Osnovna komponenta društva u protekla tri desetljeća su društvene mreže. Prve društvene mreže su se pojavile u posljednjoj dekadi XX stoljeća i od tog perioda doživljavaju stalni rast broja korisnika i svog utjecaja. Kvantitet im raste svake godine, a danas se smatra da više od 62 posto svjetske populacije koristi neku od poznatih društvenih mreža. Prisutna je pojava i višestrukog korištenja, odnosno većina osoba koristi nekoliko društvenih mreža.
S obzirom na činjenicu da su današnji učenici rođeni s društvenim mrežama i rastu uz njih, jasno je da one imaju ogroman utjecaj na njih. „Umrežavanja“ putem ove vrste internet usluge, koja su najčešća putem platforme, prozora ili internetske stranice, služi za povezivanje korisnika. Danas su imena nekih društvenih mreža veoma poznata te je rijetka pojava da se ne koriste. Posebno se to odnosi na mlađu populaciju, odnosno na one koji su danas učenici u školama.
Kada se vide brojčani podaci, prema kojima Facebook ima tri milijarde korisnika, a Instagram i WhatsApp po dvije milijarde korisnika mjesečno, evidentno je koliki je utjecaj mreža na današnje društvo. Videozapise YouTubea prati 2,5 milijarde, a TikTok 1,6 milijardi ljudi. U svijetu 5,4 milijarde ljudi koristi internet te postoji ogromna baza i potencijal širenja društvenih mreža i njihovog utjecaja. Na planeti živi više od osam milijardi ljudi, a broj onih koji koriste društvene mreže je veći od pet milijardi.
Zanimljivo je i da u prosjeku ljudi 2,5 sati dnevno provedu na društvenim mrežama, što je gotovo dvostruko više nego što provedu čitajući knjige (1,4 sata dnevno). Osnovna edukacija učenika je nekada išla kroz „živu riječ“ i putem udžbenika, odnosno nekih knjiga koje su služile njihovom obrazovanju. Modernizacija tehnologije i upotreba interneta je omogućila neke veoma bitne stvari u svakom obliku edukacije – od brze provjere činjenica do mogućnosti aktivne vizualizacije u nastavnom procesu.
Društvene mreže u svakom svom obliku predstavljaju „mač s dvije oštrice“. Tu treba prevashodno konstatirati kvalitet povezivanja i kvantitativnog prenosa informacija i činjenica, ali negativne stvari su zloupotreba osobnih podataka, kao i veliki potencijal širenja lažnih informacija. Evidentno je da ne postoji mogućnost da se društvene mreže „ukinu“ – one su danas sastavni dio života. Posebno se ovo odnosi na mlađu populaciju kojoj su navedene veoma bitne. Pravo pitanje je na koji način se one mogu iskoristiti u odgoju i obrazovanju.
Korisna strana društvenih mreža
Sve kvalitete društvenih mreža kao potencijalni razlozi zbog kojih bi se one koristile mogu stati u pet osnovnih kategorija. To su izgradnja veza, dijeljenje znanja, edukacija putem mreža, mogućnost istraživanja i ostajanje u kontaktu s drugima. Kada se na ovaj način promatraju, onda su one idealne za svaki oblik odgoja i obrazovanja – zadovoljavaju aspekte socijalizacije te istraživačke i kognitivne edukacije. Ono što je činjenica je da se one ne koriste tako često u spomenute svrhe te se apriori proglašavaju kao potencijalni problem u školskom sustavu.
Nije problem papir na kojem se piše knjiga, nego šta piše u toj knjizi. Na isti način bi se mogle promatrati i društvene mreže. Njih je, za razliku od knjiga i udžbenika, mnogo teže kontrolirati i napraviti recenziju. One su veoma prisutne u svakodnevnom životu. Činjenica da neka knjiga nije dobra ni adekvatna za uzrast djeteta, ne znači da djetetu treba zabraniti da uči slova. Ako mu zabranimo da zna slova, onda neće ni pročitati ništa „loše“, ali postoji nepobitna istina – dijete će svakako naučiti slova i početi čitati bez obzira na naše potencijalne „zabrane“. Slična stvar se dešava s društvenim mrežama.
Današnji apriorni stav je da društvene mreže donose dominantno negativni aspekt u odgoju i obrazovanju. Upravo iznuđena „online“ nastava u pandemiji je pokazala oba „lica“ društvenih mreža. U školskoj edukaciji korišteni su videozapisi YouTubea kao i ostali slični, ranije provjereni, nastavni sadržaji. S druge strane društvene mreže su, širenjem lažnih i neprovjerenih informacija, služile stvaranju panike i psihičkih poremećaja kod stanovnika koji su imali brojne realne probleme pojavom korona virusa. Jasno je da su tu nedostajale osnovne znanstvene spoznaje i kritički stav prema informacijama, koji se ranije trebao izgraditi.
Upravo zbog navedenog neophodno je da medijska pismenost i aktualnosti budu sastavni dio svakog nastavnog procesa i programa. „Žmirenje“ na društvene mreže i njihova potencijalna zabrana u školskom procesu izazvat će „poplavu“ nekontroliranih informacija i njihovu neadekvatnu konzumaciju. Školski sustav mora odgovoriti i na takva pitanja jer je ranije jedini „prozor u svijet“ učenicima bio školski udžbenik. Danas imaju previše „prozora“, a na odgoju i obrazovanju je da ih nauče koje od njih trebaju „otvoriti“.
Ukoliko se u učionicama napravi atmosfera permanentne komunikacije, koja bi podrazumijevala izgradnju kritičkog stava kod učenika, onda nije problem da se sadržaji s društvenih mreža koriste u edukaciji. Svakako da je veoma bitna i edukacija nastavnika koji bi, sa aspekta širine postavljenih zadataka, mogli odgovoriti na postavljene zadatke ili pitanja kod učenika. Iako potencijalno djeluje kao utopija, ovakav aspekt edukacije je veoma bitan za budućnost učenika, ali i samog društva koje zavisi od društvenih mreža.
Potpuna zabrana je pogrešna
Trenutno živimo u periodu „sociomediomanije“ koja prijeti da „poklopi“ cijelu planetu. Kako se bude širio internet, tako će se i povećavati broj korisnika „mreža“. Prošle godine je čak 266 miliona ljudi pristupilo prvi put nekoj mreži, što znači da će za maksimalno deset godina čitava planeta biti „društvenoumrežena“. Školski sustavi ne mogu zažmiriti na tu činjenicu niti to ignorirati. Posebno bi bilo pogrešno izvršiti njihovu totalnu zabranu u edukaciji.
Audiovizualni elementi i kratki sadržaji smanjuju koncentraciju kod učenika. To je jedan od većih problema koji sa sobom nose ovakvi oblici prijenosa informacija. Najveći problem je kontrola sadržaja koji se prenosi putem društvenih mreža. Ovaj sigurnosni aspekt sigurno predstavlja ogroman izazov i to ne samo za obrazovanje nego za kompletnu društvenu zajednicu.
Najidealniji scenarij nije kontrola nego samokontrola kvantiteta korištenja i sadržaja na društvenim mrežama. Da bi se to ostvarilo, nekoliko aspekata obrazovanja mora biti ostvareno. Bez kognicije, korelacije, kritičkog stava i razvoja etičkih vrijednosti ne može se očekivati da učenici imaju pozitivan osvrt i stav prema sadržaju na „mrežama“. Brojni su primjeri gdje su „mreže“ pomogle u spoznaji i edukaciji, ali se svi problemi koje nosi zajednica sa sobom „umnože“ kada na to dodamo neadekvatne sadržaje na društvenim mrežama.
Veoma negativni aspekti „mreža“ su „izazovi“ koji se na njima postavljaju. Sjetimo se izazova „zalijevanja“ hladnom vodom u kojem su učestvovale brojne poznate ličnosti. Današnji „izazovi“ na TikToku su samo razvojni nastavak takvog djelovanja. Veliki problem je što učenici nemaju spoznaju o posljedicama „izazova“. Nedavno je dominirao izazov u kojem su djeca „bacana“ na beton gdje su dobijali teške tjelesne ozljede. Ovdje se, bez obzira na društvene mreže, treba postaviti pitanje – zbog čega djeca rade ono što im potencijalno može nanijeti ozljede?
Od upotrebe interneta, a samim tim i „mreža“, nemamo mogućnost da „pobjegnemo“. Evidentno je da je na obitelji i školskom sustavu da naprave „okvir“ unutar kojeg se one mogu (is)koristiti u pozitivne svrhe. Na ovaj način one mogu biti svrsishodne u obrazovanju, a samim tim će se smanjiti njihov štetni utjecaj na (mlađu) populaciju. Ako zabranite utičnice jer neka djeca u njih guraju prste, napravit ćete problem. Djeca se moraju educirati koja je opasnost i korist električne energije jer, ako navrijeme ne steknu tu spoznaju, mogu naknadno „vidjeti utičnice“ – a tada nastaje najveća opasnost.