Da li se Zapad, Kina i Rusija uopšte razumiju?

„Ko provocira Rusiju, zažalit će kao nikada ranije“, poručio je 21. aprila ruski predsjednik Vladimir Putin tokom redovnog godišnjeg obraćanja Federalnoj skupštini.

U govoru o stanju nacije pred visokim dužnosnicima i zastupnicima oba doma parlamenta, Putin je rekao da Moskva želi dobre odnose sa svim zemljama i nada se da nijedna neće preći „crvenu liniju“.

“Mi želimo dobre odnose… I doista ne želimo rušiti mostove. Ali ako naše dobre namjere neko krivo protumači kao ravnodušnost ili slabost i poželi spaliti ili čak dići u zrak te mostove, mora znati da će odgovor Rusije biti asimetričan, munjevit i oštar”, upozorio je Putin zaključivši da će Rusija od sada u svakom pojedinačnom slučaju određivati gdje je „crvena linija“ ugrožavanja ruskih interesa.

Nekoliko dana kasnije zvanični predstavnik kineskog Ministarstva vanjskih poslova izjavio je da su „kineske vlasti spremne da pojačaju podršku Rusiji u svjetlu pooštravanja zapadnih sankcija Moskvi.

„Jednostrane sankcije Amerike su manifestacija hegemonije i izazivaju opšti protest“, rekao je kineski zvaničnik i ponovio da se zvanični Peking odlučno protivi unilateralnim kažnjavanjem država, kompanija, udruženja i pojedinaca… „Peking i Moskva održavaju sveobuhvatno partnerstvo. Kina i Rusija će pružati jedna drugoj podršku u pitanjima zaštite državnog suvereniteta“, rekao je kineski zvaničnik izražavajući nadu Pekinga da će Sjedinjene Američke Države i Rusija ipak uspostaviti konstruktivan politički dijalog i prevazići nesuglasice „na ravnopravnoj osnovi i principima uzajamnog poštovanja“.

Pomirljiviji tonovi iz Bijele kuće i Brisela

Iako na prvi pogled izgleda da su se odnosi između SAD i Rusije srozali čak i ispod nivoa iz vremena hladnog rata; da je uzajamno poštovanje potpuno isčezlo (što do raspada Sovjetskog Saveza nije bio slučaj); i da je (kako misli ruski šef dipolomatije Lavrov) trajna nestabilnost neminovna –iz nekoliko najnovijih izjava iz Brisela i Vašingtona koje su se sustizale uoči prvomajskih praznika, kao da isijavaju iskrice nade.

Sa oba pola euroatlantskog saveza je poručeno da SAD i EU ne žele eskalaciju u odnosima s Rusijom i da žele saradnju na principima kakvu Moskva odavno priželjkuje – „na principima obostranih interesa“.

Ovo posljednje je posebno ohrabrujuće imajući u vidu da je dosadašnja jednoglasnost zapadnih saveznika sve do prošle sedmice bila bitno drugačija: izričito se govorilo o nacionalnim interesima Amerike, interesima zemalja članica EU i evropskim vrijednostima, te zajedničkim interesima zapadnih saveznika i njihovih partnera. Na Kinu i Rusiju se gladlo isključivo kao na opake suparnike s kojima se ‘komunicira’ samo sankcijama.

O promjeni kursa zapadnih saveznika gotovo istovremeno su govorili potpredsjednik Evropske komisije i visoki predstavnik za međunarodne odnose i sigurnost Unije, a na drugoj strani Atlantika američki predsjednik osobno.

Govoreći u Evropskom parlamentu uoči prvomajskih praznika, Joseph Borrell je izrazio „spremnost EU da sarađuje s Rusijom po svim pitanjima od zajedničkog interesa…To je dio naše politike prema Rusiji“, rekao je Borrell i ponovio raniji stav da kanali komunikacije između Brisela i Moskve moraju ostati otvoreni u svim uslovima.

„Spremni smo, ako bude bilo moguće, da značajno poboljšamo naše odnose sa ruskim vlastima ako one pokažu stvarnu otvorenost i budu poštovale naše vrijednosti i naše principe“, rekao je Borrell.

Američki predsjednik Joe Biden je predzadnjeg dana aprila poslao koncizniju, ali u suštini istu poruku. U prvom govoru pred Kongresom povodom sto dana predsjedničkog mandata, govorio je potpuno drugačije nego na inauguraciji 20. januara.

„SAD i Rusija mogu sarađivati u mnogim područjima kada je to u interesu obje strane“, rekao je Biden koji je prije sto dana o saradnji s Rusijom i Kinom govorio krajnje uslovno. „Sarađivat ćemo samo onda kada je to u interesu Amerike i američkog naroda“, rekao je Biden prvog dana predsjedničkog mandata.

Iako je i u govoru pred Kongresom ostao pri nedavnoj izjavi u kojoj je ruskog lidera nazvao „ubojicom“ i predsjednikom „bez duše“, Biden je rekao da „Amerika ne želi eskalaciju u odnosima s Rusijom“.

„Diplomatija prinude“

Dok napetosti između Zapada i Rusije i dalje rastu zbog najnovijih američkih i evropskih sankcija, te zbog očekivanog munjevitog „asimetričnog“ ruskog odgovora, u američko-evropske odnose prema Rusiji uključena je i „diplomatija prinude“, autorska strategija američkog državnog sekretara Antony Blinkena.

