Saša Stanišić: Pisac koji uspijeva nemoguće

Svejedno mu je čijim ga piscem zovu, bosanskim ili njemačkim (Ustupljeno Al Jazeeri)

Razgovarala: Saida Mustajbegović

Kaže da je piscu jezik strah. Zašto? Dok odgovara na pitanja, jedan pisac, rođen prije više od tri decenije u Višegradu, svjestan je, što i ističe, koliko mu fali da bi “na našem” stvarno rekao ono što mu je važno.

Priče koje je Saša Stanišić arhivirao i arhivira ispisuje na njemačkom jeziku. Njegov prvi roman, “Kako vojnik popravlja gramofon”, bio je iznimno uspješan i preveden je i na “naš” jezik.

Nekoliko mjeseci nakon što mu je odštampan drugi roman, na ovogodišnjem sajmu knjiga u Leipzigu, osvojio je nagradu za knjigu “Vor dem Fest” (Uoči svetkovine).

Saša Stanišić (1978, Višegrad), zapravo, njemački je pisac, jer piše na jeziku zemlje u kojoj živi od 14. godine života, ali ga kritičari prepoznaju i imenuju kao bosanskog.

U djetinjstvu je htio naučiti jezik zemlje u koju je doselio da ne bi bio nijem u važnim socijalnim kontekstima mladosti i puberteta. Danas smatra da jezik, zapravo, i nema granica.

Jezik kojim progovara u svojim knjigama je njemački. Studirao je njemački jezik i slavistiku na Sveučilištu u Heidelbergu i Institutu za njemačku književnost u Leipzigu.

Kaže da mu je svejedno čijim ga piscem zovu (bosanskim ili njemačkim), sve dok se kritika veže i za estetske kategorije. “A rod i ime i etničko pripadanje nije estetska kategorija, nego baš to – svojatanje. I jedan nekako tužni i ružni pokušaj povezivati biografiju pisca s njegovim tekstom. Ja sam u šestom osnovne naučio da je to nepovezivo. Čak i kad bi sam pisac tu vezu tražio”, kaže Stanišić.

A za njega je Anne Kathrin Godec napisala: “I on mi je na mom njemačkom jeziku ispričao pravu bosansku priču. Koristio je iste riječi kojima pišu Heinrich Boll, Gunter Grass i Peter Handke i uspijevao je da radi što sam mislila da je nemoguće.”

  • Oni koji vas imaju priliku sresti, ali i čitati vaše romane, kažu da je kod vas izražen bosanski humor. Još jedan naš pisac koji piše na francuskom, Velibor Čolić, mišljenja je da smo postali duhoviti zbog svih nedaća u kojima smo se našli. Slažete li se sa njime?

Stanišić: Nisam siguran da li je to uopće dobra stvar  – pri svemu živom i neživom graditi nacionalne atribute. Dapače, mislim da humor nije ničiji, nego samo tvoj. Od čega se sastoji to “bosansko” ili “francusko” u takvim klišeima i svojatanjima?

Naravno da neke šale ne funkcionišu u različitim kulturnim krugovima, ali mnoge druge su nezavisne od njih. Ja tražim mojim protagonistima dati sasvim individualne karakteristike, tako je i njihov humor sigurno samo njihov i sigurno ne državno-kulturni.

Mislim da je velika većina šala i uzrečica prevodljiva i prenošljiva za nekog ko se time bavi i oba jezika odlično poznaje. Stvari neće biti bukvalno prevedene, naravno, ali ipak će biti tako prenesene da funkcionišu na obje strane.

Po tome mislim da moj humor nije bosanski. Moj humor je – ako ga imam – jednostavno humor. A ako ga prevodioci dobro prevedu na naš, onda postaje bosanski.

  • Kako bi definisali utjecaj jezika na vaš život? S obzirom na to da je upravo jezik razlog zbog čega se pisci “svojataju”. Je li vam mrsko to svojatanje?

Kao pisac ili novinar, a ako ti jezik znači nešto više – i kao svako drugi, pokušavam da gradim “dobre” rečenice i pričam “interesantne” priče. Na našem jedva sastavim dvije kako treba.

E sad, kako se na to s polja gleda? Niti ja, niti jezik na to možemo uticati. Te kategorije, ko je čiji, ko kom sistemu i jeziku pripada – meni su sasvim nevažne. At the end of the day, ist es wichtig, da se razumijemo.

  • Sa malog prostora, kakva je Bosna i Hercegovina, u dvije decenije dali smo svijetu dosta dobre književnosti  koju potpisuju Štiks, Vi, Čolić, Hemon, Karahasan… Pa, ipak, uz najavu dobrog romana najčešće se sretnemo sa povezivanjem biografije sa tekstom, uz koju najčešće ide prateća najava “uspješna istočna priča”. Kako vi gledate na to?

A ko smo li ti “mi” koji smo svijetu “nas” dali? Tako ja gledam na to.

  • Vaš debitantski roman preveden je na 30 jezika i mnogostruko nagrađen. U vama svako vidi što želi, Bosanca-Nijemca-Pisca, a kako biste Vi predstavili vlastiti identitet? Jezik je dio identiteta, a vi uvijek ističete da su vaša djela napisana na njemačkom te da je sve ostalo prijevod. S druge strane, Saša se rasplače kada sluša Balaševića, ali nikad i neku njemačku pjesmu?

Rođenje je lutrija. Ja sam pogodio bolnicu u Višegradu. Dalje od toga ne znam odgovor na ovo pitanje. Jer aktivno ne znam kriterije za konstrukciju identiteta. Ja sam Saša Stanišić, rođen sam u maloj bolnici u Višegradu kišnog dana. Govorim četiri jezika, pišem na dva, ne volim grah.

Balašević možda s njegovim tekstovima jednostavno sasvim lično pogađa moja iskustva, pa me rastuži. Nisam siguran da li to ikakve veze ima s “identitetom” ili s jezikom Balaševićevog pjevanja.

  • Za Vas su identiteti postupna mala osvajanja i prihvaćanja bića – svog i svih ostalih. Koliko identiteta stane u jednog čovjeka i kako ih pomiriti da se izbjegne akulturacija?

Šest stotina dvadeset. Nije identitet stvar koja se može obući i nositi čitav život. Identiteti su postupna mala osvajanja i prihvaćanja bića – svog i svih ostalih.

  • Kako vam izgleda Bosna od prije 22 dvije godine u odnosu na onu od prošle godine, ili danas? Koliko su vam važne posjete Bosni i Hercegovini? I biste li mogli opet živjeti na Balkanu?

Ja samo mogu govoriti o Višegradu, jer ostale dijelove Bosne kao dijete nisam znao, a i trenutno je prerijetko posjećujem da bih se usudio ikakve sudove pokušati dati.

Ustvari, ni o Višegradu, kad malo više razmislim. Ovih nekoliko dana, koje dole provedem, dovoljno je uplašiti se, iznervirati se, rastužiti se, ali aktivno ni ja ništa ne poduzimam da to što me plaši, nervira, rastužuje  promijenim i poboljšam, tako da mi ne stoji o Bosni i Višegradu s ovog razmaka govoriti.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Pamti svoje ukrajinsko-bosansko porijeklo. Piše na dva jezika: jednako dobro na engleskom i na bosanskom. Smatra se istovremeno bosanskim i američkim piscem. Voli fudbal i književnost.Putuje svijetom. Njeguje stara i sklapa nova prijateljstva. Za Al Jazeeru govori Aleksandar Saša Hemon.

Published On 10 Jun 2014
Više iz rubrike KULTURA
POPULARNO