Izazov dobrih poslova, izazov svake države

Preduzeće, Tvrornica
Ako mjere socijalnog distanciranja ostanu na snazi, recesija bi mogla biti mnogo dublja (EPA)

Piše: Dani Rodrik

Širom svijeta danas, centralni izazov za postizanje inkluzivnog ekonomskog prosperiteta je kreiranje dovoljnog broja „dobrih poslova“. Bez produktivnog i zavisnog zaposlenja za veliku većinu državne radne snage, ekonomski rast ili ostaje neuhvatljiv, ili njegove dobrobiti na kraju budu koncentrisane među sićušnom manjinom. Nedostatak dobrih poslova također potkopava povjerenje u političke elite, dodavajući gorivo na autoritarni, nativistički prazan hod koji potresa mnoge države danas.

Definicija dobrog posla očito zavisi od nivoa ekonomskog razvoja države. To je tipična stabilna pozicija u formalnom sektoru koja dolazi sa osnovnim radnim zaštitama kao što su sigurni uslovi rada, kolektivna prava pogađanja i regulative protiv proizvoljnih otkaza. Time se omogućava barem životni stil srednje klase, po standardima te države, sa dovoljno prihoda za smještaj, hranu, prevoz, obrazovanje i druge porodične troškove, kao i za neku štednju.

Postoji mnogo tog što pojedinačna preduzeća širom svijeta mogu uraditi da poprave uvjete zaposlenja. Velike firme koje tretiraju svoje uposlenike bolje – pruživši im veću platu, više autonomije i veću odgovornost – često žanju dobrobiti u obliku nižeg prihoda, boljeg radničkog morala i veće produktivnosti. Kako je Zeynep Ton s MIT-a odavno zagovarala stav da strategije „ dobrih poslova“ mogu biti jednako profitabilne firmama kao i radnicima.

Podijeljenost svjetske ekonomije

Ali dublji problem je strukturalni koji prevazilazi ono što firme mogu uraditi same. Razvijene i države u razvoju podjednako pate danas od nepodudaranja između strukture proizvodnje i strukture radne snage. Proizvodnja postaje sve više fokusiranja na intenzivne vještine dok većina radne snage ostaje nedovoljno kvalifikovana. To proizvodi jaz između tipova poslova koji su kreirani i tipova radnika koje država ima.

Tehnologija i globalizacija su se udružile da prošire taj jaz, sa proizvodnjom i uslugama koji postaju sve više automatizovani i digitalizirani. Dok bi nove tehnologije mogle imati koristi od nisko kvalifikovanih radnika u principu, u praksi je tehnološki progres sve više zamjenjivao rad. Osim toga, globalna trgovina i investicije teku, i globalni lanci vrijednosti posebno, su homogenizirali tehnike proizvodnje širom svijeta, čineći veoma teškim za siromašnije države da se takmiče na svjetskim tržištima, bez usvajanja tehnika intenzivnih vještina i kapitala sličnih onima od naprednih ekonomija.

Rezultat je intenzifikacija ekonomskog dualizma. Svaka ekonomija na svijetu danas je podijeljena između naprednog segmenta, tipično globalno integrisanog, koji zapošljava manjinu radne snage, i segmenta niske produktivnosti koji apsorbuje većinu radne snage, često sa niskim platama i pod lošim uvjetima.  Udjeli ova dva segmenta mogu se razlikovati: razvijene države očito imaju veću nadmoć visoko produktivnih firmi. Ali, kvalitativno, slika izgleda dosta slično u bogatim i siromašnim državama – i proizvodi jednake obrasce nejednakosti, isključivanja i političke polarizacije.

Logično, postoje samo tri načina da se reducira nesklad između strukture produktivnih sektora i onih radne snage. Prva strategija, i ona koja dobija većinsku pažnju politika, je investiranje u vještine i trening. Ako većina radnika usvoji vještine i sposobnosti koje zahtijevaju napredne tehnologije, dualizam će se vremenom rasuti dok se sektori visoke produktivnosti šire nauštrb drugih.