U nedostatku valjanijih argumenata za diplomatske progone po uzoru na SAD, svjedoci smo posezanja za kojekakvim eksplozijama po vojnim fabrikama i skladištima municije od prije sedam i deset godina u Češkoj i Poljskoj, ili za navodnim pokušajem atentata na bugarskog trgovca vojnom opremom i oružjem.

Nerazumnim i nimalo diplomatskim ratom protiv diplomatije udar je izvršen upravo na one koji bi trebalo da budu „kanal komunikacije“ bez obzira na međusobne odnose između država, o čemu su upravo ovih dana afirmativno govorili i evropski i američki zvaničnici.

Susret Biden-Putin doveden u pitanje?

Susret Biden-Putin, koji bi prema najavi američke administracije trebalo da bude održan na neutralnom terenu negdje u Evropi i „kada za to dođe vrijeme“ mogao bi izgleda biti doveden u pitanje i prije utvrđivanja konačnog datuma i mjesta susreta dvojice lidera. Razlog su upravo „diplomatija prinude“ i najnovije zapadne sankcije protiv Rusije.

Dok je ruski predsjednik pred Federalnim parlamentom ovih dana izjavio da će u buduće „crvene linije“ za ugrožavanje ruskih nacionalnih interesa određivati isključivo Moskva, američki predsjednik je u Kongesu objavio da je „Amerika spremna za uzlet“, a ostatku svijeta, uključujući Kinu i Rusiju, ponovo je priprijetio „adekvatno odmjerenim kaznama“.

Nije razumno povjerovati da je u takvom stanju američko-ruskih odnosa konstruktivan dijalog moguć. Slično smatraju i oni članova Kluba ljevice i Progresivnog saveza socijalista i demokrata u Evropskom parlamentu koji su tokom posljendje plenarne debate o Rusiji, prošle sedmice, glasali protiv „urušavanja odnosa između dvije strane“.

Doista je teško u ovom času zamisliti atmosferu skorog dijaloga između navodnog „bezdužnog ubojice“ s jedne i „samozvanog svjetskog suverena“ s druge strane stola sve dok se prije tog velikog događaja ne porazi samoumišljenost o svemoći i na jednoj i na drugoj strani i dok, kao i u pravom ratu, ne postoji spremnost za poštovanje suparnika.

Uslovljavanje sa svih strana

Iako su se, što zvanično što nezvanično, kao neutralne zone za susret Biden-Putin već ponudile Srbija, Finska, Švicarska i ovih dana Austrija, a ni Brisel nije ravnodušan, sumnju u njegovo održavanje, osim nepovjerenja i teško zaustavljive eskalacije međusobnih odnosa, pojačavaju i međusobna uslovljavnja.

Govoreći u Kongresu 29. aprila američki predsjednik je rekao da su razgovori dvije strane mogući „po mnogim pitanjima, počev od strateške stabilnosti ali ukoliko ne bude eskalacije od strane Moskve“.

Zvanična Moskva, međutim, odbacuje „ali“ kao uslov sastanku. Zvanični predstavnik Kremlja, Dimitrij Peskov, je izjavio da prijedlog o susretu dvojice lidera „zahtijeva dodatnu analizu jer su i najnovije izjave iz Vašingtona o samitu uvijek iznova propraćene izjavama o novim prijetnjama ili sankcijama prema Rusiji“.

I glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova izjavila je da Rusija pozdravlja namjere američkog predsjednika da izbjegne eskalaciju sa Rusijom i da uspostavljamo saradnju ‘kada je to u našim zajedničkim interesima’, „ali djela aktuelne američke administracije se razilaze sa njihovim riječima…“.

Posljednja ruska ponuda Americi

Najnovija i najdecidnija ponuda ruske strane Americi stigala je od ruskog šefa diplomatije Lavrova.

„Šanse za dijalog i rješavanje svih spornih pitanja postoje samo ukoliko SAD prestanu da djeluju sa pozicije suverena; ukoliko shvate da nemaju perspektivu bilo kakvi pokušaji oživljavanja unipolarnog svijeta, stvaranja nekakve globalne konstrukcije u kojoj će svi biti potčinjeni zapadnim zemljama i gdje će zapadni blok vrbovati pod svoje zastave sve druge zemlje i narode protiv Kine i Ruske Federacije; te ukoliko SAD ipak shvate da nisu uzalud u Povelji UN-a zapisani principi poput poštovanja suvereniteta, teritorijalnog integriteta, nemiješanja u unutarnje poslove i suverene jednakosti zemalja; i ukoliko budu vodile sa nama dijalog kao i sa svakom drugom zemljom uz međusobno poštovanje, na osnovu ravnoteže interesa koji se mora konačno pronaći…U suprotnom nećemo uspjeti“.

Ako je suditi po međusobnim optužbama, ni jedna od suparničkih strana nije prva počela ‘rat’ niti je kriva za sunovrat međunarodnog poretka. Pitanje je dakle da li Zapad uopšte čuje Kinu i Rusiju? Da li ove dvije supersile razumiju logiku Zapada? I da li ikakvog smisla danas imaju tijela Ujedinjenih naroda kada je riječ o skrajanju poretka s više neupitnih velikih aktera?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.