Odred vojnika po glavi migranata: Nezapamćena hipokrizija morala i humanosti

Prva žrtva predratnog stanja na bjelorusko-poljskoj granici pala je u subotu 13. novembra. Nesretnim slučajem je poginuo jedan poljski vojnik koji je tu raspoređen s ostalim vojnim odredima poljske armije kako bi se zemlja s više od 50 miliona stanovnika odbranila od invazije „nekoliko stotina“ ili „nekoliko hiljada“ golorukih migranata.

Iako niko, pa ni UN-ova Agencija za izbjeglice (UNHCR) ne zna pouzdano stvarni broj slučajnih ili namjernih nesretnika na bjelorusko-poljskoj granici, uski pogranični pojas između Poljske i Bjelorusije prekonoć je pretvoren u najmilitarizovanije područje Evrope.

Da li se to dogodilo iscenacijom uigranih poluga sveprisutne geopolitike; najnovijim rusko-bjeloruskim eksperimentom ‘hibridnog rata’ protiv zapadnih saveznika (koristeći pritom kao municiju izbjegličke majke i djecu); ili se, retorički, na korak do rata došlo isplaniranom zlosrećom ljudi koje je ta ista geopolitika ostavila bez domovine?

Ili je sve ovo zajedno zbrčkano u istom loncu globalnog ludila i nemorala – pitanja su koja ovih dana bezuspješno ne postavljaju samo vojni stručnjaci, diplomate ili analitičari, već i obični smrtnici današnjeg svijeta u kojem empatija, moral i humanost preživljavaju kolaps kakav nije do sada viđen. Kolaps koji nikoga ne može ostaviti ravnodušnim.

Jesu li Zapad i Istok pred ratom zbog migranata?

Retorički gledano, zapadni saveznici su posljednjih dana na mali korak do rata sa Saveznom Državom Rusija-Bjelorusija (SDRB) iako geopolitika, bjeloruske, poljske i međunarodne humanitarne ogranizacije nikako da se usaglase o broju onih koji iz Bjelorusije atakuju na poljsku državnu granicu u očajničkom pokušaju da tek prodefiluju tom velikom zemljom ka svojoj izbjegličko-migrantskoj maćehi Evropskoj uniji, i ka sažaljivoj majci Njemačkoj.

Humanitarne organizacije barataju podacima od dvije i po do pet hiljada zaglavljenih nesretnika u raljama geopolitike. Prema podacima vlade u Minsku, u Bjelorisiji ih je ukupno oko petnaest hiljada. Poljski mediji javljaju o „oko tri hiljade instrumentaliziranih migranata“. Komesarka UNHCR-a za ljudska prava, Michelle Bachelet, međutim, govori o tek „stotinama muškaraca, žena i djece koji se smrzavaju bez adekvatnog skloništa, hrane, vode i medicinske zaštite“.

S druge strane, zapadni vojnoobavještajni izvori, pa i sami vojno-zapovjedni vrhovi Poljske armije i baltičkih zemalja govore o 12.000 do čak 20.000 poljskih i litvanskih vojnika, policijskih specijalaca i graničara raspoređenih na granici s Bjelorusijom. Po toj računici, na svakog „instrumentaliziranog“ migranta s Bliskog Istoka, Afganistana i Afrike raspoređeno je najmanje četvoro do šestoro građana Evropske unije pod oružjem.

I NATO u akciji

Tu su, vidimo, i tenkovi, druga teška i srednjeteška oružja i oruđa, borbeni avioni i helikopteri koji nadlijeću militarizirano područje. Tu su, dakako, i pojačanja NATO-a. Jer po slovu Ugovora o osnivanju ovog vojnog saveza napad na jednu članicu Alijanse (Poljsku) napad je na cijeli Savez! S druge strane poljsko-bjeloruske granice, kao pojačanje, ovih dana nadlijeću i ruski borbeni avioni jer po slovu Sporazuma o Saveznoj Državi i nedavno odobrenoj zajedničkoj Vojnoj doktrini, napad na jednu članicu SDRB, napad je i na drugu!

Nekoliko stotina migranata (prema UNHCR-u) ili nekoliko hiljada (prema humanitarnim organizacijama) na poljsko-bjeloruskoj granici dovelo je, reklo bi se, svijet pred globalni rat – ne rat Poljske protiv Bjelorusije ili obrnuto, već pred rat Zapada protiv Istoka!

Situacija na terenu je tako oslikana prvenstveno zaglušujućom političkom retorikom s obje strane istočne granice EU, kroz medijske izvještaje, iz vrhova evropskih institucija i Bijele kuće, te kroz saopštenja Sjevernoatlantskog saveza. S druge strane, generalni sekretar UN-a, Vijeće sigurnosti, Vijeće Evrope, OSCE, državnici drugih zemalja, trustovi mozgova, nevladine organizacije, zaštitinici Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima… ne djeluju u skladu s vlastitim obavezama i mogućnostima, već uporno šute. Da li je dakle u takvim okolnostima globalni rat zbog migranata doista moguć? I da li prizori sa terena to stvarno opravdavaju?

