‘Izgradnja Bakua: Ropstvo u srcu Azerbejdžana’, dokumentarni film na AJB
Porodica Aliyev gotovo 30 godina vladala je Azerbejdžanom. Posljednjih godina kritičari optužuju “prvu porodicu” za korupciju i autoritarizam. U pokušaju da poboljša imidž zemlje Vlada Azerbejdžana uložila je milijarde dolara u velike građevinske projekte. Međutim, istraga OCCRP-a otkrila je dokaze za ogromne zloupotrebe više od 1.000 ljudi koji su prokrijumčareni u zemlju kako bi radili na tim lokacijama. Stotine ljudi prokrijumčareni su iz zemalja zapadnog Balkana, uključujući Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Sjevernu Makedoniju. Trenutno njih 33 vode sudski postupak protiv Azerbejdžana na najvišem evropskom sudu za ljudska prava.
Seudin Zoletić 2009. prvi je put čuo da kompanija SerbAz nudi dobro plaćene građevinske poslove u Azerbejdžanu. Zbog zabrinutosti da neće biti u stanju prehraniti svoju porodicu, odmah je odlučio iskoristiti priliku. “Morao sam se nekako nositi s tim. Morao sam raditi”, rekao je. “Bio sam optimističan. Vjerovao sam u SerbAz.” Nedugo nakon toga on i još 20 ljudi iz njegovog grada u Bosni i Hercegovini stigli su u glavni grad Azerbejdžana Baku, u vrijeme kada je taj grad prolazio kroz transformaciju zbog izgradnje velikog broja novih građevina. Međutim, njihov san ubrzo se počeo pretvarati u noćnu moru.
Ispovijest radnika
Radni uvjeti bili su brutalni. Radnici kažu da su bili prisiljeni raditi 48 sati bez prestanka, pod neprestanim nadzorom SerbAza. Svako ko bi se oglušio na naredbe bio bi suočen s velikim kaznama: 50 $ za nespremanje kreveta, 100 $ za jednominutnu pauzu tokom radnog vremena, 500 dolara za odbijanje prekovremenog rada. U jednom izvještaju navodi se da je upravnik od radnika naplatio gotovo 65.000 dolara u kaznama. Kada nisu bili na terenu, bili su prisiljeni živjeti u zapuštenom smještaju s malo vode i trulom hranom. Tri radnika tu su i umrla, sva trojica od srčanog udara.
Radnici koji bi naljutili svoje nadzornike nekada su trpjeli nasilje. Jedan bivši radnik opisuje kako su mu se osvetili nakon što je odbio unapređenje: “Zaključali su me u prostoriju bez vode, bez ičega. Došla su četvorica ljudi. Trojica su stajala na vratima, a unutra je ušao krupan čovjek s fantomkom na glavi. Odmah me udario pesnicom u glavu, a drvena stolica na kojoj sam sjedio pukla je. Pao sam, a on me počeo udarati nogama.”
Kompanija SerbAz uskoro je prestala plaćati ljude koji su radili na gradilištima, ali zbog čuvara, kojih je bilo svuda, niko od njih nije mogao pobjeći. “Dane smo provodili pokušavajući da ne izgubimo razum”, rekao je Zoletić.
Nezaposleni i traumatizirani
Bivši policajac koji je osnovao nevladinu organizaciju za radnike migrante čuo je za njihovu situaciju. Uprkos upozorenjima čelnika Odjela za suzbijanje krijumčarenja ljudima u Azerbejdžanu, pokrenuo je krivični postupak protiv SerbAza zbog zlostavljanja radnika, ali je Vrhovni sud odbacio taj predmet. Nakon nekog vremena počeo je dobijati prijeteće telefonske pozive, a zbog straha za život bio je prisiljen pobjeći iz zemlje.
OCCRP je otkrio dokaze koji preko fiktivnih preduzeća povezuju SerbAz sa čelnikom Ministarstva za omladinu i sport Azerbejdžana Azadom Rahimovim. Niko iz vlasti te zemlje nije htio dati izjavu i pored višestrukih zahtjeva, ali dokazi ukazuju da je SerbAz radnike bez viza mogao krijumčariti isključivo uz podršku visokopozicioniranih zvaničnika Vlade Azerbejdžana. Istovremeno, sudovi u Azerbejdžanu nastavili su odbacivati sudske predmete u kojima je tražena odgovornost rukovodstva SerbAza.
