Ko su, zapravo, rušitelji Bosne i Hercegovine?

Glasnogovornik Evropske komisije Peter Stano rekao je na dnevnoj konferenciji za novinare u srijedu da „eskalacija političke krize u Bosni i Hercegovini, nakon separatističke retorike člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika, predstavlja ozbiljnu zabrinutost za EU“.

Ponovio je poznatu birokratsku frazu da EU i Sjedinjene Američke Države „predano rade na pronalaženju rješenja za krizu u zemlji“ i poručio da svaki pokušaj podjela i jednostranih akcija koje bi ugrozile teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, mora biti zaustavljen. Nije kazao kako! Na kraju je začinio tradicionalnom paradoksalnom glupošću rekavši da „jedini konstruktivan način koji može omogućiti rješavanje krize jeste dijalog između političkih čelnika (što i jeste glavni generator krize!).

Komentar kolege Stana je uslijedio tri dana nakon što sam baš njemu postavio dva, očigledno, teška pitanja: Šta EU namjerava preduzeti u očuvanju ustavnog poretka, teritorijalnog integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine? Te drugo: Da li Evropska komisija zna za tvrdnje Milorada Dodika po kojima bi, navodno, sedam članica Unije podržalo separatističke odluke entiteta Republika Srpska. Ako Komisija za to zna, kojih je to sedam članica EU? Neka se zna da mi na ovo drugo pitanje kolega Stano nije odgovorio, niti za sada želi.

Rušilačka ‘retorika’ iz Brisela

Iako sam od prve izjave lidera bosanskih Srba Milorada Dodika o navodnoj podršci njegovim secesionističkim planovima znao da među 26 članica EU nema niti jedne koja bi direktno ili indirektno podržala separatističke težnje bilo kojeg političara, stranke ili entiteta u BiH, pitanje sam postavio kako bih, vođen principima objektivnosti, ipak prosijao sve učestalija Dodikova spinovanja javnosti.

Znao sam i znam, međutim, da u ne malom broju članica EU ima pojedinih političara (na vlasti i u opoziciji) koji manje ili više glasno podržavaju separatističke, nacionalističke, suverenističke i slične radikalne ideje ma gdje da se one zameću. I nije riječ samo o Poljskoj, Mađarskoj ili Španiji. Etnonacionalizam je bio i ostao najgori i najopasniji izbor u sve prisutnijoj globalnoj potrazi za identitetom – za ličnim, etničkim, nacionalnim, vjerskim ili državnim identitetom.

Potraga za identitetom postala je pomodna politička igra i mnogima izgovor za svaku ozbiljniju krizu bila ona osobne, političke, etno-religijske ili bilo koje druge naravi. No, iako se radi o izuzetno ozbiljnom fenomenu današnjice, to je ipak tema za neku drugu priliku.

Ovdje mi je važnije pozabaviti se, i po ko zna koji put, ukazati na vrlo opasnu praksu koja je postala konstanta međunarodne politike prema BiH, a utemeljena je na jednoj jedinoj riječi. Radi se o famoznoj „retorici“.

Retorikom protiv retorike

U već citiranom odgovoru zvaničnog predstavnika Evropske komisije ključna poruka je, dakle, kako je EU „zabrinuta zbog separatističke retorike“ tamo nekog imenovanog pojedinca, a ne zbog stvarno ugroženog ustavno-pravnog poretka, suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine. I nije zabrinuta zbog toga što se na disoluciji ne radi samo na individualnom (Dodik), već na institucionalnom nivou kroz Predsjedništvo države, Parlamentarnu skupštinu, Vijeće ministara, kroz entitetske institucije.

O „retorici“ se kao glavnoj prijetnji ovih dana dominantno govorilo i na sastancima američkih i evropskih izaslanika s političkim liderima u BiH, u redovnom izvještaju visokog predstavnika upućenom UN-u, na Vijeću sigurnosti, u izjavama zapadnih diplomata u Sarajevu, u govoru visokog predstavnika pred bh. Parlamentom, na Vijeću za provedbu mira i nadzor nad radom OHR-a…Odlučan udar Zapada retorikom protiv retorike!