Nove, osvetničke, sankcije protiv Lukašenka

Ako bi se čak i površnije zagrebalo u predhistoriju najnovijih tenzija u trenutno najmilitarizovanijoj zoni Evrope lako bi se došlo do faktografskih činjenica koje pokazuju da migranti na spornom graničnom pojasu nisu, niti mogu biti, razlog ovolike napetosti. Mogu biti, i jesu, povod – vrlo klimav povod za nove osvetničke sankcije EU i zapadnih saveznika protiv Bjelorusije i njenog predsjednika. Osvetničke – zbog nedavnog neuspjeha zapadnjačke „obojene revolucije“ iz koje je trebalo da se izrodi slom diktatorskog režima u Bjelorusiji; zbog sve tješnjeg saveza Bjelorusije s Rusijom; zbog nedovoljne efikasnosti svih dosadašnjih paketa zapadnih sankcija; a ponajviše zbog najnovijih rusko-bjeloruskih zakonskih odluka o jačanju Savezne Države koje su odobrene početkom ovog mjeseca.

Da migranti nisu niti mogu biti povodom ovolike halabuke na poljsko-bjeloruskoj granici najbolje govori podatak o trenutnom broj migranata. Čak i da ih je svih petnaest hiljada u cijeloj Bjelorusiji, koliko ih je uspjela prebrojati vlada u Minsku, to je tek jedna ‘mrvica’ u odnosu na najmanje milion izbjeglica i migranata koliko ih je od 2014. i 2015. godine pregazilo granice zemalja Zapadnog Balkana. A tek u odnosu na „četiri do sedam miliona“ koliko ih je samo tih kritičnih godina završilo u Grčkoj kao članici Unije, i u Turskoj koja to nije.

Ta, neusporedivo veća izbjeglička drama na južnoj granici Evropske unije razriješena je (pivremeno jer migrantska kriza nije okončana niti će u dogledno vrijeme biti) kompromisnim odlukama, razgovorima i izdašnim isplatama iz evropskog budžeta. U objema zemljama je bilo i vojne ispomoći policijskim i graničnim odredima, ali militarizacijom se u tom dijelu Evrope nisu tada poigravali ni EU ni atlantski vojni saveznici.

Premjestimo se stoga hipotetički sa bjelorusko-poljske granice na recimo hrvatsko-bosansku: Hrvatska je čuvar evropske granice prema nečlanicama Unije na jugu – prema Bosni i Hercegovini i Srbiji kao što je Poljska evropski graničar na istoku prema Bjelorusiji i Rusiji. Hrvatska se svih proteklih godina, pa i zadnjih mjeseci, prema migrantima odnosila kao vrlo strogi čuvar evropskih granica ne prezajući ni od batinanja nesretnih beskućnika na svom teritoriju. O nasilnom vraćanju migranata izvan granica Unije da i ne govorimo. Isto se danas prema migrantima odnosi Poljska koja je također članica Unije.

Hipokrizija bez presedana

U kritičnim trenucima i Hrvatska je najavljivala mogućnost vojnih pojačanja svojim policijskim i graničnim odredima. Najavljivala je, ali to nije smjela učinila. Tada evropske institucije, najviši briselski zvaničnici, SAD i NATO nisu Hrvatskoj priskakali u pomoć huškajući je u rat protiv njenih susjeda, već su (retorički) usmjeravali hrvatsku vladu da se urazumi prema migrantima.

Iako samo retorički, od vlade u Zagrebu su tražili ono što se od vladi u Varšavi sada ne traži – tražili su da djeluje u skladu s evropskim načelima o ljudskim pravima uključujući i bezrezervno poštovanje prava migranata, izbjeglica i tražilaca azila. Osim Pristupnog ugovora o članstvu u EU i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima,  obje ove članice Unije obavezuju i odredbe Dablinske uredbe o azilu po kojima je za brigu o migrantima i njihovim pravima odgovorna ona članica na čiju su teritoriju migrant prvo zakoračili.

Kao što rekosmo, i tada je to bila samo slatkorječiva retorika. U stvarnosti je Hrvatska imala punu podršku evropskih institucija u sprječavanju migranata da dospiju na tlo Unije čak i po cijenu zlostavljanja. Tako je i sada na poljsko-bjeloruskoj granici: cilj EU nije pomoći migrantima, već ih spriječiti da postanu dio evropskih problema.

Nakon svega što je očigledno iz primjera ove dvije članice EU, zar se treba uopšte pitati zašto su se EU, NATO, SAD i njihovi partneri, saveznici i simpatizeri ponašali tako na južnim granicama EU (slučaj Hrvatske), a sada se sasvim drugačije (militantno) ponašaju na svojoj istočnoj granici? Odgovor bi mogao dati čak i osrednji osnovac: Hrvatska se na jugu ne graniči s Bjelorusijom već sa BiH i Srbijom. Osim toga, preko leđa Bjelorusije treba udarati u glavu i diktatorovog diktatora, Vladimira Putina – tog neustrašivog čuvara leđa svog slabijeg brata.

Hipokrizija morala, empatije i humanosti je ono što u ovom času najviše prijeti čovječanstvu. Nikakvi globalni ratovi sa stvarnim povodima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.