Slobodno tržište samo će produbiti krizu

Korona virus je nesreća koja je čekala da se dogodi (EPA)

Jasno je već duže od 150 godina da slobodno tržište kreira znatnu nejednakost i destrukciju čak i u najboljim vremenima. No, kad je riječ o krizi, oslanjanje na takvo tržište može izazvati nezamislivo uništenje.

Danas se, usred krize izazvane korona virusom, najbogatije države na svijetu pozivaju na ratne ovlasti kako bi usmjerile ekonomsku aktivnost i kontrolirale tržišta. Trebat će, ako želimo ikakvu nadu da su suzbije korona virus, spase milioni života i spriječi potpuni ekonomski kolaps. Ali, nažalost, te ovlasti mahom su nedostupne državama u razvoju, kojima se četiri decenije govori da im nije potrebna kontrola nad ekonomijom i da ne mogu priuštiti da grade socijalne države. “Ne brinite se”, savjetovale su ih međunarodne institucije, kakav je Međunarodni monetarni fond, “tržište će vam dati ono što vam je potrebno”.

Čak su i na Zapadu godine štednje u kombinaciji s ideologijom “tržište najbolje zna” stanjile našu sposobnost da se nosimo s korona virusom. SAD mnogo pati, ne samo zbog narcizma predsjednika Donalda Trumpa nego zato što je njegov zdravstveni sistem kojim upravlja tržište i koji kontroliraju veliki biznisi najneefikasniji na svijetu. U najbogatijoj državi na svijetu tinejdžer koji je bolovao od bolesti COVID-19 preminuo je prošle sedmice nakon što su ga odbili liječiti na klinici jer nije imao osiguranje.

Kriza nametnuta izvana

No, za mnoge države u svijetu oduzimanje sredstava javnom sektoru, tom djeliću naše ekonomije koji pruža sigurnost od hirova tržišta, nije bio izbor. To im je nemilosrdno nametnuto izvana. Na osnovu “krize zbog duga država tećeg svijeta” 1980-ih, koju je izazvalo neodgovorno posuđivanje zapadnih banaka, MMF i Svjetska banka nametnuli su politike “strukturnog prilagođavanja” desecima država u istočnoj Evropi, Africi, Aziji i Latinskoj Americi.

Spasili su banke i insistirali na tome da će cijenu platiti države, koje će dodatno biti osiromašene, zahtijevajući oštre mjere štednje, posvemašnju privatizaciju i time što će se odreći bilo kakvog pokušaja da vode svoje ekonomije u interesu svojih ljudi.

Te politike izazvale su trajnu krizu u mnogim državama, koje nisu bile u stanju izgraditi, naprimjer, onu vrstu javnih, univerzalnih zdravstvenih sistema poput onih na Zapadu. Pogledajte broj doktora koje različite države zapošljavaju, što je ključni aspekt bavljenja krizom izazvanom korona virusom. Velika Britanija ima 28 doktora na 10.000 ljudi. To je zapravo nisko za razvijenu zemlju. Njemačka ima 42, a Danska 40. Čak i relativno bogate zemlje u razvoju imaju samo dio tog broja: devet doktora na 10.000 ljudi u Južnoafričkoj Republici, a osam u Indiji.

Ali čak je i to dosta dobro u odnosu na zaista siromašne države. Uzmimo za primjer Sijera Leone, kojem je MMF sredinom 1990-ih rekao da smanji broj zaposlenih u javnom sektoru za 28 posto i ograniči im plaće. Broj zdravstvenih radnika srezan je i danas Sijera Leone ima samo 0,2 doktora na 10.000 ljudi.

Oštra politika MMF-a

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, najmanje polovina svjetskog stanovništva nema osnovnu zdravstvenu njegu, čak i u normalnim vremenima. Iz Oxfama nam kažu da svakodnevno približno 4.000 ljudi umre od tuberkuloze, 1.500 ih ubije malarija. To je trajna kriza. Kad Vlada Malija ima tri respiratora na milion ljudi, kako da se nosi s trenutnom pandemijom?