Krajem 2009. SerbAz je poslao Zoletića i njegove kolege kući. Nezaposleni i traumatizirani, on i 32 radnika pokrenuli su postupak protiv Azerbejdžana pred Evropskim sudom za ljudska prava zato što ih ta država nije zaštitila dok su boravili tamo. “Država Azerbejdžan mora odgovarati zbog toga”, rekao je Zoletić. U tom predmetu, koji bi trebao biti okončan ove godine, neće se odlučivati ko snosi krajnju odgovornost zbog zlostavljanja koje su pretrpjeli. No, radnici se nadaju da će povoljna presuda spriječiti da se takva zlostavljanja ponovno dogode na gradilištima u Azerbejdžanu.
Projekt izvještavanja o organiziranom kriminalu i korupciji (OCCRP) mreža je istraživačkih novinara i urednika koji rade na četiri kontinenta, a kojima je cilj otkrivanje zloupotreba posredstvom jedinstvenog istraživačkog novinarstva na osnovu rigoroznih uredničkih standarda i nepokolebljivog pridržavanja istine. Uz novinare svjetskog glasa, koje nadziru iskusni urednici, podršku ljudi koji neumorno provjeravaju činjenice, najmoderniji softver te pomoć stručnjaka za sigurnost, OCCRP godišnje objavi više od 80 projekata koji razotkrivaju korupciju i zloupotrebe dragocjenih nacionalnih resursa na najvišim nivoima.
Building Baku | Bios
Madeleine May (producentica i režiserka) radi kao videoproducentica za Projekt izvještavanja o organiziranom kriminalu i korupciji, neprofitnu mrežu istraživačkog novinarstva specijaliziranu za izvještavanje o nezakonitim finansijskim sistemima i korupciji. Živi i radi u Rumuniji i Bosni i Hercegovini, a njeni projekti bazirani su na istočnu i srednju Evropu, srednju Aziju i Kavkaz. Prije toga je radila u advokatskoj firmi iz New Yorka, producirala je filmove za advokate za ljudska prava o temama kao što su eksploatacija prirodnih resursa, prevare fakulteta u cilju ostvarivanja zarade i krivičnopravni sistem u Pakistanu. Njen film Osuđena na smrt sa 17 godina prikazan je na Međunarodnom filmskom festivalu u Islamabadu. Diplomirala je novinarstvo i afričke studije na Medill Schoolu pri Sjeverozapadnom univerzitetu i nosi titulu mlade istraživačice National Geographica.
Miranda Patrucić (reporterka) radi u Sarajevu kao istraživačka novinarka i regionalna urednica za OCCRP za srednju Aziju, Balkan i Kavkaz. Neki od njenih najpoznatijih projekata uključuju razotkrivanje korupcije preko telekomunikacijskih operatera u Uzbekistanu i Azerbejdžanu vrijedne milijarde dolara, otkrivanje skrivenih sredstava vladajućih elita u Azerbejdžanu i Crnoj Gori, trgovinu oružjem između Evrope i Zaljeva vrijednu 1,2 milijardi eura, kojom se raspiruju sukobi na Bliskom Istoku, kao i veze organiziranog kriminala, vlade i privrednih subjekata u Crnoj Gori.
Sarađivala je s Međunarodnim konzorcijem istraživačkih novinara (ICIJ) na projektu istraživanja krijumčarenja duhana, crnom tržištu plavorepe tune, koja je na listi ugroženih vrsta, vrijednom četiri milijarde dolara, projektima “Swiss Leaks” i “Panama Papers”. Dobitnica je međunarodnih novinarskih nagrada Knight International Journalism, Global Shining Light, IRE “Tom Renner”, “Daniel Pearl” i Evropske nagrade za novinarstvo. Veoma je tražena širom svijeta kad je riječ o obučavanju novinara u istraživanju i razotkrivanju korupcije, pranju i slijeđenju tokova novca.
Ola Christofferson, Kamrat AB (urednik i konsultant za pisanje scenarija): Kamrat AB produkcijska je kompanija koju u cijelosti vodi jedna osoba.
Kamrat AB zapravo je Ola Christoffersson. Ima više od 20 godina iskustva u radu na televiziji, što kao zaposlenik najveće komercijalne mreže u Švedskoj TV4, gdje je proveo sedam godina, što kao vanjski saradnik. Radio je kao videourednik, direktor fotografije, reporter, producent i voditelj. Trenutno živi u Stockholmu.
Izvor: Al Jazeera