Vučić popravlja sliku Hrvatske u svijetu

Dolazak srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića u Zagreb predstavlja događaj visokog sigurnosnog rizika po srbijanskog predsjednika, a za hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović najveći državnički izazov u dosadašnjem dijelu petogodišnjeg mandata. Susret državnih delegacija Hrvatske i Srbije zakazan je u vrlo nepovoljnom unutrašnjopolitičkom tajmingu po obje zemlje i usred obostranih ratnohuškačkih prepucavanja o prošlosti i zaglušujuće nacionalne retorike na obje strane. Logično se, zbog toga, postavlja pitanje zašto uopće ovakva iznuđena posjeta. Zašto baš sada? Ko iza nje stoji? Kome ona najviše treba? Kakav je njen mogući rasplet i učinak?

Bolje upućeni izvori u sjedištu Evropske unije smatraju da su brzopoteznu Vučićevu posjetu Hrvatskoj sinhronizovano ishodili javno nevidljiva tiha diplomatija, suptilni prsti u bijelim rukavicama i hrvatski lobisti s prvenstvenim ciljem zaustavljanja trenda ceremonijalne jalovosti rudimentarne hrvatske vanjske politike. Drugi, kratkoročniji cilj jest preuzimanje uloge regionalnog lidera upravo u vrijeme kad je Srbiji utvrđeno indikativno vrijeme eventualnog ulaska u Evropsku uniju. Procjena je, također, da oba cilja treba početi ostvarivati brzopotezno i sada kako bi obje države imale što racionalnija javna tumačenja ovog bilateralnog samita i kako bi se postigao njegov što bolji eho-efekt.

Evo tek nekoliko argumenata kojima se gornji navodi potkrepljuju.

Frustrirajući međudržavni spor Hrvatske sa Slovenijom obilježio je Hrvatsku u Briselu kao visokoproblematičnu članicu Evropske unije, što je početkom ovog mjeseca ishodilo uvođenje novog evropskog pravila po kojem buduće članice EU-a neće moći sa sobom unositi neriješene međudržavne probleme. Drugo važno evropsko pravilo koje je zasnovano na lošem iskustvu s Hrvatskom jest da nijedna zemlja, iz sebičnih interesa, neće moći ometati svog susjeda na evropskom putu proširenja. Za Srbiju i njene evropske ambicije ovo pravilo shvaćeno je kao crvena lampica upozorenja da je normalizacija odnosa s Hrvatskom i pravovremeno rješavanje postojećih graničnih dilema od sudbinske važnosti za sustizanje 2025. kao indikativnog roka za članstvo Srbije u Evropskoj uniji.

Teritorijalno razgraničenje

Drugi je argument da od hrvatske nezavisnosti do danas, zameteno pod tepih, Hrvatska eskivira pravedno i fer teritorijalno razgraničenje i s Bosnom i Hercegovinom i s Crnom Gorom, a jednostrano forsira svoje nacionalne projekte, poput Pelješkog mosta. Također, privredno-imovinska sporenja i tužakanja s Mađarskom odavno su prešla crtu bilateralnih problema, jer se i ova tema sve češće spominje i po evropskim institucijama i po briselskim hodnicima.

U registar ceremonijalnih jalovosti hrvatske vanjske politike svakako spada i prva ovogodišnja državnička posjeta hrvatske predsjednice “antievropskoj” i nedemokratskoj Turskoj, koja, s obje strane, postaje sve udaljenija od ideje priključenja Evropskoj uniji.

Najveći “istočni grijeh” hrvatske predsjednice ipak je “Inicijativa tri mora”, koju je početkom jula prošle godine iznenadno i na velika zvona pokrenula s radikalno antievropskim predsjednikom Poljske. Za briselsku institucionalnu većinu, poljski predsjednik Andrzej Duda (kao i svemoćni čovjek iz sjene Jaroslaw Kaczynski) pripada upravo samom vrhu piramide evropskih skeptika koji svoju protivnost ispoljavaju uvijek i prema svemu što dolazi iz zajedničkih evropskih institucija.

Iako je hrvatska predsjednica nakon kontroverznog samita u Varšavi ostala bez glasnica dokazujući da ta inicijativa nije uperena “protiv njemačkog utjecaja, protiv Rusije, niti je to američki trojanski konj koji jaše protiv Evropske unije” – umjerene snage u EU-u doživjele su takvu “neočekivanu egzibiciju” Hrvatske kao nedobronamjernu gestu koja će se pamtiti sve dok Poljska bude antievropski nastrojena. Dodatnu uznemirenost u Evropskoj uniji izazvala je pregalantna podrška hrvatsko-poljskoj inicijativi koja je stigla od američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je, govoreći na varšavskom samitu, izjavio da “Evropa ne čini dovoljno za nove članice, te da zbog toga novac treba ulagati u NATO”. Trump je Inicijativu nazvao “historijskim događajem”, a Grabar-Kitarović je, za EU šokantno, uzvratila da će njena zemlja u američkom predsjedniku zatražiti “novog saveznika hrvatske vanjske politike”.

Inicijativa tri mora

Tako sinhronizovane pljuske usred vlastite institucionalne reforme i potrage za izgubljenim identitetom Evropska unija nije očekivala od Hrvatske vjerujući da je predsjednici te zemlje poznato da “nepoćudna” nacionalno-konzervativna poljska vlada, zajedno s desničarskom vladom Mađarske, uzrokuje svakodnevne stomačne tegobe kod najviših zvaničnika Evropske unije. U sjedištu Unije također se pretpostavljalo da je hrvatskoj predsjednici poznato da monarhistička ideologija Jaroslawa Kaczynskog (čiji je primarni cilj “vratiti Evropu Kristu”) godinama vodi Poljsku izlaznom strategijom Velike Britanije i da je Polexit sve izvjesniji. Očekivalo se, također, da je hrvatskoj predsjednici poznato da približno 70 posto Poljaka nije naklonjeno ulasku te zemlje u eurozonu (čemu se uskoro Hrvatska nada), te da su reforme u toj zemlji usporene jer su mic po mic zavrtane slavine evropskih fondova iako je po ulasku u EU 2004. Poljska na istoku tada prednjačila.

Nakon što je i sama shvatila da bi se Hrvatskoj moglo dogoditi isto ili, kao maloj zemlji, još i gore, hrvatska predsjednica nakon samita u Varšavi poručivala je post festum da je Inicijativa tri mora imala za cilj ekonomski i infrastrukturno povezati Baltik, Jadran i Crno more, izbrisati razlike u glavama građana u srednjoj i istočnoj Evropi, ponovo oživjeti veze između sjevera i juga, te konačno udružiti snage i novac na realizaciji panevropskih razvojnih projekata, naročito onih energetskih i infrastrukturnih. Pravdanja su uslijedila i nakon što su njemačke i britanske novine objavile da je Njemačka zabrinuta zbog neprincipijelne hrvatsko-poljske koalicije, te da amerikanizacija srednje i istočne Evrope državno-politički vrh u Berlinu neodoljivo podsjeća na već poznate američke pokušaje razdvajanja Evrope na stare i nove članice u cilju slabljenja njemačkog utjecaja na susjedne zemlje. A Poljska je u tom kolu na čelu.

Upravo zbog toga neki od hrvatskih nehadezeovskih zastupnika u Evropskom parlamentu već duže vrijeme upozoravaju na rudimentarnost vanjske politike hrvatske predsjednice. Kao argumenti potežu se i dokazi o njenoj navodnoj povezanosti s američkim lobističkim ćelijama koje rade protiv Evropske unije. U tom kontekstu svako malo pozivaju se i na prethodne profesionalne angažmane predsjednice Grabar-Kitarović, a posebno na onaj u samom vrhu civilnih struktura Sjevernoatlantskog seveza, koji je pod dominacijom SAD-a, a upravo je s te pozicije neočekivano i uskočila u fotelju aktuelne predsjednice. U briselskim diplomatskim krugovima također se konstantno špekulira i o njenim navodnim vezama s međunarodnom masonerijom i predstavnicima drugih neformalnih centara moći, poput Bilderberške elitističke grupe, koju mnogi upućeni smatraju globalnom vladom u sjeni i krojačem novog svjetskog poretka.

Balkanska strategija

Hrvatska pozivnica predsjedniku Vučiću analizira se u sjedištu Evropske unije i iz ugla najnovije Balkanske strategije, koja se spremala od jeseni prošle godine, a usvojene početkom prošle sedmice. Pojedinci iz krugova Evropskog parlamenta koji se resorno bave zapadnim Balkanom smatraju da je i zbog toga sada biti ili ne biti za Hrvatsku u preuzimanju liderske pozicije u regiji. “To je prirodni slijed stvari – članica Evropske unije treba predvoditi kolo u regiji i biti ogledalo drugim zemljama koje to tek trebaju postati”, smatraju u parlamentarnom Odboru za vanjsku politiku.

Najjači adut srbijanskom predsjedniku za prihvatanje iznuđenog susreta s hrvatskom predsjednicom na njenom terenu jesu započeti pregovori o pristupanju Evropskoj uniji, u kojima Srbija stanovito zaostaje za vodećom Crnom Gorom. Od 35 pregovaračkih poglavlja Evropske unije Srbija je formalno otvorila 12, a zatvorila tek dva najlakša jer je nadležnost zajedničkih institucija Unije nad njima mala. Crna Gora otvorila je 28 poglavlja. Obje države, po novim pravilima EU-a, morale su početi pregovore rješavanjem dva najteža zadatka, poglavljima 23 i 24, koja tretiraju oblasti pravosuđa, temeljnih prava i pravdu, te ljudske slobode i sigurnosti. Osim što se ta dva poglavlja prva otvaraju, posljednja se i zatvaraju kako bi se tokom cijelog pregovaračkog procesa mogla pratiti primjena provedenih reformi u praksi. A Hrvatska u tome ima najsvježija iskustva.

Međunarodni zagovarači ovog susreta, isto kao i savjetnici i lobisti dvoje predsjednika, procijenili su da će za Srbiju u procesu pregovora prijelomna godina biti 2020, kad će se moći pouzdano procijeniti jesu li i koliko srbijanske reforme i prilagođavanja vjerodostojni, koliko je Srbija u praktičnoj primjeni EU regulativa usklađena s kriterijima iz Kopenhagena i bi li 2025. godine Srbija zaista mogla biti spremna za članstvo. A te, za Srbiju prijelomne 2020. godine upravo će Hrvatska predsjedavati Vijećem Evropske unije i o svim ključnim evropskim poslovima pitat će se mnogo više nego ikad dosad. 

Zbog toga je i scenarij bilateralnog samita u Zagrebu gotovo bizaran: srbijanskog predsjednika potrebno je uvjeriti da postoji obostrana želja da se prevaziđu prošlost i događaji koji narode i građane obje države drže nedužnim taocima loših politika; višak historije na ovim prostorima potrebno je pretvoriti u višak razuma kako bi se osigurao napredak cijele regije; potrebno je Vučića uvjeriti da je otvaranje nove stranice u odnosima dvije države moguće nakon cijelog stoljeća nesuglasica, otvorenih još krajem Prvog svjetskog rata…

U takvim, dakle, okolnostima, dosoljenim još i stalnim tenzijama na domaćem terenu u obje zemlje, ishitreni dolazak srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića u zvaničnu posjetu Hrvatskoj, uza sve rizike koje sa sobom nosi, može se smatrati jednim od najrezonantnijih pokušaja u ovom trenutku da se nakon cijele serije promašenih panevropskih i globalnih projekata pažnja hrvatskog državnog vrha vrati u bliže susjedstvo iz obostrane koristi. Drugi je cilj, kao što je već rečeno, da se u što kraćem roku iz Vučićevih ruku istrgne čvrsto stisnuti bajrak samonametnutog balkanskog lidera, te da se zasjeni samopostavljeni Vučićev oreol balkanskog demokrata-prosvjetitelja. Ni jednu ni drugu ulogu srbijanski predsjednik historijski ni etički, realno, ne zaslužuje iako bi takvu ulogu Srbija kao zemlja, historijski i geostrateški, mogla imati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera