Za manje od dva mjeseca održat će se peti po redu parlamentarni izbori u Bugarskoj u posljednje dvije godine. Politička kriza ne jenjava jer ta zemlja, 16 godina nakon ulaska u Evropsku uniju, nije postigla evropske standarde u segmentima političkog, ekonomskog, pravosudnog odnosno sveopćeg društveno-političkog života. Iako je članica Unije postala 2007. godine, u dobrom dijelu samo je neostvareni potencijal Evropske unije u procesu širenja njenog političkog uticaja. Zajedno sa Rumunijom postala je članica EU prije svega zbog geopolitičkih i geostrateških ciljeva tog vremena.
U poređenju sa današnjom, tadašnja Evropska unija imala je viziju, širila je uticaj i imala definisan vanjskopolitički cilj, premda nikada potpuno jasno koordinirano zbog velike doze suverenog odlučivanja država članica. Međutim, ona ga je ipak veoma uspješno implementirala poučena historijom, prije svega Prvim i Drugim svjetskim ratom, te Hladnim ratom i polarizacijom svijeta na relaciji Sjedinjene Američke Države – Sovjetski savez. Padom „željezne zavjese“ i raspadom Sovjetskog saveza, te članstvom Poljske u NATO-u, nakon što je tadašnji predsjednik Rusije Boris Jeljcin dao saglasnost za članstvo nekadašnje članice Varšavskog pakta u američko-evropsku vojnu alijansu i time dozvolio da se granici sa Rusijom približi NATO. Ovo je urađeno poprilično revolucionarno, iako je bilo nezamislivo kao moguće, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.
EU zajedno sa SAD-om i NATO-om tada je imala i strategiju, koja je zbog konkretnih političkih kretanja na evropskom tlu na žalost izgubljena. U svega nekoliko decenija nestala je suština zajedništva panevropske zajednice koja uprkos vanjskopolitičkoj izgubljenosti ipak postavlja ekonomske standarde života. Međutim, svaki projekt dođe u fazu zasićenja, pa tako i ideja i projekt jedinstvene Evrope koja na autentičan način njeguje i prihvata različite pristupe života, a sve sa jednim ciljem – očuvanjem mira. Da li je taj mir ugrožen i prijeti li tom miru eskalacija rata na širim prostorima Evrope?
Tenzije na Balkanu
Od Bugarske prema zemljama nekadašnje Jugoslavije, koja je danas u javnom diskursu prepoznatljiva pod imenom Zapadni Balkan – u koji ubrajamo Srbiju, Kosovo, Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru, Albaniju, te Bosnu i Hercegovinu – osjećaju se velike tenzije. U posljednje dvije decenije niti jedna od ovih zemalja nije postigla bolje uslove za život svojih građana osim što su iškolovali generacije kvalitetnih radnika koji su svoj bolji život ostvarili na njemačkom, odnosno evropskom tržištu.
Gotovo svaka od zapadno-balkanskih država je u određenim političkim i ekonomskim krizama koje prije svega osjeti svaki prosječni stanovnik koji više ne može da živi od svojih mjesečnih primanja. Ljudi ovdje više ne žive, već preživljavaju.
Iako postoje različiti pristupi i pogledi na to šta je važno u kreiranju vanjske politike jedne zemlje, ili u ovom konkretnom slučaju unije evropskih država, očigledno je vanjska politika odraz unutrašnje politike jedne države. Nije moguće imati zdrave odnose sa drugima, ukoliko unutar jednog društva imamo eroziju vrijednosti, a posebno onih vrijednosti koje nas udaljavaju od zajedništva.
U posljednjoj deceniji u značajnom broju evropskih država na vlast stižu desničarske stranke, koje u svom pristupu rješavanja evropskih problema, paradoksalno, naginju više nekadašnjem tradicionalnom sovjetskom, a danas ruskom uticaju – poput Mađarske i brojnih nekadašnjih sovjetskih republika.
Umor i besciljno lutanje Evropske unije
Razjedinjenost unutar evropskog bloka dovela je do umora i besciljnog lutanja zvanične Unije u integriranju zemalja Zapadnog Balkana rizikujući i sam mir, a zarad nekih drugih „viših“ političkih ciljeva. Sloboda u kontekstu država u današnjem političko-ekonomskom poretku definisana je prvenstveno vojnom snagom i ulaganjem u slobodu kroz vojnu nadmoć. U tom smislu se Evropska unija u potpunosti oslonila i ulagala više od pola stoljeća u Alijansu. Da li je to dovoljno za EU i SAD u ideološkoj, političkoj, ekonomskoj i društvenoj borbi sa Rusijom i njenim uticajem na ovim prostorima?
Kakva god procjena, Evropska unija i SAD moraju kreirati novu viziju i strategiju, kako u međusobnim odnosima tako i u odnosima sa Rusijom. U cilju očuvanja mira posebnu pažnju moraju posvetiti zemljama Zapadnog Balkana koje i same moraju uložiti svaki napor da nađu svoju zajedničku osovinu umjesto da traže priliku ostvarivanja pojedinačnih interesa. Bez zajedničkih interesa i zajedničkog napora nema prosperiteta za građane Zapadnog Balkana, pa ni Evrope u cjelini. U ovom historijskom trenutku važna je i vizija i hrabrost. Ima li danas hrabrih heroja mira ili ćemo opet gledati i oplakivati heroje rata?
Lav Tolstoj počinje svoju Anu Karenjinu, a ja ću zaključiti ovaj tekst njegovim citatom: „Sve sretne porodice liče jedna na drugu, svaka nesretna porodica nesretna je na svoj način“. Želimo li biti sretni ili nesretni?