Karahasan: Kraj pisanja rukom je objava kraja kulture

Definicija pismenosti podrazumijeva poznavanje čitanja i pisanja, ali i razumijevanja pročitanog (EPA)

Piše: Mladen Obrenović

Obrazovni sustav u Finskoj smatraju jednim od najboljih na svijetu, no inicijativa koja je ovih dana pokrenuta u toj sjevernoj europskoj državi mnogima se učinila vrlo neobičnim, pa i potencijalno opasnim eksperimentom.

Najavljeno je da finska djeca od iduće godine više neće učiti pisana, nego samo tiskana slova. Obrazloženo je to potrebom zadržavanja koraka sa svijetom digitalne tehnologije i interneta te boljeg formalnog i lakšeg neformalnog obrazovanja.

Vremena u kojem se u školama posebno podučavala i vještina lijepog pisanja, tzv. krasopis, davno su prošla, no definicija pismenosti podrazumijeva poznavanje čitanja i pisanja, ali i razumijevanja pročitanog.

„Iskreno – ova vijest me šokirala. To je još jedna u nizu inicijativa koje vode prema idiotizaciji čovjeka i njegovom pretvaranju u stroj koji opslužuje druge strojeve. Ljudi koji su tu inicijativu pokrenuli očigledno ne shvaćaju ništa o prirodi jezika i ne zanimaju se nimalo za prirodu čovjeka“, prva je reakcija književnika Dževada Karahasana na vijest iz Finske.

Karahasan je jedan od književnika koji je ostao vjeran olovci i papiru, pa svoja djela – bilo da se radi o pripovjednoj prozi, dramama ili esejima, a posebno „ono što mu je bitno“  – piše isključivo rukom.

„Sve to zavisi od odnosa prema tekstu, odnosno od prirode teksta koji pišem. Mogu direktno u mašinu, tj. u kompjuter napisati stručni rad, ali komad pripovjedne proze, drame, eseja koji mi je važan mogu pisati jedino rukom. Imajte na umu da mi formu možemo misliti samo tijelom, odnosno rukom“

Podsjeća i kako je „kultura počela pisanjem“, pa mu je finska inicijativa dokidanja pisanja „objava kraja kulture, kraja čovjeka kao duhovnog bića“.

Pismo doživljava evoluciju

Svakodnevna uvjeravanja sa studentima o slovima – pisanim ili tiskanim, velikim i malim – ima dr. sc. Ljudmil Spasov, redovni profesor na Katedri za makedonski i južnoslavenske jezike Filološkog fakulteta u Skoplju.

Pamćenje prepustili strojevima

Književnik Dževad Karahasan svjestan je da „boravimo u svijetu materijalnih činjenica, ali i duhovno živimo u jeziku“.

„Jezik čuva pamćenje zajednice, jezik je ambijent u kojem se zajednica konstituira, jezik je ono po čemu nužno jesmo socijalna bića, jezik nas osuđuje na drugog i na komunikaciju s njim“, navodi.

„Svoje pamćenje prepustili smo mobitelima i kompjuterima. Sposobnost i potrebu da govorimo prepustili smo mobitelima na kojima šaljemo nekakve pseudoporuke u kojima više nema riječi, nego samo kratice. Sve to nužno vodi do pretvaranja ljudi u idiote, a podsjećam na to da je svaki Helen Ilijadu i Odiseju znao napamet. Mnogi danas ne znaju ni svoj telefonski broj napamet ili nisu sposobni upamtiti tri rečenice“, upozorava Karahasan.

„Govore mi kako im je sve to previše ukrasno, sve više vremena im oduzima, a ja se pozivam na pravopis, jer tamo piše kako izgledaju pisana slova i kako se pišu“, kaže Spasov.

Svjestan je, kako navodi, da „pismo doživljava evoluciju i da je kaligrafija sada više umjestnost nego praksa“.