Oštrina politika MMF-a stvorila je toliko patnje, bila je takva katastrofa, čak i prema njihovim vlastitim uvjetima, da ih je bilo nemoguće održati zauvijek. U proteklih nekoliko godina MMF je shvatio važnost trošenja na zdravstvo i počeo koristiti lijep vokabular o “smanjenju siromaštva”. Ali u stvarnosti se malo šta promijenilo.

Nedavne brojke od Evropske mreže za dugove i razvoj pokazuju da 46 država s niskim prihodima troši više na dugove nego na zdravstvo, u prosjeku 7,8 posto BDP-a na dug, a 1,8 posto BDP-a na javno zdravstvo.

“Nema potrebe za brigu”, Zapad je rekao tim državama. “Istina je da ne možete ulagati u javne usluge, ali to nije važno jer će to osigurati tržište.”

U posljednjih 15 godina prisutan je podstrek, s Velikom Britanijom na čelu, da se koriste razvojni fondovi da se ohrabri privatni sektor da ulaže u siromašnije države. Umjesto da direktno podrže države da grade javne usluge ili da im pomognu da prikupe poreze od multinacionalnih kompanija koje već tamo rade ideja je da se iskoristi javni novac kako bi se okolina učinila “pogodnijom” za međunarodni kapital da ulaže u nju.

Javno-privatno partnerstvo

Partnerstva na relaciji javno-privatno proširena su radeći ono što im najbolje ide: pretvarajući javnu potrebu u dugoročne prihode za njihove finansijere. Neslavna Memorijalna bolnica kraljice Mamohato u Lesotu primjer je za to.

Taj projekt pokrenut je 2008. da se zamijeni Nacionalna bolnica u Lesotu i podržala ga je Svjetska banka, koja je rekla da neće koštati više od stare bolnice. Na kraju je odnijela više od polovine godišnjeg budžeta za zdravstvo u Lesotu, tri do četiri puta više od stare bolnice, a državni novac razlio se u tržišta.

Britanska potrošnja na humanitarnu pomoć i dalje podržava establišment privatne zdravstvene njege uprkos svim dokazima da samo državno zdravstvo može riješiti trajnu zdravstvenu krizu u tako velikom broju država.

Ljudi u Lesotu i Sijera Leoneu nisu nesposobni voditi pristojne zdravstvene sisteme. Siromaštvo im nije urođeno. Oni su osiromašeni, prvo kroz stoljeća imperije, a u novije vrijeme zahvaljujući eksperimentima s ideologijom slobodnog tržišta.

Zdravstvo je samo jedan primjer; šteta je načinjena na raznim nivoima u državama u razvoju.

Pandemija koja razara ekonomiju

Pandemija korona virusa više nije samo zdravstveni problem i razorit će globalnu ekonomiju. Isto “zmijsko ulje” sa slobodnog tržišta koje je razorilo javni sektor ostavilo je vlade država u razvoju bez sposobnosti da kontroliraju svoje ekonomije kao cjelinu.

Rečeno im je da ne trebaju kontrolirati finansije koje ulaze u njihove ekonomije i izlaze iz njih jer će tržište naći ravnotežu. Rečeno im je da ne pokušavaju proizvoditi osnovne potrepštine nego da dopuste robi da teče slobodno i da će moći zavisiti od međunarodnog tržišta koje će osigurati njihovim stanovnicima ono što im je potrebno.

Danas se pokazalo da je taj savjet laž. Finansije su pobjegle, nazad na Zapad, gdje ih je zaštitila ogromna državna intervencija, u državama gdje su takve politike još moguće. Cijene sirovina, za koje je tako velikom broju država rečeno da prihod zavisi od njih, urušile su se. Izvoz i međunarodna valuta presušili su.

