bože da se ukine Sarajevska filharmonija, vjerujte da bi se opet za tren oka mogao organizovati koncert – jer muzičari koji je čine su toliko emotivni i entuzijaste po prirodi, da bi učinili sve da zaživi simfonijska muzika.

• Sam repertoar se također mijenjao jer je specifično da je i Filharmonija prolazila kroz različita društvena uređenja. Možete li nam notama ili imenima određenih autora obojiti neke karakteristične periode?

– To je teško izdvojiti.  Obilježavale su se važne obljetnice kompozitora, stogodišnjice njihovog rođenja-smrti.  Bez obzira što je u nekim periodima bilo uticaja režimskih na rad orkestra on se uvijek vraćao toj vrhunskoj simfonijskoj klasičnoj umjetnosti. Bilo je tu raznih uticaja pa evo i u ovom periodu, koji nije najsjajniji, sami koraci koje smo napravili šireći repertoar je dragocjen. 

• Svi pričaju o krizi i da za kulturu novca nema i sami osjećate posljedicu toga. Nasuprot tome, poznavaoci prilika u Filharmoniji i oni koji su redovni u publici već decenijama kažu da zapravo da Sarajevska filharmonija je kvalitetnija sada u odnosu na prije nekoliko decenija. Kako vi gledate na takvu kritiku?

– Filharmonija nije nikada postojala kao samostalna institucija koja ima svoj status u društvu. Uvijek je bila borba. Ali ona danas ima riješen status i ima stalno zaposlene muzičare koji ako ništa za obavezu imaju da izvode klasičnu muziku. I ona nikada nije imala čak ni instrumente u svom vlasništvu. Znači nije bila materijalno osigurana kao što je danas. Nama je svaki koncert pun. I meni je drago što publika prepoznaje naš rad i što oni očekuju od nas neki rezultat, novine i bolju interpretaciju.

• Koji bi se problem sada mogao ipak akcentirati?

– Problemi su finansijske prirode. Koliko god date kulturi novca mi možemo ponuditi više. Tako da sa malo novca mi jako dobro radimo i trudimo se. Na izvoru smo novih ideja. Jako smo kreativni. Mislim da je orkestar sada na jednom visokom nivou. Nedavno je jedan koncert upravo to pokazao: osamnaest naših članova iz orkestra je nastupilo i istupilo je ispred orkestra i izvelo neko solističko djelo za svoj instrument.

I to je prepoznala publika i pohvalila.  Nadam se da Filharmonija neće stati na ovome i da ćemo prevazići sve probleme. Nadam se da ćemo dobiti nova radna mjesta i naravno koncertnu dvoranu, jer to je nešto što zaista treba.

• Dva se perioda izdvajaju najčešće u pričama o Sarajevskoj filharmoniji: vrijeme prije Drugog svjetskog rata i posljednjeg rata.

– Meni je drago da ljudi imaju uglavnom nekog ili neki koncert za koji kažu da im je poseban i da je njihov najsvjetliji trenutak. Po meni je najznačajni trenutak kada je Filharmonija osnovana.

• Sada ste radeći na monografiji također bili u prilici vidjeti u kojem periodu je bilo najteže raditi i šta je to što je specifično za to vrijeme?

– Najteže je bilo nakon prekida rada. Naprimjer nakon prekida od 1941. do 1948. godine. Valjalo je tada počinjati iznova pa okupiti ljude i vidjeti sa kime raspolažete.  Filharmonija je jedno kompleksno tijelo – čak i ako vam nedostaje jedan muzičar vi ne možete interpretirati određeno djelo. Inače, u orkestru treba da je minimalno 50 ljudi.

• Još je jedna stvar specifična za vas. Obično mi nemamo napravljene programe  i aktivnosti za cijelu godinu. Vi ste uspjeli napraviti program za 2015. godinu.

– Da, i to nije bilo uopće jednostavno.

• Kakva je saradnja u Narodnom pozorištu, jer je puno kuća pod jednim krovom?

– Dobra je. Jedino kada imamo finansijskih poteškoća da realizujemo neke programe bude malo nervoze. Ipak ne dešavaju se „tu“ samo predstave i koncerti, bude i komemoracija i drugih dešavanja. Sigurno da imamo još jednu dvoranu ponudili bi i više.

• Da li je postojala ikada ozbiljna inicijativa da se napravi dvorana ili renovira BKC?

– Gospodin Ibro Spahić je imao neki projekat izgradnje koncertne dvorane na Marijin Dvoru. Zaista ne znam šta se dogodilo i zašto se odustalo od tog projekta. Pred sami rat 1992. godine govorilo se adaptaciji dvorane BKC i opet je došao taj prokleti rat. I Filharmonija je od 1992. ili 1993. godine počela da radi u Narodnom pozorištu i tako je do danas.

Izvor: Al Jazeera