„Kaligrafska slova nekad su bila potrebna u povijesti kad su se ljudi služili slovima i pismima, kad su trebali spremati posebno pismo i poslati ga u neku administraciju, grofu ili feudalcu. Nekad je to bilo normalno, ali se vremenom ukinulo to lijepo pisanje. U praksi danas ljudi miješaju slova i služe se nekim srednjim rješenjima koja su im praktična. Ljude ipak treba upoznati s time, pogotovo mlade koji uče pisati“, navodi Spasov.

Korištenje pisanih slova, osim potrebe, smatra i umijećem, ali je i svjestan kako korištenje kompjutera i drugih pomoćnih sredstava često dovodi do toga da ljudi „u jednom trenutku zaborave pisati“. Ipak, raduje ga jedna pojava koja se vraća u živote ljudi.

„Svake godine od kolege iz Finske dobijam razglednicu za Novu godinu pisanu rukom. To smatram kao poseban znak pažnje. Osim nje, dobiješ još samo dvije-tri pisane rukom. Ranijih godina bila ih je hrpa. Danas se smatra posebnom gestom kad dobijete tako nešto, mnogo je rjeđe nego prije i sad je to kao ekskluziva“, ukazuje Spasov.

Opasnosti krivotvorenja

I psihologu grafologu Jovanu Krstiću, stalnom sudskom vještaku za grafologiju Ministarstva pravde Srbije, vijest iz Finske je – nevjerojatna. Priču usmjerava na neophodnost stavljanja potpisa na dokumente, ali i većom opasnosti od krivotvorenja.

„Čudi me da Finci tako nešto rade, jer kako će neko da potpiše neki dokument? Kao veštak grafolog mogu reći da štampan rukopis svako može da falsifikuje, lako može da se falsifikuje i potpis, jer nema pokazatelja od identifikacionog značaja koji imaju svoju težinu i na osnovu kojih se može doneti neko konkretno validno mišljenje da je taj potpis falsifikovan“, ukazuje Krstić.

Prema njegovom mišljenju, Finskoj slijede veliki problemi ako ne budu razmišljali o mogućnosti zloupotreba ukidanja pisanih slova. Osim toga, otvara se i problem postavljanja definicije pismenosti, odnosno tko su pismeni, a tko nepismeni ljudi.

„Naše javno mnenje nema jasnu predstavu o tome ko je pismen, a ko nepismen čovek. Pismena je ona osoba koja zna da pročita tekst i da ga interpretira. Onaj ko to ne zna je nepismen. Danas imate priučene ljude koji nijedan dan nisu išli u školu, ali ih je neko naučio da se potpišu. Naravno da oni nisu pismeni. Oni samo znaju da se potpišu, ali nisu pismeni“, ukazuje Krstić.

Himna ruci

Na kraju, ukazujući na nužnost pisanja rukom književnik Karahasan dodaje i kako je još Miroslav Krleža u svojoj drami „Aretej“ ispisao „jednu čudesnu himnu ruci“.

„Mi rukom, čovječe, mislimo. Mi rukom osjećamo. Ne možete mi oduzimati ruku, pogotovo ne možete misliti formu bez ruke“, slikovit je Karahasan.

I prema njegovom mišljenju, čovjek nije pismen ako ne zna pisati rukom. Zato mu je finska inicijativa „imbecilna, opaka i opasna“, ujedno i „još jedan korak u preseljenju svih ljudskih sposobnosti u strojeve kojima je čovjek okružen“.

Priča i kako se, svojevremeno, šalio sa studentima, nagovarajući ih da „uče neki zanat kako bi naučili misliti rukom i kako bi počeli poštovati logiku materijala“.

„Govorio sam u šali: Kad pišem, glava mi služi samo zato da redak ne ode krivo, jer mislim rukom. Mislim u napetom odnosu između ruke, naliv pera i teke u koju upisujem tekst“, zaključuje Karahasan.

Izvor: Al Jazeera


Reklama