To je recept čiji učinak nije rješenje, već privid o navodnoj angažiranosti. Formula je to još od lucidnog Churchilla iz vremena 2. svjetskog rata kada je odgodu ili izbjegavanje pravog rješenja prikrivao osnivanjem svakojakih radnih komisija. (Otud poznata deviza: ako hoćeš da neki problem držiš neriješenim, formiraj komisiju!) U slučaju BiH bi se moglo reći isto: ako hoćeš da se zemlja rastače natenane, a građani iz nje i dalje bježe, udarajte po „opasnoj retorici“, degradirajte visokog predstavnika, imenujte američke specijalce i za ovo i za ono…

Put ka samouništenju zemlje

Osim već toliko iritantnog mlaćenja prazne slame po „opasnoj retorici“, „separatističkoj retorici“, „zapaljivoj retorici“ i sličnim cirkusima, neusporedivo opasnija prijetnja po BiH se, ipak, krije u dijelu odgovora kolege Stana gdje se po milioniti put iz evropskih ureda (po uzoru na američke) zaključuje da je dijalog između političkih čelnika „jedini konstruktivan način koji će omogućiti rješavanje krize u Bosni i Hercegovini i regionu“!

Permanentnim insistiranjem na „dijalogu političkih lidera“ umjesto da se rasprava o svim ključnim pitanjima vodi kroz institucije, Evropska unija i Sjedinjene Države zapravo pokazuju da ne posustaju od procesa degradacije sistema institucionalnog odlučivanja i vođenja unutarnje i vanjske politike sa nivoa države. Takvom politikom se, svjesno naravno, derogiraju i sve logičke pretpostavke za izgradnju stvarne demokratije i štopaju sve suštinske reforme kao što su restrukturiranje privrede u skladu s novim tehnologijama, depolitizacija pravosuđa ili prilagođavanje školstva novom informatičkom dobu.

Takvom subverzivnom politikom, EU i SAD širom otvaraju vrata i za odlazak zastrašene i rezignirane omladine, čime se također srednjoročno utabava magistrala vlastitog samouništenja cijele zemlje. Jer, bez ljudi nema države, bez kvalitetnog obrazovanja nema znanja, bez znanja i obrazovanih mladih ljudi nema progresa. Pogotovo u vremenu informatičkih tehnologija, robotike i bioinženjeringa.

Poraz Evrope i Amerike u Vijeću sigurnosti

Još jedan najfriškiji događaj potvrđuje da glavna prijetnja po Bosnu i Hercegovinu ne dolazi od pojedinca poput Milorada Dodika, Aleksandra Vučića, Zorana Milanovića, ili ko zna kojeg drugog individualca.

Iskustveno gledajući, tri su druge opasnosti posljedično opasnije. Razjedinjena i bezidejna EU; povratak američkog intervencionizma na Balkan; licemjerstvo u odnosima EU-SAD – to su najveće opasnosti za Bosnu i Hercegovinu i region Zapadnog Balkana. Te su opasnosti veće čak i od etno-klerikalnog nacionalizma koji je u stalnom usponu od raspada bivše Jugoslavije i protiv kojeg zapadni saveznici za više od trideset godina također nisu nisu htjeli pronaći lijek.

Kada bi EU bila politički jedinstvena i s jasnom idejom; kada ne bi bilo američkog intervencionizma iz kojeg se uvijek generiraju isključivo defektni režimi; i kada bi licemjerstvo u odnosima SAD-EU zamijenili istinsko uvažavanje i pravednost – tada ne bi bilo ni razularenih pojedinaca koji izazivaju nestabilnosti i sukobe; prema suparničkim državama bi se vodila konzistentnija politika zasnovana na međusobnom uvažavanju, partnerstvu i ravnoteži interesa; a država građana,  suštinske reforme, demokratija i efikasne institucije bi bila norma kojih bi se morali držati svi – iz ubjeđenja ili iz straha od posljedica.

Anarhiju u odnosima EU-SAD možda i najbolje oslikava najnoviji razvoj događaja u Vijeću sigurnosti UN-a kada su zapadni saveznici u srijedu poklekli pred ucjenama Rusije u vezi s produžetkom mandata evropske mirovne misije EUFOR-Alhea. Na senzacionalan način samozvani saveznici su degradirali poziciju visokog predstanika u BiH, a novom vršitelju te dužnosti, ambicioznom njemačkom političaru Christianu Schmidtu, na mrtvi čvor su svezali ruke i onemogućili ga da spriječi brodolom ustavnopravnog poretka zemlje koja je pred raspadom.

„Demokratija, pravda i istina je ono što moramo ostaviti iza sebe“, poručio je američki predsjednik Joe Biden u svom inauguralnom govoru prije desetak mjeseci. Rekao je također da „Amerika može i mora biti bolja“, te da su se on i njegovi najbliži saradnici „zakleli da će poraziti laži, pogotvo one koje se izgovaraju radi vlastitog interesa“.

Lošu ili dobru politiku ne čini retorika, već je čine dobra ili loša djela, dragi predsjedniče Biden!