Bikavac i Živa lomača, mjesta najvećih zločina nad Bošnjacima Višegrada
Prije 31 godinu, pripadnici paravojne formacije Osvetnici natjerali su oko 70 bošnjačkih civila u kuću u Pionirskoj ulici, većinom žene i djecu, gdje su ih zaključali i zapalili.

Prije 31 godinu u Višegradu su počinjeni neki od najvećih ratnih zločina tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Zločin poznat kao Živa lomača desio se 14. juna 1992. godine kada su pripadnici paravojne formacije Osvetnici, na čelu sa najokrutnijim zločincima iz Višegrada Milanom i Sredojem Lukićem, natjerali oko 70 bošnjačkih civila u kuću Adema Omeragića, u Pionirskoj ulici u Višegradu, većinom žene i djecu, gdje su ih zaključali, a nakon toga zapalili kuću.
U kuću su ubacili granatu, te pucali na one koji su pokušali spasiti se bijegom kroz prozor. Većina žrtava je bila iz sela Koritnik gdje su po njih došli Lukić i Vasiljević i naredili im da uđu u autobuse, koji su navodno trebali ići za slobodnu teritoriju – Kladanj.
Najmlađa žrtva je imala svega dva dana.
Nezamisliv zločin
Samo dvije sedmice kasnije, 27. juna, izvršen je sličan zločin. Tada je zapaljeno 70 bošnjačkih civila u kući Mehe Aljića, u naselju Bikavac u Višegradu. O strahotama na Bikavcu je pred Haškim tribunalom svjedočila Zehra Turjačanin. Spaljivanja civila vršena su na još desetak drugih lokacija.
Za zločine u Višegradu suđeno je pred međunarodnim i sudovima u Bosni i Hercegovini. Haški tribunal je osudio Milana Lukića na doživotnu kaznu zatvora, Sredoja Lukića na dvadeset i sedam godina, te Mitra Vasiljevića na petnaest godina zatvora.
Publikacijom “Ratni zločini u Višegradu – presude” Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) je 2017. dokumentovao devet predmeta za ratne zločine počinjene u Višegradu donesenih pred Sudom BiH i Vrhovnim sudom FBiH, a kojima su osuđeni Boban Šimšić, Dragan Šekarić, Miloš Pantelić, Momir Savić, Nenad Tanasković, Novo Rajak, Oliver Krsmanović, Predrag Milisavljević, Vitomir Racković i Željko Lelek.
U martu 2020. godine, Apelaciono vijeće Suda BiH potvrdilo je presudu kojom je Radomir Šušnjar osuđen na dvadeset godina zatvora.

Potraga za žrtvama
Trenutno se pred Sudom BiH vodi postupak protiv Milomira Đuričića i Vukadina Spasojevića za zločine počinjene nad bošnjačkim stanovništvom u logoru Uzamnica 1992. i 1993. godine.
Višegrad je danas poznat kao grad ženoubica, djecoubica i kao mjesto monstruoznih zločina koje su počinili pripadnici raznih formacija Vojske Republike Srpske (VRS).
Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, na području Višegrada se traga za 467 osoba, dok su 453 osobe identifikovane.
Kako se navodi, Pionirska, Bikavac, Uzamnica, Vilina Vlas i druge lokacije govore nam dovoljno o karakteru zločina na području Višegrada. Rezultati sistematskog istrebljenja nesrpskog stanovništva danas su jasno vidljivi u gotovo jednonacionalnoj strukturi višegradske populacije.
Iz UDIK-a ističu da proces istinskog suočavanja s prošlošću nije moguć bez procesuiranja odgovornih za ratne zločine.
„Neminovan i važan korak naprijed jeste pronalazak posmrtnih ostataka ubijenih. Ovim putem apelujemo na sve nadležne institucije da imaju malo više savjesti i volje kada su u pitanju višegradske žrtve. Potrebno je ubrzati proces identifikacije osoba nestalih na području Višegrada jer porodice i trideset godina poslije čekaju na pravdu i istinu“.
UDIK je u nekoliko navrata apelovao na sve građane i građanke Višegrada koji imaju bilo kakve informacije o sudbini njihovih komšija da konačno progovore o tome kako bi se ostaci žrtava živih lomača i drugih višegradskih stratišta dostojanstveno ukopali.

Dokaz počinjenog genocida
Iz Udruženja Žena žrtva rata navode da je zločin spaljivanja živih bošnjačkih civila na Bikavcu, kao i niz drugih pojedinačnih i masovnih zločina nad Bošnjacima, dokaz počinjenog genocida nad Bošnjacima u Višegradu i Republici Bosni i Hercegovini.
„Ovaj zločin, zajedno sa ‘živom lomačom’ u Pionirskoj ulici 14. juna 1992. godine, predstavlja jedan od najstrašnjih, monstruoznih i kolosalnih ratnih zločina koji su srpske oružane formacije počinile tokom agresije i genocida u Republici Bosni i Hercegovini i jedan od najokrutnijih zločina poslije Drugogo svjetskog rata na tlu Evrope“, navode iz ovog udruženja.
Dodaju kako ono što se desilo 27. juna 1992. godine, na Bikavcu, kao i 14. juna 1992. godine u Pionirskoj ulici predstavlja klasičan primjer “žive lomače”, najokrutnijeg i najmonstruoznijeg ratnog zločina.
„Dok žrtve ovaj događaj pokušavaju sačuvati od zaborava s porukom da se zlo nikada i nikome ne ponovi, vlasti manjeg bosanskohercegovačkog entiteta i Općine Višegrad pokušavaju i danas na sve moguće načine odbaciti pravdu sakriti istinu i izbrisati pamćenje o agresiji i genocidu u Višegradi i Republici Bosni i Hercegovini. Posmrtni ostaci žrtava ni do danas nisu pronađeni i dostojno ukopani”, kazali su iz udruženja Žena žrtva rata.
Ove godine je Udruženje “Žena – žrtva rata” u saradnji sa doc. dr. Erminom Kukom izdalo Naučnu monografiju “Živa lomača – Bikavac u Višegradu (27. juni 1992)”, da bude trajan dokument i podsjetnik tog zločina.