Takve politike ljudskog kapitala su naravno važne, ali čak i kada su uspješne, njihovi efekti će biti osjećeni u budućnosti. Oni rade malo da adresiraju stvarnosti tržišta rada u sadašnjosti. Jednostavno nije moguće transformisati radnu snagu preko noći. Osim toga, postoji uvijek stvarni rizik da će tehnologija napredovati brže od sposobnosti društva da obrazuje svoje sudionike iz radne snage.

Veće zapošljavanje nekvalifikovanih radnika

Druga strategije je uvjeriti uspješne firme da zaposle više nekvalifikovanih radnika. U državama u kojima jazovi među vještinama nisu ogromni, vlade mogu (i trebaju) prodrmati svoje uspješne firme da povećaju zaposlenje – ili direktno ili kroz svoje lokalne dobavljače. Vlade u razvijenim zemljama također imaju ulogu u utjecaju na prirodu tehnološke inovacije. Prečesto, oni subvencioniraju tehnologije intenzivnog kapitala koje zamjenuju radnike, umjesto da lobiraju za inovacije u socijalno povoljnijim smjerovima, da prošire prije nego zamijene nisko kvalifikovane radnike.

Takve politike vjerovatno neće donijeti veliku razliku u zemljama u razvoju. Za njih, glavna prepreka će ostati da postojeće tehnologije pružaju nedovoljno prostora za zamjenu faktora: koristeći manje kvalifikovan rad umjesto kvalifikovanih profesionalaca ili fizičkog kapitala. Standardi kvaliteta potrebni da se opskrbe globalni lanci vrijednosti ne mogu se lagano zadovoljiti mijenjajući mašine fizičkim radom. Zato globalno integrisana proizvodnja u čak radom najobilnijim državama, kao što su Indija ili Etiopija, oslanja se na relativno kapital-intenzivne metode.

Ovo ostavlja širok raspon ekonomija u razvoju – od zemalja sa srednjim primanjima kao što su Meksiko i Južna Afrika do zemalja sa niskim prihodima kao što je Etiopija – u teškoj situaciji. Standardni lijek poboljšanja obrazovnih institucija ne donosi kratkoročne dobrobiti, dok najnapredniji sektori ekonomije nisu u stanju da apsorbuju višak nisko kvalifikovanih radnika.

Rješavanje ovog problema može zahtijevati treću strategiju, koja je možda jedina koja dobija najmanje pažnje: poboljšanje srednjeg nivoa radno-intenzivnih, nisko kvalifikovanih ekonomskih aktivnosti. Turizam i netradicionalna poljoprivreda su glavni primjeri takvih radno-apsorbirajućih sektora. Zaposlenje u javnom sektoru (u građevinarstvu i isporučivanje usluge), koje odavno preziru razvojni stručnjaci, još je jedan predio koji može tražiti pažnju. Ali nastojanja vlade mogu ići mnogo dalje.

Mala i srednja preduzeća

Takve međuaktivnosti, koje se uglavnom ne razmjenjuju i koje izvode mala i srednja preduzeća, neće biti među najproduktivnijim, zbog čega su oni rijetko u fokusu industrijskih ili inovativnih politika. Ali oni mogu i dalje pružiti znatno bolje poslove od alternativa u neformalnom sektoru.

Vladina politika u razvijenim i zemljama u razvoju podjednako prečesto je zaokupljena unapređenjem najnaprednijih tehnologija i promoviranjem najproduktivnijih firmi. Ali neuspjeh da se proizvedu dobri poslovi za srednju klasu, ima velike društvene i političke troškove. Reduciranje tih troškova zahtijeva drugačiji fokus, usmjeren specifično prema tipu poslova koji su usklađeni sa prevalentnim sastavom vještina u ekonomiji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Project Sindycate