U posebno indikativnom znaku, krajem marta, tržište je proglasilo južnoafričke obveznice “smećem”, što znači da će, dok SAD i Evropa mogu posuđivati besplatno, države poput Južnoafričke Republike morati plaćati astronomske cijene da bi dobile fondove koje očajnički zahtijevaju.

Tim državama uporno je ponavljano “tržište će osigurati”. Sada gledaju kako upravo one države koje su im rekle te laži napuštaju principe tržišta sveukupno.

Specijalni porez na bogatstvo

Šta, dakle, da radimo? U proteklih nekoliko dana čuli smo glasne pozive da se isti primjeri paketa stimulansa koje smo vidjeli na Zapadu primijene na zemlje u razvoju. Afrički čelnici zatražili su 100 milijardi dolara finansijskog poticaja i otpisivanje duga, koji mora biti oslobođen normalnih obaveza slobodnog tržišta.

UNCTAD je zatražio pakete poticaja od 2.500 milijardi i ponovno uvođenje kontrole kapitala da se zemljama u razvoju pruži moć da interveniraju i kontroliraju tržište novca. Oxfam je zatražio 160 milijardi dolara u otpisivanju duga, deset miliona plaćenih pozicija za zdravstvene radnike i nacionalizaciju privatnih zdravstvenih ustanova, kao što smo vidjeli u Španiji.

Bilo je i poziva za specijalni porez na bogatstvo uzrokovano koronom da se prikupe sredstva od onih koji će profitirati uprkos krizi ili upravo zbog nje, te da se specijalno izdanje “valute” MMF-a besplatno dadne državama da se podrže njihove ekonomije.

Ti su pozivi ispravni i mora se uložiti svaki napor da se osigura to dosad neviđeno finansiranje. No, to ne može biti privremeni odgovor na korona virus. Ako želimo ne samo spriječiti širenje bolesti COVID-19 nego i minirati trajnu krizu koja pogađa tako mnogo država, potrebno nam je da ove politike izvedu revoluciju.

Trebaju biti u stanju kontrolirati svoje ekonomije ako će postojati nada da te ekonomije rade za svoj narod.

To je zahtjevna naredba. Zahtijeva ogromnu namjernu saradnju i reformu koju nismo vidjeli od poslijeratnog perioda 1945. Istina, novac već postoji, ali nije ni blizu potrebnog nivoa. A budući da su neki svjetski čelnici više zainteresirani za rasizam i ksenofobiju nego za rješavanje krize, čak je i osnovna diplomatija izazov.

Licemjerstvo u globalnoj ekonomiji

No, to ne znači da nema nade. Za početak, korona virus pokazao nam je da se, iako će nas ova bolest pogoditi na različite načine, ne možemo sasvim izolirati od nepravdi svijeta u kojem živimo. Osim što je odvratno dopustiti da se zaraza širi u siromašnim zemljama, to bi nas i spriječilo da suzbijemo bolest svuda. Do neke mjere, ovaj virus pokazuje da smo sigurni samo onoliko koliko su sigurni najranjiviji članovi našeg društva.

Zatim, licemjerstvo u globalnoj ekonomiji nikad nije bilo ovako jako. Kada zemlje u razvoju vide da bogate države baš briga za principe tržišta kada su njihova društva u problemu, velike su šanse da možemo dovesti do trajne promjene u načinu razmišljanja ljudi svuda.

I moramo. Jer korona virus je nesreća koja je čekala da se dogodi. Ovo neće biti posljednja pandemija, možda čak ni najgora, a naša sposobnost da se nosimo s ovim poteškoćama direktno je povezana s kratkoročnom ekonomskom logikom koja prioritet daje profitu nad javnim dobrom.

Zapravo, klimatske promjene dovode u opasnost daleko veći broj života od korona virusa. Tržište ne može riješiti ni taj problem, samo ga pogoršava. Za dobrobit cijelog čovječanstva moramo vidjeti korona virus kao poziv na buđenje. Tržište nas neće spasiti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera